“Daje se na znanje!”

2243

Gradski urbanisti Užica nisu nikada vodili računa o očuvanju stare užičke čaršije, o čemu su i na studijama učili, već su jedva čekali da se neka stara kuća uruši, pa da je dokrajče i da izgrade novu zgradu, sa što više spratova. Što veća, bolja zarada vlasiku, na ovom nečasnom poslu… Bojim se da će naši unuci samo u prisećanju izgovarati reč „čaršija“, a da neće ostati ni jednog obeležja nekadašnje lepe i dične stare užičke čaršije.
Užice je bio centar siromašnog i u svakom pogledu pasivnog užičkog okruga, koji je brojao oko 200 hiljada stanovnika, od kojih je na užički srez dolazilo oko 40 hiljada, koji su 90 posto živeli na selu. U užičkoj čaršiji bilo je najviše kafana, pa onda dućana i pekara. Najprivlačnije, za decu su bile pekare, jer su trčali “ko će pre”- do one pekare, gde se mogao za sitne pare kupiti “zapanjac”, čim se oglase pekari sa povikom “vruće pečenje”, uz udarce satare o panj, na kome se pečenje seklo. Duž čaršije su se deca igrala “ora”, kupa i carića. Pucale su po neki put prangije udarcima o trotoar, a bilo je i “bitaka” između dečaka Gornje i Donje čaršije, naročito za vreme rata… Doboš sa dobošarem je bio glavna atrakcija za decu. Dobošari su na malom dobošu prvo lupali palicama nekoliko minuta, na većim raskrsnicama uz obavezu: na početku čaršije, Donjoj čaršiji u sredini na Slanuši i na kraju, Rakijskom. Ostala mesta su bila po volji dobošara. Posle čitanja teksta, dobošar lupi još 3-4 puta, da se zna, da je kraj. Uglavnom su deca trčala da čuju dobošara, kao da nešto razumeju. Retko bi pristupio poneki dokon građanin ili prolaznik. A onda bi deca išla za dobošarem, da ponovo čuju, šta on to govori, na sledećoj raskrsnici i sve prenosila svojima. Naravno, nije postojala druga mogućnost oglašavanja. Vesti, koje su dobošari čitali, bile su za vreme rata razne objave, naredbe i zabrane, “policijski čas” od-do, ali neki put najavljivanje retkih priredbi ili fudbalskih utakmica.
Znanje se danas zasniva na informisanosti. Važna saopštenja – pobede u ratu, porazi, prolazak nekog kralja, povećanje poreza, osnivanje škole, isplata penzija, mobilizacija, raspuštanje vojske, pretnje okupatora – sve su to nekada saopštavali dobošari. Dobošar je bio zaposlen u opštini, bio je pismen, imao je jak glas, znao je lepo da govori, a vesti je, po pravilu, završavao nekakvom dosetkom. Kasnije, išao bi od ćoška do ćoška, zalupao u doboš, sačekao da se narod sakupi, a onda izvikivao čuveno: „Daje se na znanje!“ U vreme Prvog svetskog rata dobošari su pozivali regrute u rat. Bilo ih je sve do pedesetih godina prošlog veka, kada su ih zamenili zvučnici okačeni o bandere, a zatim radio, televizija i internet.

Najpoznatiji užički dobošar, Kosta Mihajlović, na raskrsnici na Donjoj Čaršiji
Najpoznatiji užički dobošar, Kosta Mihajlović, na raskrsnici na Donjoj Čaršiji

“Eh, a nekad se od dobošarenja dobro živelo”, reče jednom prilikom ostareli nekadašnji opštinski dobošar Kosta Mihajlović, “ma, dobošari su bili glavni likovi u čaršiji! Među prvima su znali kada će i gde biti održana neka fešta, kada stiže penzija, kad treba da se plati neka dodatna taksa… ali i prvi koji su na svojoj koži osetili raspoloženje naroda prema nekoj novini. Zato je dobošar morao da bude brz na jeziku i duhovit, kako bi umirio nezadovoljne”. Takav je bio najpoznatiji užički dobošar Kosta Mihajlović. Imao je i zamenika, koji je bio inače policajac Desimir Krstović o kome je ostala zapisana istinita anegdota. Desimir je inače hladno čitao vesti koje ga nisu nešto interesovale. Jednom, kada se sakupilo dosta sveta, bio je na Slanuši, počeo je da lupa uznemireno, iz sve snage u doboš i na sav glas da ponavlja: “Nestalo mi je muško dete po imenu Milutin, ima 4 godine, koga zovu Mića, imao je na sebi crne pantalone i belu košulju. Nestao je oko podne i molim svakoga ko išta zna da me obavesti ili da podnese prijavu u užičkoj Opštini”. Bilo je to 1929. godine, u međuvremenu neko je Milutina predao opštinskom policajcu, pošto mu je prethodno opalio šamarčinu, jer je na pitannje čiji je odgovorio “mamin i tatin”. Vodeći ga u Opštinu usput mu je kupio dva cimita (cimet u štapu) – koji je prodavac obično nosio u korpi na svojoj glavi, na platnu savijenom u krug… Oni su prišli okupljenom narodu, a mali Mića, dok je njegov otac dobošario, uhvatio je majku Tankosavu za ruku, ali ona od prevelikog straha i neizvesnosti nije to osetila. Kad je otac završio Mića je dreknuo: “Mama!”. Ona se okrenula, i kada ga je videla onesvešćena se stropoštala na pločnik. Taj mali Mića, inače je poznati sveštenik u Mačkatu i Užicu, Milutin Mića Krstović. Jedno vreme bio je i dobošar u Užicu Bogoljub Iliić iz Valjeva, otac najbolje srpske spikarke Drage Ilić Jonaš. Tada je Draga učila u Užicu niže razrede gimnazije.
Na samom početku pedesetih na Žitnom pijacu počela je da radi zvanično Razglasna stanica, poveća prostorija u jednoj dvospratnoj zgradi, sa balkonom okrenutim pijacu. Stari mikrofon, radio aparat Kosmaj, gramofon sa nekoliko ploča, knjige, novine… Poljski telefon, sa induktorom i ručicom. Sve pomoću štapa i kanapa. Prepotopski izlupani doboš, užičkih dobošara bio je tu izložen, a kasnije mu se gubi trag…