Ne pada sneg da prekrije breg, već da svaki vrag ostavi svoj trag

2815

Esej o užičkim zimskim prevoznim srestvima

Idemo u Staro Užice, zima je. Konji vuku saonice i upotpunjavaju zimsku idilu Užica životnim i veselim zvukom praporaca. Danas je nemoguće videti u Užicu konja kako vuče saonice i ima tu ogrlicu oko vrata na kojoj su praporci. Prekrasan je to zvuk. Nekada su korišćeni kao sastavni deo konjske opreme ili snežnih sanki. To su obične šuplje limene loptice sa metalnom kuglicom, koja se slobodno kreće u unutrašnjosti. Kuglice su povezane kao venac i zakačene na kožni kajiš. Danas se praporci na ramenu sa drškom obično koriste u orkestru, kada se izvode zimske novogodišnje pesme. Na ulicama Užica su se praporci mogli čuti zimi do kasnih sedamdesetih godina 20. veka.

Praporci
Praporci

Saonice su drvena naprava za najednostavniji način prevoza ljudi i robe po snegu i ledu. Njihovi saonici ne idu po snegu, nego po tanjom sloju vode koja nastaje trenjem. Ko vuče sanke ne povlači njihovu težinu i natovareni teret, već manji broj kilograma. Izračunato je da konj upregnut u sanke teške 15 kilograma, s putnikom teškim sedamdeset kilograma, zapravo vuče težinu od oko 1,8 kilograma. Postoji mnogo vrsta za prevoz tereta i ljudi, ali užičke su nešto posebno. Ustvari, sve užičke naprave služe za nešto posebno, o tome ću vam pripovedati, o tim posebnostima našega Užica. Najveći broj vlasnika saonica, ovog prilično masovnog zimskog vozila, činili su užički seljaci, koji bi se obično subotom sa okolnih brda spuštali u varoš, zbog pijace i pazara. Te seoske sanke, koje su orginalno izgledale, obično su vukla dva konja. Gradske saonice su obično menjale zimi fijakere i razlikovale su se.

Ko je osmislio užičke šlicuge?

Bilo je to negde pred kraj prve decenije 20. veka. Profa u užičkoj Gimnaziji Dobra Ružić je osnovao još pred kraj 19. veka društvo klizača i uredio klizalište na beglučkoj bari (Tu se danas nalazi gradski stadion nazvan “Begluk”). Te prve užičke klizače je na sleđenoj “Beglučkoj bari” iz godine u godinu posmatrao je mladić s Rakiskog pijaca Pero Avramović Čikiriz inače livac.

Jedinstvena fotografija klizališta na
Jedinstvena fotografija klizališta na “Beglučkoj bari”

Jedinstvena fotografija s kraja 19 veka. Zbog oca kamenoresca, iako nije imao veze sa njegovim zanatom, nosio je taj nadimak. Turski naziv za kamenoresca je “čikiriz”. Pero sa svojim skromnim prihodima nije mogao ni da pomisli da kupi skupe šli-šua klizaljke, koje su se prodavale u specijalnim prodavnicama u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani, pa je počeo da smišlja kako da to “ćereslo” napravi… Bezbroj puta je Pero uz pomoć svog livačkog znanja, sam napravio neki svoj oblik metalnih klizaljki.

Zatim je Pero zaključio da bi za stabilnost stopala potrebno izraditi poluovalne drvene saonike, dužine i upola širine ljudskih stopala, kroz čiju bi se sredinu pričvrstila tanka, metalna opruga, tj. potkov koji se posle preselio na potkovanice i bobove. Pero je zatim došao na ideju da prednju stranu ovog potkova savije kao nos na opanku, i da kao oslonac za petu savije ovaj okov pod oštrim, pravim uglom. Posle ovoga jedini problem mu je bio kako da svoj izum pričvrsti uz nogu. Prošlo je dosta vremena dok nije došao do jednostavnog, ali genijalnog rešenja. Na kraju prednjeg dela savijenog potkova izbuši jednu malu rupu, što je učinio i pozadi na povijenom delu iza pete, u visini čuklja noge i provukao kroz njih kanap. Namotavanjem ovog kanapa u predelu risa uradio je pomoću dva zaobljena drvceta, od kojih je svako bilo otprilike veličine prepolovljene olovke.

Ovako je izgledala šlicuga
Ovako je izgledala šlicuga

Došlo je vreme za probu, “šli-šua” klizaljki, mladi Avramović ih je pažljivo pregledao i zaključi da nijednim svojim detaljom ne liče na poznati uzorak. Za nestrpljivog Pera Čikiriza, Begluk je bio daleko, pa je probe svojih šlicuga započeo u blizini svoje kuće, u zaleđenim carinskim sokacima. Brzo je primetio da za njegove šlicuge nije potreban taj specijalan led, pa je u svom dečačkom žaru “odpičio” do obližnjeg Marinog brega, Abicije i Sarića Osoja… na Begluk više nije ni išao. Naravno, Užičani su se išćuđavali mlađanom Čikirizu, koji je prosto sam od sebe leteo užičkim sokacima. Ubrzo su Perove šlicuge postale toliko popularne, pa ih je uz pomoć ručnog rada i užičkih kovača, imala sva užička mladež. Tako je Užice dobilo najorginalnije klizaljke zv. “šlicuge” na čitavoj zemaljskoj kugli, koje izuzev varoši na Đetinji nije imao nijedan drugi grad. Sve do početka osamdesetih godina 20. veka užičke šlicuge su bile omiljeno prevozno sredstvo i zimska zanimacija užičke mladeži. A onda su se polako preselile u nenapisanu istoriju Užica, koju posle četrdeset godina svakodnevno zapisujem.

Potkovanice

Potkovanice
Potkovanice

Zahvaljujući činjenici što je staro Užice u svojoj neposrednoj okolini, na prilaznim drumovima i seoskim putevima koje su vodile u varoš, obilovalo nizom padina i pogodnih strmih ulica, sankanje je bilo svima dostupno. U starom Užicu se nazivalo Liguranje. Ligure tj. sanke bile su napravljene od drveta, a potkovi njihovih saonika od tankih čeličnih šina, pa su ih tridesetih godina 20. veka nazvali potkovanicama. Neki iz starih užičkih porodica kažu: “Nemoj da smetneš s uma, Potkovanice su do Sarića osoja, Terazija, donje Pore, a odatle pa naviše su ‘ligure’. “Varoška naprava su ‘potkovanice’ a naprave iz okolnih sela su ‘ligure’ koje nisu imale potkove “… Ligure su obično bile izrađene rukama samih vlasnika, dok su one finije “potkovanice” pravili u brojnim samardžiskim radnjama. Za njihovu izradu bile su potrebne tri male daske, dve kraće i uže za dva odgovarajuća saonika i jedna šira, nešto duža, namenjena za udobno sedište vozača. Završna obrada ovog zimskog orginalnog vozila vršena je u kovačkim radionicama na Tabani, najčešće u Pujdovoj kovačnici, koji je bio pravi specijalista za “ugradnju” potkova. Oni koji su jednostavno obožavali svoje potkovanice su svoje saonike metalnim alkama, koje su prilikom svakog spusta proizvodile veoma prijatan zvuk. Neki od njih su stavljali i praporcen koji su takođe prijatno zveckalin upotpunjujući užičku zimsku idilu.

Sreten Vuković sa svojim potkovanicama i u drugoj deceniji 21. veka
Sreten Vuković sa svojim potkovanicama i u drugoj deceniji 21. veka

U Užicu se dogodi još uvek ona prava zima, koju zovemo “zimska idila”. Najverovatnije i zbog toga imam volju da dopunim priču o potkovanicama…
Mislim da uz fotografije Sretena Vukovića i Mija Drobnjakovića, plemenitih Užičana, mogu toliko da vam kažem, da ako ste talentovani za stolariju možete da se usudite da napravite “užičke potkovanice”. Ali, pre toga da vam “pročitam” pisamce Ivane Stajić, koja je slikala teču Sretena i potkovanice koje čuva i dan danas, dole kod Đetinje u porodičnoj staroužičkoj kući, preko puta Prve osnovne škole:
“Potkovanice moga teča, sa sve tečom. Potkovi kovani kod Pujda, lednjaci, prednja podvoznica od boba. Anegdota: pođe Sreten jedne noći da se vozi niz Rosulje, pa sretne komšiju Zlatka Pejativića (Zlatko je sin staroužičkog kafedžije Pavla Pejata, ujak Dragoljuba Selakovića) naklaćenog na kapiju. Dovikne mu:”Zlatko, ajde da se vozimo ?!”, a Zlatko će mu na to :”Ja sam se već navoooz’o…”
Da bacim pogled u priče koje sam zapisao slušajući i čitajući stare Užičane, pa da vam tako prenesem recept za potkovanice. Daska koja je služila kao sedište na potkovanicama trebala je da bude poluelipsoidnog oblika, kako bi se postigla areodinamična linija njihovog “sica”. Tu dasku je trebalo kuvati u vodi zagrejanoj do sto stepeni, a potom, kad drvo omekša, postepeno ga savijati da bi se dobio skladan i odgovarajući izgled. Neki od užičkih stolara nisu kuvali ovu drvenu ploču, već su takvu liniju poluelipsoide izvalačili rendisanjem, dubljenjem kraćih polutrupaca. Visina na saoniku na potkovanicama po nepisanom pravilu nije smela biti veća od decimatra, jer što su saonici bili plići, time je bezbednost po vozača potkovanica bila veća, naročito prilikom postizanja velikih brzina na opasnim krivinama obližnjih puteva i sokaka, na kojima se moralo voditi računa o maksimalnoj stabilnosti ovog užičkog zimskog, najpre sporskog vozila. Među ovim estravagantnim vozačima bilo je onih sa dvosednim, pa i čak sa trosednim potkovanicama, sa kojima je veoma teško bilo upravljati, pa su ubrzo bila prepravljena na uobičajne jednosed potkovanice.

Bob

“Luksuzne” potkovanice Miodraga Drobnjakovića; carinjaški bob takođe na fotografiji Mija Drobnjakovića

Od potkovanica je nastalo sledeće orginalno užičko vozilo – “bob”, a sve je počelo od šlicuga mladoga Avramovića sa “Carine”. Bilo je to 1964. godine, imao sam 11 godina. Otac Vlajko se dogovorio s Dovarjašima da i mene povedu da se spustim bobom “Simplon” niz Zlatiborski put. Deset nas je na bobu koji leti kao strela. Presecani vazduh šiba u lice, hukće, zviždi u ušima, seče bolno, štipa od gneva, hoće da smakne glavu s ramena. Od pritiska vetra nemamo snage da dišemo. Izgleda da nas je sam đavo zagrlio kandžama i uz huku vuče u pakao. Sve oko nas sliva se u jednu dugu prugu koja naglo juri… Gle, još trenutak samo i mi ćemo, izgleda, propasti… Bob počinju sve lakše i lakše da kliže, huka vetra i zvrka saonika nisu više tako strašni, ne zaustavlja se disanje usled straha, i mi smo, najzad, dole kod “Sokolane”. Nisam ni živ ni mrtav. Bled sam, jedva dišem. Dejović mi pomaže da se pridignem sa boba.
– Ni za šta na svetu drugi put ne smem – kažem gledajući u Aca Dejovića očima punim straha. – Ni za šta na svetu! Zamalo što nisam riknuo!
– Navićićeš se procedi Aco…
Malo docnije, dođoh sebi, ne osećam ništa, znam da ću opet…
Aco Dejović stoji kraj boba puši i naginje iz pljoske neku žestinu, pažljivo me gleda, a onda pozva ostale: “Da otpičimo još jednom”, okrenu se prema meni: “Sedi Vlajkovac na bob, izvućićemo te”.
Krenusmo uz Zlatiborski, devet sati je odavno prošlo, pun mesec kao ogroman lampion osvetljava sleđeno Užice, samo se čuje škripa snega pod nogama… Treba stići do Ankine kafane na Beloj zemlji…