O đeneralu Krsti Smiljaniću

2534

Kad se čovek rodi i odraste na Zlatiboru, Zlatibor postane mera za sve u životu: za ljubav i lepotu, prijateljstvo i nežnost, za dobrotu i uspeh! Ta pesma “Zlatibore, moj visoki bore, ja se penjem tebi u vrhove!” kao da čini da se čovek u životu penje, osvaja vrhove. To vremenom postane opsesija i svrha života zlatiborskih čeda o kojima pišem u ovoj seriji eseja u Zlatiborskim vestima. Krsta Smiljanić bio je čovek narodnog duha, uman i nepokolebljiv u odlukama, dosledan u ispunjavanju zahteva svoje otadžbine i veran položenoj zakletvi. Ovo je priča o još jenom zalatiborskom čedu, generalu Smiljaniću, koji je rekao: “Sloboda ima lica onih koji su za nju život dali.”

Delo đenerala Krste Smiljanića je jedno vreme bilo smišljeno, ali neopravdano zapostavljeno, a onda je tu kraj jezera na Zlatiboru 2008. podignut spomenik, koji je izradio užički vajar Branko Tijanić. Iako su za svečanost otkrivanja spomenika na Zlatiboru poslate pozivnice na više adresa u Srbiji, niko se od državnih, niti vojnih funkcionera nije odazvao. Većina prisutnih je to protumačili da je to zbog toga što je na Zlatiboru, odnosno u opštini Čajetina, ubedljivo pobedila Demokratska stranka Srbije.

Šta se može najkraće reći o zlatiborskom čedu Krsti Smiljaniću? Seljanče iz Ljubiša, školovanja, napredovanja u vojsci, preko ratova sa Turcima, Švabama i Bugarima. Posle Velikog rata, stari ratnik je postavljen za bana Zetske banovine. Za života odlikovan čak 35 puta, a koliko je bio istorijski odbačen, govori i to da je taj podatak za njegove zemljake Zlatiborce tada bila novost. I armijski general, kao i mnogi drugi viđeni Srbi, decenijama je bio zaboravljen. Đeneralov unuk Manojlo Smiljanić sa uzbuđenjem je tada na Zlatiboru rekao: “Posleratna vlast nije dozvoljavala gradnju spomenika mom dedi, pokušali smo i 2001. godine, ali nije nam pošlo za rukom, sve do danas”.

Spomenik đeneralu Krsti Smiljaniću kraj jezera na Zlatiboru
Spomenik đeneralu Krsti Smiljaniću kraj jezera na Zlatiboru

Murtenica je jedna od najviših planina zlatiborskog masiva, gusto obrasla četinarima, prava divljina. Ispod je selo Ljubiš u kome je rođeno najviše čeda, koji su se popeli i u vrhove srpske istorije i kulture. Ako danas krenete u Ljubiš, lako je, sa Zlatiborske magistrale kod mesta Vodice skreće se levo ako dolazite iz pravca Kraljevih voda. Putokazi su toliko uočljivi da je dovoljno da ne zalutate, a putevi asfaltirani i u odličnom stanju. U centru sela radi prodavnica – samoposluga, radi kafana, ima i bife. Ima i ribnjak, Asfaltirani putevi do sela, iz sela, doveli su više turista nego meštana. Seoski turizam nudi se na svakom koraku!

Vratimo se u prošlost Ljubiša literarnim vremeplovom, sve do vremena armijskog đenerala Krste Smiljanića. Predanje govori da se Ljubiš nazvao po nekom Ljubiši, pretku Dacovića, koji su prvi tu zapalili ognjište. Kaluđerovina i Kaluđerske Ćelije sa leve strane reke u Donjem Selu su dobile ime po “grčkom” manastiru, koji je tu bio. Tu je i hajdučka pećina, a ima i “Grčko groblje”. U blizini su iskopavali, naročito kod mehane, neobično velike ljudske kosti i novac iz 1633. godine. “Nevolja” (ili Nevalja) je dobila ime jer je to mesto jako “usporito i uzbrdito”, “te je ovud nevoljno proći”. Jankovo Polje je dobilo ime po Cincar Janku, koji se ovde u društvu sa Lazarom Mutapom borio protiv Turaka. Straža je dobila ime zbog toga što je tu bila pogranična karaula do 1833. godine, Kraljev Potok, što je tu dolazio nekakav kralj. Na Repištu i Smiljanskom brdu ima Selište, a na Selskom Zborištu Crkvina. Kažu da su tu živeli Grci, pre Kelti, iskopavane su njihovi artifakti, ali i nasleđene legende.

U to vreme kada je živeo Krsta Smiljanić, kada bi redak putnik krenuo prema Ljubišu, krenuo bi jugoistočno od Male Čigote i Murtenice. Atar mu se protezao za 5 časova (hoda) do Krive Breze u Zlatiboru. Uzak prolaz Ljubišnice kroz Rebar i Joksimoviće Krševe delio je Ljubiš na Gornje i Donje selo. Duboko ga proseca reka Ljubišnica i danas. Pružao se na jugoistok do Ćave i Treštene Stjene, gde nastaje selo Visoka. Selo je veoma brdovito i krečnjačko, samo je Gornje Selo nešto blaže od Donjeg. U Gornjem selu su sa desne strane Ljubišnice Dacovići, Ušendići, Joksimovići i Markovići u Obarcima, sa leve strane reke su Ršumovići, Prektovići, Marići, Cvjetići i Šibovići. U Donjem selu, kraj Ljubišnice pored druma za Užice – Nova Varoš je mehana, škola i sudnica. U Donjem selu su, na desnoj strani Ljubišnice, na Visu živeli su Pećinari, Čubraci i Radojičići (prelaze na levu stranu Ljubišnice po Ćavu); pod Brestom u Dolovima i na levoj strani reke u Kaluđerovini su Žunići, Terzići i Lazovići; pod Jankovim Poljem su Kukanjci, na Guvini Stankovići i u Kraljevom Potoku Suzovići. Na levoj strani Ljubišnice su kod Drine Kovačevići, u Gudurama Bogdanovići, u Obarku Obradovići, dok su Smiljanići na Brdima, Lukama, Glijetu, Staroj Kućetini, Dolini i Smiljanskom brdu.

Selo Ljubiš 1915. godine
Selo Ljubiš 1915. godine

Od kuda Smiljanići? Predanje kaže: – Pre 300 godina doseljene su tri snaje-jetrve: Smiljana, Ojdana i Jasna iz Kotora u Dalmaciji. Smiljana se nastani u Ljubišu, na mestu koje se sada zove Stara Kućetina, Ojdana u Visku (od nje su Ojdanići), a Jasna u Kruščicu (od nje su Simićevići, Stojići i Vasovići). Od Smiljane je danas velika porodica Smiljanića, koji ima u Ojkovici, Alin Potoku, Čajetini, Jasenovi, užičkim Ravnima, Užicu, Čačku, Požezi i okolnim selima; Godoviku, Rasnoj, Visibabi i Bakionici. Mnogo ih je kao činovnika svih grana rastureno po Srbiji, slave Đurđic. Krsta Smiljanić je zlatiborsko čedo iz Ljubiša, u kome se rodio i proveo detinjstvo. Rođen je između 17. i 29. decembra 1868. godine od oca Milosava i majke Vidosave. Završio je osnovnu školu i gimnaziju, zatim je 1. septembra 1888. godine upisao Nižu školu Vojne akademije, koju je posle tri godine završio i dobio čin inženjerskog potporučnika. U oktobru 1896. godine završio je Višu školu Vojne akademije, odakle je preveden u generalštabnu struku.
Za vreme Prvog balkanskog rata bio je saradnik vojvode Radomira Putnika, koji mu je poverio rukovođenje Saobraćajnog odeljenja Vrhovne komande. Nikola Pašić, tadašnji predsednik vlade, ga je po završetku Drugog balkanskog rata uvrstio u sastav delegacije mirovnih pregovora u Bukureštu. Tokom Prvog svetskog rata u teškom i tragičnom odstupanju srpske vojske od Obrenovca do Krfa, sa vojvodom Živojinom Mišićem i Prvom armijom prošao je kroz albansku golgotu, zajedno sa srpskim mučenicima i kraljom Petrom I. Komandovao je Drinskom divizijom u ratnim operacijama i tokom povlačenja preko Crne Gore i Albanije.

Krsta Smiljanić u toku borbe
Krsta Smiljanić u toku borbe

Sa vojvodom Petrom Bojovićem prešao je put od Solunskog fronta do Beograda i doneo Srbiji slobodu, ostavljajući trajni istorijski beleg o heroizmu srpskog naroda. “Zauzećem Kajmakčalana naše pobedonosne trupe prvi put stupaju na zemljište svoje otadžbine. Čast za to pripada Drinskoj diviziji.” Ovako je u zvaničnim srpskim izveštajima na Solunskom frontu u septembru 1916. godine obznanjeno svetu da je “otvorena kapija otadžbine i slobode”, da je planinski lanac i najjače utvrđenje, za koje su Bugari imali naređenje da brane do poslednjeg vojnika, zauzela vojska vaskrsla posle stradanja u Albaniji. Krvava drama trajala je 22 dana, uz grmljavinu topova, gušanje s Bugarima u rovovima i juriše preko gomila ljudskih tela. Živote je dalo 39 oficira i 747 vojnika, a bilo je dva puta više ranjenih. Da još jednom istaknem, Drinskom divizijom komandovao je Zlatiborac, pukovnik Krsta Smiljanić.

Komandant drinske divizije pukovnik Krsta Smiljanić, i komandant Dunavske Divizije pukovnik Svetomir Matić 1917. godine
Komandant drinske divizije pukovnik Krsta Smiljanić, i komandant Dunavske Divizije pukovnik Svetomir Matić 1917. godine

Posebna pažnja ovoj herojskoj bici poklonjena je na stranicama knjige “Đeneral Krsta Smiljanić – hronika jednog viteškog života”. Autor knjige, Snežana Đenić, istoričar i direktor Biblioteke “Ljubiša R. Đenić” u Čajetini je rekla: – “Krsta Smiljanić nije bio dinastički oficir, ničiji miljenik, kao što nije pripadao nijednoj oficirskoj zavereničkoj grupi. Službovao je kod četiri srpska kralja, a neposredne starešine i najbliži saradnici, i u ratu i u miru, bili su mu velikani tog vremena, četvorica srpskih vojvoda. Kao načelnik Štaba Šumadijske divizije u Kragujevcu, prihvatio je osnovni postulat svoga komandanta, vojvode Stepe Stepanovića – da bez vojne discipline nema ni vojske. Posle Prvog svetskog rata bio je komandant Treće armijske oblasti, član Vrhovnog zakonodavnog saveta, ban Zetske banovine 1929-31, a od 10. januara 1932. godine, ukazom kralja Aleksandra, bio je postavljen za senatora. Do početka Drugog sv. rata živeo je u Beogradu, da bi se neposredno po njegovom početku vratio u Ljubiš. Nemačka komanda ga je sprovela u Beograd, gde je bio u kućnom pritvoru u svom stanu. Tu je i umro 14. maja 1944. godine. Od zaostavštine jedino se karabin, sablja i gusle čuvaju u spomen-zbirci čajetinske biblioteke, dok su sva odlikovanja (20 domaćih i 15 stranih) – prodata?!”

Krsta Smiljanić, tada ban Zetske banovine 1930. godine, na svečanosti dodele novih pukovskih zastava. Stoji prvi s leva
Krsta Smiljanić, tada ban Zetske banovine 1930. godine, na svečanosti dodele novih pukovskih zastava. Stoji prvi s leva

Zlatiborci su se svom zemljaku, đeneralu Smiljaniću, komandantu Drinske divizije, odužili na sto četrdesetu godišnjicu njegovog rođenja i 90-tu godišnjicu proboja Solunskog fronta. Na svečanosti otkrivanja spomenika generalu kraj jezera na Zlatiboru, tog 15. septembra 2008, prisustovale su mnogobrojne delegacije, meštani, potomci ratnika. Govorili su su istoričar Radoš Ljušić, predsednik opštine Čajetina Milan Stamatović, i unuk đeneralov, Manojlo Smiljanić. Podsetili su prisutne i novinare, tako i nas iz TV5 Užice, malim izvodom iz bogate vojničke i diplomatske karijere generala armije, čime je dat rezime i za ovu našu priču: – “Krsta Smiljanić spada u red znamenitih Srba 20. veka, u red elitnih vojnih stratega i neimara oslobođenja srpskog naroda. Ovaj vojskovođa dokazao se na proverenim vojnim položajima, ali je sa istom veštinom i mudrošću obavljao značajne i vrlo delikatne poslove političara i diplomate. Krsta Smiljanić je bio ordonans oficir kralju Milanu i kralju Aleksandru Obrenoviću, blisko je sarađivao sa kraljem Aleksandrom Karađorđevićem, i od svih je primio najviša dlikovanja. Dobio je Takovski krst i tri Karađorđeve zvezde, ali nikada nije bio dinastički oficir. Isključivo odan službi, nije pripadao ni jednoj vojnoj struji , ni ‘Crnoj’, ni ‘Beloj ruci’. U vreme Majskog prevrata službovao je u Vranju, za vreme Solunskog procesa ratovao je na Kajmakčalanu. Polažući zakletvu četvorici vladara, svima se zakleo na vernost, ali je smatrao da se sveta zakletva jedino polaže pred svojim narodom i svojom otadžbinom.”