“Pecara” – Užička gradska kuća

2554
"Zemlja čuda"
“Zemlja čuda”

U Užicu postoji jedan od retkih objekata iz 19. veka, na vreme sačuvan i spašen, da budućim genaracijama kazuje o životu predaka: Jokanovića Kuća. Danas je tu muzejska postavka naziva Gradska kuća kuća u Užicu u 19. i početkom 20. veka. Dalekih šezdesetih godina prošloga veka nekadašnja kuća Jokanovića obrasla je u bršljen i puzavice. Poveliko dvorište okolo belasalao oblom kamenom kaldrmom od peščara ukrašeno nestvarnim bojama cvetova prkosa. Uz sve, okolno drveće i napuštene pomoćne drvene zgrade bile su prekrivene zvončastim ljubičastim i belim cvetovima puzavica koji su širili težak nad sve lep miris prološlosti, života predaka. Ta tajanstvena oaza u samom centru Užica, ni sto metara od Saborne crkve Svetoga Đorđa, odisala je trošnošću uokvirenoj dahom prolaznosti. Mi, radoznala užička deca, kao i Alisa, ulazili smo u tu “zemlju čuda”, kada skupimo dovoljno hrabrosti, neprestano se pitajući ko i kako je tu nekada živeo? Svaki predmet koji bi tu našli novčić, mamuzu, britvu, neku zarđalu alatku, imao je poseban značaj i vrednost, pojačavajući urođenu znatiželju i maštovitost.

Pavle Jokanović Levljanin
Pavle Jokanović Levljanin

Jokanovići, zvani “Ljevljani”, u Užicu su se pojavili iz Trebinja i smestili se oko dela grada nazvanog “Slanuša”, zbog izvora slankaste vode, koja je tu ističe i danas ispod brda Pašinovca, čije se naziv održao do današnjih dana. Sve govori da su se Jokanovići tu pojavili posle Drugog hatišerifa 1833. god, kada Srbi počinju intezivnije da naseljavaju Užice i postepeno zauzimaju manje zanatske celine slabašne užičke privrede. Već četrdesetih godina 19. veka, ova porodica je među prvim trgovcima u srpskom delu Užica, koji sa grupom poštovanih Srba, iako Turci još uvek vladaju, pokreću 1842. gradnju “nove crkve”, pomenute Saborne crkve. Kao važni poverljivi ljudi, Jokanovići su u grupi Užičana koji potpisuju garanciju za 2000 groša, kredit za izgradnju crkve. Jedan od Jokanovića, Pavle Levljanin, tada je izabran za deputata varoši Užice. Braća Jokanovići, Levljani, Petar i Pavle, živeli su u zadruzi u kojoj je starešina bio Petar. Bogatili su se, naglo su počeli da otkupljuju turska imanja u Užicu i okolini. Tako postaju vlasnici velikog dela Užica sa centrom na Slanuši, gde su im bile kuće, mehane, magaze, dućani, radionice.

Turski dokument zvani “Temesuku” potvrđuje da je Sulejmanov sin Hud beg, iz Užica, svoju kuću s dvorištem i baštom prodao hrišćanima Petru i bratu mu Pavlu, sinovima Jokanovića 10. decembra 1846. godine. To je u stvari imanje na kome sa nalazi današnja “Jokanovića kuća”. Posle smrti Petra Jokanovića 1859. starešina zadruge je Pavle. Kako je Petar imao samo kćer Anđeliju udatu za Luku Dimitrijevića, te se porodična zadruga ove grane Jokanovića sastojala od Pavla i njegovih sinova: Stevana, Luke, Ilije, Mihaila. Pavle je uvećao bogastvo koje je stekao s bratom. Umro je 1859. godine. Starešina zadruge je od tada njegov sin Stevan, koji nastavlja da razvija radnju i trgovinu. Njegov brat Ilija, pored trgovine, bavio se politikom, te je 1870. izabran za predsednika užičke opštine.

Pošto je u umro otac Pavle, braća su se podelila. Deo kompleksa kod današnje Gradske galerije na Slanuši u ulici Vojvode Demira – Jokanovića kuća i imanje na istočnoj strani Užica u delu zvanom “Turica” dobio je Stevan. Sledeći naslednici ovih parcela bili su njegovi sinovi; kompleks kod slane česme nasledio je Ilija; iznad na Pašinovcu Luka… Treći sin Stevan, koji je nasledio “Pecaru”, trgovinom je počeo da se bavi još 1858, dok mu je otac bio živ. Bio je to načitan čovek, koji sem što je podigao užičku trgovinu na veći nivo, bio je počestvovan odborništvom u opštini. Bavio se izvozom stoke i vune u Dubrovnik i Italiju. Njegova unuka Ljubica se sećala da su u prizemlju “Jokanića kuće”, tu gde je danas drugi galerijski prostor, bila ogromna burad i bačve za rakiju: “deda se bavio izvozom rakije, imao je mehanu, a tu u velikom podrumu, bila je Pecara”… I dan danas stariji užički svet kuću naziva tim drugim imenom “Pecara”. Stevan je umro 1893. Imao je šestoro dece, tri kćeri i tri sina. Kćeri su se poudavale, a sin Ljubomir je školovan u Beču, postao je inžinjer elektotehnike. Živeo je u Beogradu gde i danas žive njegovi potomci. Tihomir je dobio imanje u okolini Užica u Turici, nastavivši da se bavi trgovinom, pretežno stokom. Posedovao je “suvati” na Zlatiboru, gde je uzgajao stoku. Bavio se bankarstvom, bio trgovac tekstilom, umro je 1934. godine. Imanje je postepeno razvodnjavao potpisujući nenaplative menice. On je bio poslednji vlasnik “Pecare” od Jokanovića.

Jokanovića Kuća, Užička gradska kuća u drugoj deceniji 21. veka (foto Noć muzeja)
Jokanovića Kuća, Užička gradska kuća u drugoj deceniji 21. veka (foto Noć muzeja)

Od 1937. vlasnik je inžinjer Milan Joksimović, koji je kuću iznajmljivao za stanovanje. Do Drugog svetskog rata u Jokanovića kući je živeo u Užicu poznati profesorski par Zora i Živko Radulovački. Posle drugog rata, davana je raznim institucijama na korišćenje, koji su je koristili ali je nisu održavali, od Saveza zemljoradničkih zadruga do Regionalne privredne komore. Kada je više niko nije hteo, predata je u vlasništvo Zajednice kulture Titovo Užice. Bila je potpuno ruinirana.

Prema sećanju Ljubice i Stojke Jokanović, potomaka Stevana Jokanovića (pradeda), tu je postojalo niz zgrada i magacina koji su opkruživali dvorište. Između njih je bilo nekoliko kapija sa zvekirom, koje su se tokom noći zatvarale. Dvorište je bilo kaldrmisano, puno “prkosa”, cveća i voća.

Jokanovića kuća zimi (foto Mihailo Jovanović)
Jokanovića kuća zimi (foto Mihailo Jovanović)

U “Zemlji čuda” jednog junskog popodneva 1991. godine pojavi se čovek srednjih godina u džinsu sa velikom kožnom torbom preko ramena. Polako, nogu pred nogu, zagledao je svaki detalj kaldrmisanog dvorišta ruinirane Pecare, u čijem podrumu je još uvek bio magacin pića lokalnog ugostiteljskog preduzeća, nešto zapisujući u poveći rokovnik. Svaki njegov korak pratilo je nekoliko pari dečijih očiju iz krošnje staroga lešnika, koji je rastao u blizini kuće. Taj uljez u “Zemlji čuda” bio je novi direktor užičkog muzeja, Dragiša Milosavljevićm zvani Nik, istoričar umetnosti. Nije prošlo mnogo vremena, a Zemlje čuda je nestalo, “Jokanovića kuća” poznata “Pecara”, postala je: “Jedna od retkih reprezantivnih kuća 19. veka u užičkom kraju. Zbog naglašenih etnografskih karakteristika, tj, odlika gradnje jednog narodnog graditeljstva, koji je cvetao u ovom vremenu, objekat je proglašen za kulturno dobro – etnografski spomenik kulture”, kako piše u njenoj monografiji. Klinci užičke Slanuše morali su da nađu novo mesto, novu Zemlju čuda.

Orijentalna soba (foto Turistička organizacija Užica)
Orijentalna soba (foto Turistička organizacija Užica)

Kuća je adaptirana i rekonstruisana, naglašena je njena skladna arhitektura, koja je proizašla iz njenih unutrašnjih sadržaja, s bogatom, još očuvanom majstorski izraženom strehom ispod četvorovodnog krova. Direktor Milosavljević je odlučio da se posluži analogijama sa opisima drugih kuća, što mu nije bilo teško kao autoru knjiga i naučnih radova tematike orjentalnih varoši. U tim opisima, sobe u srpskim varoškim kućama su svetle, imaju mnogo prozora. Ako je bilo zavesa na prozorima, obično su bile od belog platna. Patos zastrt ćilimima, tavanica od šašovca, sa posebnim ukrasnim detaljima na sredini. Za zagrevanje su služile zemljane “furune” sa keramičkim lončićima, koji su se sporije hladili. Kao nekada u starom Rimu, kada su želeli da sobe budu brže zagrejane, i užičani su tada unosili “mangal” s raspaljenim ugljem. U nekadašnjim muslimanskim kućama postojala su kupatila “amamci”, što su pruzeli i bogatiji hrišćani.

Pored zidova su bili “minderluci”, prekriveni ćilimima, serdžadama, jastucima naslonjenim na zid. Na zidovima ili u zidovima, suprotno od prozora, bili su često izrezbareni dolapi od dasaka, u kojima su držani dušeci, posteljine, jorgani, jastuci sve potrebno za san. Više prozora, kao i na drugim zidovima, bili su “rafovi” na kojima su poređani: “sanovi”, “kajlije”, tepsije, te drugo metalno posuđe. Od retkog nameštaja jedino su bile obavezne “škrinja”, sanduk koji je služio za čuvanje odela i tekstila i omanji kovčežić za čuvanje novca i nakita. Obično se jelo za niskim drvenim stolom “sinijom”, sedeći na tronoškama. U pravoslavnim kućama, na istočnom zidu, bio je ikonluk, drveni ormarić sa ikonom i kandilom. U siromašnijim kućama samo ikona krsne slave i kandilo. Na osnovu ovog opisa, u užičkoj “Gradskoj kući” rekonstuisana je soba, prvi od tri enterijera, koja je nazvana “Orjentalna soba”, kojima se prikazuje porodični život u Užicu 19. veka.

Spavaća soba (foto Turistička organizacija Užica)
Spavaća soba (foto Turistička organizacija Užica)

Drugi enterijer ove postavke prikazuje početak novog vremena u Užicu, druge polovine 19. veka, kada se posle oslobođenja od Turaka kod srpskih trgovaca i zantlija, onih bogatijih, javlja potreba za lepšim i udobnijim stanovima, njihovim savremenijim uređenjem. Oni, uspešni trgovci, zanatlije, napredan svet, došljaci, koji su se Užicu našli kao činovnici, profesori, u varoš pokraj reke Đetinje donose sa evropskom odećom, nameštaj, luksuzne servise za piće i jelo, nove navike u svim sferama varoškog življenja. Osnovu ove postavke čini spavaća soba, ostala posle smrti učiteljice Dare Popović, potomka nekad jake užičke trgovačke porodice Popović. Posle nacionalizacije sestre Popović, koje se nisu udavale, dobile su mogućnost da stanuju u kući užičkog pekara Vitomira Kovačevića. Vitomirovi potomci posle smrti sestara Popović, Dana Morača, Vlajko i Slobodan Kovačević, u toku formiranja muzejske postavke “Jokanovića kuće”, poklonili su užičkom Narodnom muzeju taj nameštaj s kraja 19. veka, koji je činio spavaću sobu: metalni krevet, čije su stranice islikane biljnim i antropofornim ornamentima, ormar i komodu za odeću i tekstil od tzv. “fodlovarnog” drveta, mašina za šivenje “Afrana”, lepim radovima od tekstila, luksuzno ogledalo. Postavka spavaće sobe je popunjena sa dva portreta, na prvom je užički trgovac Miloš Lojanica, dok je na drugom ulju prikazan poznati prota Zaharija Zaharić, prijatelj kremanskog proroka Tarabića, koji je naslikao slikar Dimitrije Posniković.

Salon (foto Turistička organizacija Užica)
Salon (foto Turistička organizacija Užica)

Treća soba je postavka salona Gradske kuće s kraja 19. i početkom 20. veka, kada se u Užicu, zahvaljujući industijalizaciji i izgradnji prve hidrocentrale po Teslinom principu i Tkačnice, izdvajaju veoma bogati ljudi. Luksuz, do tada neviđenom za većinu Užičana, izložen je u salonu u stilu “ajdač”, koji je na korišćenje kući dala Srpska pravoslavna crkva užičke opštine. Taj salon potiče iz kuće užičkog advokata, kulturnog pregaoca Đorđa Draškovića. Tu su i drugi detalji pokućstva iz starih užičkih kuća: ikona s kandilom, lampa, ćilim, zidni sat, gramofon sa trubom, kao i filigranski radovi koji kao da su izašli iz radnje poznatog užičkog majstora Sretena Petrovića, kašičice, srebrne tacne, tanjiri, poslužavnici, slavski ukrasi, dosta toga iz kuće mojih pomenutih Kovačevića. Ovu postavku upotpunjuju portreti prvih užičkih industrijalaca Mališe Atanackovića, slikara Mihajla Milovanovića, portret Milutina Kremića, koji je naslikao Pavle Čortanović. Na sve to, užička Gradska kuća u prizemnom delu, gde je bila pecara, danas je zgodan galerijski prostor, okružen tom lepom kaldrmom.

Dragiša Milosavljević Nik sa Kovačem, uvek rasploženi za boemsko druženje
Dragiša Milosavljević Nik sa Kovačem, uvek rasploženi za boemsko druženje

Dragiša Milosavljević, u užičkim boemskim krugovima poznat kao “Nik”, bio je veoma zadovoljan učinjenim. Za njega je to bio završen posao, a za Užičane mesto okupljanja. Kasnije je njegovom zaslugom, u jednoj zabitoj zlatiborskoj dolini pored reke Uvac, rekonstruisan, tačnije dignut iz pepela, obeležen samo kamenim belezima i narodnim predanjem “da je tu bila ‘svetinja’, nekoliko stotina godina od paljevine Turaka manastir, istoga imena kao i reka – “Manastir Uvac”. Došli su i kaluđeri. Danas predivnu srednjovekovnu crkvu sa manastirskom kućom obilazi mnoštvo turista tokom godine iz celoga sveta, diveći se lepoti srpskog greditljstva, sažetoj u pravoslavnoj kulturi Srbije.

Dragiša Milosavljević je rođen 1944. u Mirosaljcima kraj Arilja. Istoričar umetnosti. Studirao je srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost i istoriju umetnosti, završio postdiplomske studije na socioligiji kulture i umetnosti. Više godina bio direktor Narodnog muzeja u Užicu. Objavio je više mnografija i oko 50 stručnih skupova, eseja i likovne kritike. Rukovodio je tokom više istraživačkih projekata iz oblasti istorije, umetnosti i graditeljstva. U penziji, živi u Užicu. ( podaci iz Biografskog leksikona Zlatiborskog okruga. Izdavač Udruženje Užičana u Beogradu, 2006 godina).