Šta to bi “Korzo”? (drugi deo)

2377
Kad se prođe Hotel
Kad se prođe Hotel “Zlatibor”, ulica se ispravi sve dole do Prve osnovne škole

Približimo se mom vremenu, internet je bio potpuno nepoznata reč, šetači su u laganom tempu, uglavnom vedro raspoloženi, neobavezno pričali o događajima dana ili aktuelnim temama. Korzo je imao pravila utvrđena dugogodišnjim ritualom. Za pravila korzoa saznao sam od Pega i Luna, tada poznatih užičkih mangupa, koji su mene, klinca koji još nije napunio 15 godina, prvi prihvatili. Tu u zatovorenim vratima gvožđare “Izbor”, gde je Vukas radio, preko puta oduzete – nacionalizovane Đerića kuće, u kojoj je bila najveća državna berbernica u gradu, a danas poznata gradska picerija. Sve mi je izgledalo haotično i pomalo bezveze, ta potreba šetnje u svoj dužini korzoa. Reka ljudi sastavljena od lica koja ništa ne znače.

Korzo sam shvatio u jednom momentu kada sam sreo jedno pravo, dugo nesvesno čekano, bezbrojnim koracima zasluženo biće. I kao da se ništa nije dogodilo, isto je nastaviti da teče u toj reci ljudi, koji mi nisu značili ništa. Nije prošlo ni pola časa, do sledećeg mimoilaženja, to predivno lice je ubrzalo rad moga srca i izazvalo bolan, ali mio osećaj. Ta čarolija, koja je decenijama održavla korzo, jednostavna, prvenstveno je neočekivana, naročito ako ste propustili omiljeno lice, ili ako je propustila ona vas… Ako se okrenete, opasno je, daćete joj doznanja da vam je isuviše stalo! Okrene li se ona, daće vam do znanja da je predaleko otišla u svojoj simpatiji, stalna dilema. Sreća, osećaj sreće je ustvari decenijama održavala užički korzo… Sve dok se ludi ne zaboraviše i zamandališe se u sebe same, u tim televizijskim kavezima svojih domova. Sve zbog udobnosti urbanizacije. I Užice je postalo preveliko i prenaseljeno da bi se tu dogodila mogućnost da se dvoje zagledanih susretnu još jedanput u prolazu. Oni koji bi se jednostavno zgrabili ne čekajući ništa, ni mila osećanja, ni lupanje srca, njegove poruke, smatrajući seks za sudbinu, nikada ne bi dozvolili sebi da upoznaju pravi dar ljubavi. Tu su ne baš sretni, odvučeni materijalnim, tom maticom užurbanih ulica.

Centar Užica na samom početku sedamdesetih godina 20. veka
Centar Užica na samom početku sedamdesetih godina 20. veka

U to vreme, na samom početku sedamdesetih, sam išao u gimnaziju, vodio nešto kao dnevnik, ustvari zapisivao šta se događalo oko mene. Tako mogu da opišem jedno užičko subotnje julsko veče:
– Otkako je srušen stari drveni most, koji je naprvljen na mestu betonskog Aleksandrovog, koji je dignut u vazduh na samom kraju Drugog sv. rata, ljubavni parovi su se teže rešavali da uveče idu u tradicionalni Veliki park. Polako sa prvim mrakom su kretali prema plaži. Korzo se polako punio… Stičem utisak da svi građani Užica šetaju; Pariz – Robna kuća i natrag. Skrene se do bioskopa ili pred gradsku Kavanu na “lagano pićence”, pa opet na poznatu maršutu… Smetaju samo automobilske sirene, šetači su se brzo zbijali po trotoarima, a što je korzo bio puniji, sve su češće i automobilske sirene. Kupovali Užičani kola koja treba pokazati čaršiji, naravno nabolje vreme je bilo kada je subotnji korzo. Vremena se menjaju, krajem pedesetih pokazivale su se vespe i motori, a krajem šezdesetih na korzou automomobili i lepe devojke. Patrijahalno Užice polako odlazi u prošlost, seksualna revolucija je na pomolu, ima hipika i u Užicu.
Neki preteruju, naprave krug kolima, pa parkiraju na Trgu, pa dva kruga peške, pa dva kruga kolima, pa ako uhvate neku “ribu”, pravac u šumarke na Beloj Zemlji ili u motel “Zlatiborska noć”. Na Trgu ovih julskih dana je opasno, počeli su da lepe pootpale pločice, koje otpadaju najčešće na glave subotnjih noćobdija. Stariji parovi dovoljni sami sebi, sede na klupama i ljubakaju se u veoma mračnom Malom Parku. Posmatraju prema lepoj i dobro osvetljenoj terasi Palasa, u kome se okupljaju užički boemi, poznate gradske bekrije, užički političari, družeći se svako za sebe do kasno u noć. Tu su se preselili tradicionalni gosti iz bašte hotela “Zlatibor”, jer se pravi blok “Zlatibor”. Na mestu moga detinjstva i prošlih dana korzoa, umesto te lepe bašte i sale, iz koje dopira muzika, sada je ružna građevinska ograda izlepljena dronjavim plakatama… I onima iz Maloga parka, a i onima u bašti “Palasa”, ove ugodne julske večeri je kvari raskopana, pa zatrpana ulica ispred Palasa, na kojoj svaki automobil koji je prošao, diže oblake prašine koja pada i po jednima i po drugima. Uz trotoar u Malom parku i uz trotoar glavne ulice stoji veliki veoma lepo urađen pano, na kome su se reklamirale igranke na terasi Ferijalnog doma, na kojima su svirali “Vihori” četvrtkom, subotom i nedeljom… Taj pano stoji i dugo vremena pošto su Vihori prestali da sviraju na Ferijalnom…

Raskopana ulica ispred Hotela
Raskopana ulica ispred Hotela “Palas”

Sećam se, kao da je juče bilo, vremena s kraja šezdesetih, sve do osamdesetih, kada je za mene užički korzo bio veoma važno događanje. Leti oko sedam, zimi oko osam, Užičani su u velikom broju išli ka Glavnoj na korzo. Ipak, nešto se promenilo između korzoa šezdesetih i sedamdesetih godina. Sedamdesetih godina se za ovo večernje okupljanje Užičana pojavio naziv “štrafta”. Da uporedim “korzo” i “štraftu” u ove dve decenije dvadesetog veka. Šezdesetih godina u Užicu se izlazilo na korzo, nešto drugačije nego sedamdesetih. Učencima je bilo zabranjeno da na ulici budu posle 8 časova. Strogi profesori su to kontrolisali. Roditelji su ih podržavali. Kontrola, poštovanje na visini, jednom rečju mi gradski mladi smo zazirali od autoriteta. Već oko sredine sedamdesetih nije bilo tako. Šezdesetih su se gradski momci skupljali kod Malog Parka, na ogradici, kao i u blizini gvožđare “Izbor”. I pored stalnog dežurnog milicionera, tu na ogrdi Parčića, sedeli su na školskim knjigama, patikama i svemu što su imali pri ruci. Čekali su veoma strpljivo da prođu “one” koje su im ubrzavale rad srca, praveći se važni. Pušili su na red nišku “Moravu” bez filtera, skrivajući cigaretu prstima ruke. Moravu su kupovali na komad u trafici preko puta, kod trafikanta koji se mnogo ljutio kad bi ga zvali “Jutarnji cvrkut”. Nije im padalo na pamet da se posle korzoa sjate u neku od kafana. Ako bi neko krijući ušao u kafanu hotela “Zlatibor”, “Pariz”, “Palas” ili neku zabačeniju kafanu, bio bi okarakterisan kao mangup.

Sećam se, devojkama su prilazili sa strahom i prosto nisu znali o čemu da pričaju sa njima. Kad su razgovarali momci sa sela, za razliku od nas gradkih, obično su razgovarali o školi. Mi smo imali temu rok muzika i ploče. Pitali bi našto bezveze kao: – “Gde su ti knjige?”, čak iako je bila nedelja. I jedni i drugi, koji su imali para, išli su sa devojkama na ringišpil, koji se vrteo na stočnoj pijaci u Međaju. To je bila glavna zabava. Glavna fora je bila uplesti lance od dve korpe i posle odmotavanja lanaca devojku zavitlati što dalje od sebe u vazduh… Neki su svraćali u poslastičarnicae na Glavnoj ulici – “Zoru”, “Nadu”, “Kod Mikija”, u “Jadran” ili “Opatiju”, sladili sladoledom, kolačima, najpre baklavama, šampitama i lepim rečima. Te reči su zaljubljeni po ceo dan birali iz knjiga i tuđih spomenara, da bi ih jedno drugom rekli.

I pušenje i poseta kafanama bili su najstrožije zabranjivani naredbama direktora škola. Ako bi nekoga “ćapili”, sledilo bi smanjenje ocena iz vladanja za “težak prekršaj školske discipline i vladanja”. Kasnije su užički mladi preko omladinske organizacije uspeli da se izbore, na “fazon”, da im se prizna akademska zrelost i našli su se u kafani. Ali tamo nisu umeli da se ponašaju, pa su trpli od gradskih mangupa i šereta. Išli su u u “Pariz” i “Zlatibor” da slušaju pevačice, pili čudnu mešavinu koju su zvali “malina sa sodom” i pušili Moravu, pazeći da im mnogo ne požute prsti. Devojke su pronašle i cigarete, zvale su se “Mentol filter”, kasnije “Filter Beograd” i terale momke da mešavinu ružice i maline i sode zamene “Vermutom” ili “Kruškovcem”. Otuda su izlazili ošamućeni od silnog dima, kafanske gužve, jednog pića, za više nisu imali… Devojke koje su imali rođake ili momke članove Doma JNA bile su nasrećnije. Tamo su igranke bile “najluđe”. Ostajalo se do jedan. “Jure, Šefkija i drugovi” su svirali hitove u stilu “Gondola, gondola”, “Moja mala devojčica”. Oni koji nisu imali vezu da uđu u Dom ili gimnazijsku salu na igranke, pružali su prve korake tanga, ili rokenrola pokušavajući da igraju tvist, iako za to nije bilo dovoljno prostora.

Brole sa svojim orkestrom na igranci u
Brole sa svojim orkestrom na igranci u “Sokolani”, gde su se najviše svirali Džez standardi

Kada bi za vreme zimskog ili letnjeg raspusta stigla studentarija “ćirom” iz Beograda, Brole bi svirao najnoviju stvar, dok bi neko od novopridošlih demonstrirao “padanje”, a ostali bi unezverenih očiju gledali samo jedan par, koji bi na kraju dobio aplauze i zvižduke. Kod kuće kraj ogledala, uveče uvežbavali bi ove pokrete, da bi sutra u školi to izveli šepureći se pred mlađima, obično učenicima prvih razreda. I tako, oni srednjoškolci iz druge polovine sa korzoa šezdesetih, zauzeti studijima i poslom, nisu ni primetili šta se za vreme zbilo sa korzoom i mladima na njemu… Kada je došla moja generacija, da na korzu budemo “glavni”, mi smo se malo pomerili, uza zid Opštine, ispred “Pobede”, apoteke ili Turist – biroa. Na ovim mestima našao se poneki iz šezdesetih godina, iako je jedan deo njih bio dole na kolovozu, a većina je imala stroge žene i bili su kod kuće. Nekima je bilo lepše u omiljenim kafanama iz dana mladosti, obično su to bili oni “glavni” sa famoznih igranki u Domu JNA, koji tu obavezno svrate posle dva tri kruga na “štrafti”.

Zagrljeni mladi parovi sedamdesetih nisu reagovali na one koji u njihovim godinama nisu smeli ni pomisliti da javno na ulici, pred punim korzoom, drže devojku za ruku, a kamoli da je zagrle. Moja generacija je donela muziku iz “Kose”, hipi pokret i seksualna revolucija su stigli u Užice. On, sa “Kentom” ili nekom drugom licencnom cigarom u zubima, ona sa žvakom u ustima, išli su sada glatkim asvaltom, ljubakajući se usput, ne misleći na one okolo. Moja generacija već posle polovine sedamdesetih nije pamtila pokockanu Glavnu, ni stroge poglede starijih. Nije nas bilo briga što je devojka sa Dovarja, a dečko sa Pore, nismo zapamtili gangove dovarjaške ili carinjaške, koji su istovremeno bili momci devojkama iz njihovog kraja, da drugi nije imao tu da traži. Nije više bilo da ako se umeša “omiriše pesnice”. Sve je bilo brže, par krugova korzoa, dok se društvo ne okupi, padne dogovor. Sedaj u kola usput, dogovor može da se promeni. Zlatibor, Tara, Bajna Bašta, svejedno. Nije više bilo važno kad će se vratiti, već da li će biti “fenomenalno”, “fantastično”, “na planini sa društvom iz Begiša”.

Predrag Kovačević Kovač, Dragiša Stepanović Gile i Prvoslav Đokić Pile u Omladinskom klubu polovinom sedamdestih godina 20. veka
Predrag Kovačević Kovač, Dragiša Stepanović Gile i Prvoslav Đokić Pile u Omladinskom klubu polovinom sedamdestih godina 20. veka

Malina sa sodom i malo Ružice zamenjena je viskijem ili votkom sa švepsom. Kokakola sa vinom “bambus” je “sredila” i malinu i liker.
“Ćaki i keva ima da pošize ili kad čuju kolko sam potrošio”… I ako smo bili u socijalizmu i samoupravljanju, potrošačka euforija nas je tresla kao “zemljotres u Skoplju”. Glasna pozdravljanje u zoru više se nisu događala veoma retko, već svako jutro. Polako je dan počeo da zamenjuje noć. Dobiti posao je bila prva nagrada u životu mladih, pojavili su se u “Vestima” i u užičkom omladinskom listu “Maj” članci: “Sve više mladih, sve manje posla” ili “Besposlica na Trgu partizana”, propraćeni slikama mladića koji “zaludno” sede na stepenicama Trga.

Di džej Kovač
Di džej Kovač

U podrumu Narodnog pozorišta, Omladinska organizacija je osnovala Klub omladine. Sreto Vuković, potomak iz stare užičke porodice, koji otako sam ga upoznao teži savršenstvu u svemu što radi, napravio di džej kabinu. Išao po opremu i ozvučenje i lajt šou po LP ploče na Zapad. Veliki posteri Džimi Hendriksa i ostalih velikana iz rok tada potkulture… Nije prošlo ni dve godine, tadašnji predsednik omladine Roman i referent za kulturi OK Gile, zaposlili su me kao muzičkog urednika i di džeja. Bio sam već bio poznat kao di džej u nekim kragujevačkim omladinskim kultnim mestima. Tako sam ušao u sećanja mnogih užičkih generacija, iako više nisam često bio na korzou… Dok su Dragiša Stepanović Gile i Prvoslav Đokić Pile radili u OK, zajedno smo napravili kreativno čudo. OK je postalo kultno mesto užičkih mladih sa korzoa, proglašeni od lista “Rok” za jednu od najboljih omladinskih diskoteka u velikoj Yugi…

Kultna grupa nastala u užičkoj Gimnaziji -
Kultna grupa nastala u užičkoj Gimnaziji – “Feniksi”

Oni koji nisu imali automobile, roditelje direktore, stručnjake, zaslužne komuniste, srednoškolci i oni koji nisu imali zaposlenje, ni novac, svraćali su u Mali park ili u zeleniš ispred Društvenog doma, prozvan “Kec bar” zbog užičkih kockara, da tamo popuše dve tri cigarete, “ogrebane” od nekog starijeg sa korzoa. Obavezno posle “Drine” bi sledio pepermint, da se duvan ne oseti. Ako se kojim slučajem imala hiljadarka u džepu, onda bi se svratilo do “Turista” na kokakolu li šveps. Tu obično nije bilo mesta, pa se sedeljka zavrašavala u kafani “Plaža”, popularnom “Krmećaku” uz “Ramo, Ramo”, hit iz jednog indijskog srceparajućeg filma, čiju je sopstvenu kopiju imao bioskop “Partizan”. Oni koji su našli mesto na “Turistu”, na terasi ili u sali, mogli su da slušaju, kao oni iz šezdesetih, pre “Vihora” na “Ferijalnom”, “Baba lu” ili vide čoček igračicu, koja je povremeno svraćala iz Gornjeg Milanovca i već pripremljena sa lepezom u ruci, čekala da harmonikaš Milan razvuče hramoniku iznad glave da bi počela svoj šou. Selo se polako i sigurno spuštalo u Užice. Omladina “ni tamo ni ovamo”, iz prigradskih naselja sa seoskim radim navikama, zapošljavala se u mesta užičke industrije. Punih novčanika, ona je uticala da se pojave u Užicu mesta gde će potrošiti svoje samoupravljačke zarade. I tako, oni koji nisu voleli narodnjake, odlazili bi na disko večeri u Klub omladine “da slušaju di džej Kovača”, koji vam ovo pripoveda. Bili su to mladi, većinom gradska omladina, radnici, studenti, fine devojčice, poneki “užički hipik”, sve do sredine osamdesetih. To je bilo i najposećenije mesto uz gimnazijske igranke Feniksa, ispred koga su se tapkaroši preselili ispred bioskopa u nekim vremenskim periodima, zbog publike koja je ostajala ispred televizora, zbog već pomalo zastarele tehnike demodiranih užičkih bioskopa.

Krejzi vilidž bend par dana pred nastup u tv emisiji Minimaksa
Krejzi vilidž bend par dana pred nastup u tv emisiji Minimaksa

Korzo je i dalje živeo i bio u punom sjaju. Događalo se da ulicom ne može da se razmimoiđe. Atrakcija su bili i trubači na usta Braća Matevski, Zlatko i Milenko, zvani “Mače”, Dragan Karajić Čaja, Milisav Lukič Lule, Mile Jovanović Leš, Prvoslav Vitorović Pule, Tomislav Prokić Tomo – zvani “Krejzi vilidž bend”, koji su trenirali u ulazu “Pobede”, do apoteke za vreme korzoa, svirajući kolo Radovana Babića, koje je 1974. godine nastupio na Guči. Na kraju su uspeli da nastupe na Prvom programu državene televizije, u emisiji Milovana Ilića Minimaksa… Stari poznanici, koji se nisu videli pet – šest godina, završavali su u “Palasu” uz čašicu razgovora. Sećali su se šezdesetih, radnih akcija i druga kome su ukrali udarničku značku, i koji nije smeo bez nje da se vrati kući ocu i majci, i letovanja na Rabu, Herceg Novom ili na Zlatiboru.

Ovih sedamdesetih obično se korzo počeo razilaziti u vreme kad prestane zabrana saobraćaja za vozila glavnom ulicom. Pedesetih i šezdesetih je bilo moderno da se prođe kolima, motorom ili vespom glavnom ulicom, da se vidi ko je ko. Sedamdesetih su se vozikali skorojevići. Na ulici su ostajale manje grupe, koje su čekale da se da predstava u bioskopu ili da krenu u drugu smenu u preduzećima. Ostajali su oni koji su trebali da krenu u treću, ili oni koji su od dosade držali ruke u praznim džepovima i nisu znali na koju stranu da krenu kući, ili da se promuvaju kroz neku od kafana.

Kultna mesta gde su stajali "najbolji frajeri": "Turist", "Varteks", "Apoteka", "Pobeda", "Opština", "Parčić"
Kultna mesta gde su stajali “najbolji frajeri”: “Turist”, “Varteks”, “Apoteka”, “Pobeda”, “Opština”, “Parčić”

Na korzou, naravno, prikazivana je i moda. I one iz šezdesetih, kao i ove iz sedamdesetih, nosili su suknje sa žiponima. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih miniće i vruće pantalonice (tako su zvani seksi šorcevi kod devojaka). Polovinom sedamdesetih dugačke suknje sa cvetićima, tufne rađene jarkim bojama, leti slične suknje sa bluzama bez leđa, da pokažu snagu sunca iz Bečića, češće iz Buljarica ili široke pantalone zvoncare bez pojasa i u njima utegnutu guzu. Tada je počela moda svetloplavih farmerki i košulja od kamenovanog teksasa, koje su kupovali “Mića Švercer” i “Dule Mudo” na carinarnici u Sežani, oduzete od švercera: “Jedva smo preneli iz Trsta”, govorili su i prodavali za četiri crvenadaća, a u Sežani ih plaćali jedan.

Bile su to godine dugokosih mladića, devojaka uvijene kose sa idijanskom trakom, muzike Stonsa, Dip Parpla, Blek Sabata, Džimi Hendriksa, Dženis Džoplin… tada progresivaca. Dens klasike rok kulture. Godine ogromne aktivnosti komunista, Titovog puta, verbalnog delikta, samoupravljanja, kraja radnih akcija, diskoteka, subotnjih groznica, pojave panka i novog talasa, velikih kncerata, kasnije klubske svirke, Italije, Francuske, Engleske, bezbrižnosti, slobodne ljubavi, druženja sa celim svetom, beogradskih komisiona, godine moje mladosti.