Užički broš, Kasapčića most

4916

U pričama za “Užice koga više nema” koje nemaju kraj, idući niz užičku reku na fejs stranici pripovedao sam o “Međaju” i njegovim važnim stanovnicima. Stigli smo do čuvenog Kasapčića mosta, zaštitnog znaka staroga, predratnog, patrijahalnog Užica. Pripovedanje o užičkom ukrasu, gradskom brošu Kasapšića ćupriji, započeću u 19. veku, kada je most još bio najvažniji u saobraćaju preko reke Đetinje.

Fotomontaža Zorana Domanovića - Kasapčića most
Fotomontaža Zorana Domanovića – Kasapčića most

Tek minuli požar koji je odneo mnogo više srpskih nego turskih kuća, i sva rušenja koja su za njim usledila, omogućiće potpun preokret u daljem razvoju Užica. Požarom je raščišćen i oslobođen centralni gradski prostor, tako da se sad gradnja na njemu mogla slobodno planirati. Godine 1863, užički okružni inženjer, Emanuel Šefer (koji je tehniku studirao u Beču i Karlsrueru), uz kasniju pomoć svog čačanskog kolege, Josifa Klinara, napraviće “Regulacioni plan Užica”. Po ovom prvom planu, koji je usvojen 1871.godine, Užice će se razvijati uglavnom duž onih ulica koje se na izlasku iz grada pretvaraju u drumove. Jedan od tih drumova ide na zapad, ka Bajinoj Bašti, a drugi na istok, prema Požegi. Ovaj plan zanemaruje nekadašnje turske delove grada: Poru, Rosulje, Košticu, Gradsku Cigansku malu, koje će prepustiti sirotinji i propadanju. Zapostavlja i najstariji hrišćanski deo grada, Carinu, na kojoj se nalazi crkva sv. Marka. Plan zanemaruje i nekada veoma živu desnu obalu Đetinje, kojoj su mnogobrojni kameni i drveni mostovi davali istu priliku za razvoj kao i levoj. I cvetna musala, koju je ozarenim perom opisivao Evlija Čelebi. Sada će na toj zaboravljenoj i zapuštenoj obali ostati samo poneka kuća, dve vodenice, tabana i Konjsko groblje dole gde Rista Tešić uradi Veliki park.

Generalni regulacioni plan Užica iz 23. oktobra 1891. godine
Generalni regulacioni plan Užica iz 23. oktobra 1891. godine

Čitavo Užice 19. veka bilo je u dolini oko puta Požega – Višegrad (ili Bajina Bašta ). Ovaj pravac, mogao bi da se nazove i paralelnim sa Đetinjom. Pružale su se ulice koje su spajale delove varoši na višim kotama sa onima na nižoj visini oko i preko Uremovca ili Slanuše sa obalom reke. Najvažniji poprečni pravci su se održali do danas, ne napuštajući, većinom, stare trase. Prva najupečatljivija, koju nalazimo na Šeferovom planu, jeste ona koja je vezivala Kasapčića most, preko Megdana, sa Slanušom. Druga, samo delimično prikazana na pomenutom crtežu plana varoši, išla je dolinom Uremovačkog potoka i, prilagođavajući se njegovom toku, bila znatno izlomljenija. Prema proučavanjima, ovakva mreža ulica, iako na prvi pogled ne pokazuje nikakve pravilnosti, ipak spada u posebnu grupu mesta. Varoši slične Užicu, koje su imale razvijenu putnu mrežu – jedan naglašeni putni pravac sa većim brojem poprečnih ulica varoškog značaja bile su Valjevo ili Šabac. Posle požara, radovima na saobraćajnoj mreži Užica, iza 1863, vodilo se manje računa o prilagođavanju ulica terenu, a više o ispravljanju i proširivanju sokaka, pokazale su da Užice zaista pripada linearno razvijenim mestima. Glavna poslovna osovina Lipa – Megdan – Medresa više je puta izlomljena i skoro na svakom spoju sa poprečnim ulicama dobija drugi ugao pravca. U međuprostorima od jedne do druge raskrsnice menja se i njen oblik. Trase između raskršća nikada nisu prave. Poprečni profil je takođe promenljiv, od najšireg u zoni Stare pijace do vrlo uskog kod Medrese.

Isečak iz Kanicovog crteža Užica 1860. U prvom planu je most zv. Đulaića ćuprija, a sledi nizvodno stari kameni Kasapčića most
Isečak iz Kanicovog crteža Užica 1860. U prvom planu je most zv. Đulaića ćuprija, a sledi nizvodno stari kameni Kasapčića most

Neprekidne smene uskih ulica i proširenih raskršća ili mesta na kojima ulice izlaze na neku od prirodnih ili funkcionalnih prepreka, važna su odlika ovakvog načina uređivanja varoši. Na Šeferovom planu – crtežu ističu se proširenja na pojedinim raskršćima, takođe jedna od odlika orijentalnog varoškog modela. Uočava se raskršće na Megdanu, zatim i ono na dodiru čaršije sa Đetinjom, ili širi javni otvoren prostor između turskog groblja, Uremovačkog potoka i tadašnje pošte, koja je ležala približno na lokaciji današnjeg Narodnog pozorišta. Pažnju privlači otvoreni prostor tadašnje pijace kod “nove crkve”, prostor formiran od dve manje ravni, približno kvadratne forme, koje su dijagonalno spojene, prostor koji će se sa nešto promenjenim i ispravljenim obodnim linijama sačuvati sve do danas. Ako bismo govorili o javnim prostorima Užica, koji su i danas u funkciji, a koji su bili iz turskog doba, onda bi prvo mesto pripalo upravo dvojnom kvadrat-dijagonalnom trgu ispred crkve Sv. Đorđa. Na ovaj trg slivalo se ukupno osam pravaca i da je najznačajniji bio onaj koji je vodio od Carine i Varoši ka Megdanu, onaj koji poznajemo i danas. U tom Užicu i onom “evropejskom”, koji je rastao pored Đetinje, bila su dva ukrasa, “dva korisna broša” kako su Užičani nazivali dva prelepa kamena mosta. Sve do Drugog svetskog rata spajali su obale Đetinje, bili svedoci istorijskih mena i događaja, ponosni i dostojanstveni u svojoj monomentalnosti odolevali zubu vremena.

Užički Turci trgovci na
Užički Turci trgovci na “Megdanu” igraju piljaka. Ovu vrednu fotografiju sam našao u šutu kada je rušen “Zotovića han”, sedamdesetih godina 20 veka.

Da li je beg Kasapčić 1627/28 popravio i nadgrdio nekadašnji rimski most ili je napravio novi, ostaće tajna. Do nekih budućih vremena kada će se pojaviti istoričar posvećen mostu i pregledati turske arhive… Most je bio postavljen na pet blago prelomljenih svodova, oslonjenih na četiri temeljnih kamenih stubova i dve podzide na obalama. Peti najmanji luk je završio ispod ulice, kada je građena Kejska ulica, današnja Omladinska. Most je svojim karakterističnim detaljima svedočio o majstoru, koji dobro poznavao ustaljene forme ostvarenja ove vrste, i ovoga vremena.

Na fotografiji je najraniji snimak Kasapčića mosta, kada se zagleda vidi se da je imao 5 lukova
Na fotografiji je najraniji snimak Kasapčića mosta, kada se zagleda vidi se da je imao 5 lukova

Izduženi su u pravcu toka Đetinje za širinu mosta, a potom završeni prema uzvodnoj strani istaknutim trouglastim branikom, a prema nizvodnoj poligonalnim kontraforom. Rasponi svodova koje su nosili, bili su dovoljni za ćudi Đetinje, a njihova visina naročito iznad letnjog vodostaja davala je mostu sklad i lepotu. Svodovi mosta počinjali su približno na polovini visine stuba na blago naglašenom ritmu povećavali od otvora do otvora s jedne strane prema sredini. Čeoni zidovi mosta imali su blagi luk preko svodova, čime je bila naglašena njihova plastičnost.

Na fotografiji dela pozide keja šetališta vidi se razlika u kamenu, gde je peti luk ostao od Kasapčića mosta
Na fotografiji dela pozide keja šetališta vidi se razlika u kamenu, gde je peti luk ostao od Kasapčića mosta

Povećanje raspona i visine lukova prema sredini, uobičajeno je za starorimsku gradnju a i za osmanskumostogradnju toga vremena. To je bilo potrebno da se mostovi zaštite od tzv. katastrofalnih voda usponom s obe strane prelomom nivelete nad središnjim stubom. Staza na mostu ocrtavala se na fasadama istaknutim spoljnim vencem, na kome se dizao korkaluk-ograda od vertikalno učvršćenih kamenih ploča. Središnji stub je sa uzvodne strane bio plastično razrađen, tako da se iznad njega deo čeonog zida u dva stepena isticao iz osnovne mase i na taj način stvarao astak u vidu plitkog balkona gradnje. Most je bio zidan od precizno izrađenih kamenih kvadera, koji su u donjem dijelu, približno do visine viših vodostaja, bili od belog, dobro obrađenog krečnjaka, dok su gornji delovi bili od lijepo klesane sedre. Zaključni kameni svodovi bili su takođe od krečnjaka. Ovaj most bio je više od tri veka simbol Užica. Podigao ga je Mehmed beg Kasapčić 1627/28. Srušen je prilikom povlačenja Nemačkih vojnika kroz Užice 16. decembra 1944. godine.

Jedinstvena fotografija Kasapčića mosta snimana iz korita reke za vreme austrougarske okupacije na kojoj se vidi njegova monumentalnost
Jedinstvena fotografija Kasapčića mosta snimana iz korita reke za vreme austrougarske okupacije na kojoj se vidi njegova monumentalnost

Detaljan opis mosta sačuvan je u arhivi građevinskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, u svetosavskom tematku pok. prof. Đ. Mijovića iz 1900.g. Autor je ispitivao most i ostavio njegove mere. Most je bio dug 54m, a širok 4,25m. Širina kolovoza iznosila je 3,65m. Sa svake strane pešačka staza bila je široka 30 cm. Most je imao pet otvora različite veličine i to (idući s desna u levo): Prvi otvor 7, 40 m, drugi 9,70 m, treći, najveći 10,40 m, četvrti 8,20 m i na kraju peti 5, 30 m. Srednji stubovi, sem trećeg, “debeli su” po 2,40 m, a “debljina” trećeg stuba iznosila je 2,70 m.

Kasapčića most u vremenu kada je izgrađena Kejska ulica
Kasapčića most u vremenu kada je izgrađena Kejska ulica

Ipak, s obzirom na orginalnost kamenog mosta u Užicu, to nije jedini most toga tipa gradnje na prostoru južnoslovenskih prostora, pa i u čitavom Osmanskom carstvu. Tome u prilog govore dva saznanja. Prvo saznanje bilo je otkriće crteža mosta koji je izgledom bio isti kao i užički, nalazio se na Neretvi u Konjicu. To bi značilo da postoji i drugi takav most, koji je zacelo projektovao isti neimar. Čuo sam da postoji i treći sličan most u Albaniji. Danas su nam poznate tri ključne činjenice o kamenom mosta Konjicu: prva, da je izgrađen 1093. hidžretske, odnosno 1682. godine po julijanskom kalendaru, mlađi je od Užičkog… Druga, da je njegov ktitor Haseći Ali-aga i, treća, da je postojao Haseći Ali-agin vakuf iz čijih se prihoda most održavao.

Delimično porušeni turski most u Konjicu, nešto veći, ali izgledom indentičan užičkoj Kasapčića ćupriji
Delimično porušeni turski most u Konjicu, nešto veći, ali izgledom indentičan užičkoj Kasapčića ćupriji

Replika mosta u Konjicu je urađena. Predhodni most su srušili nemački vojnici 3. marta 1945. godine, sa namerom da spreče prodor jedinica Jugoslovenske armije, nekadašnjih Titovih partizana prema Sarajevu. Ostatak mosta minirale su jedinice 29. hercegovačke udarne divizije, kojom je komandovao general major Vlado Šegrt. Postojalo je više tehničkih rešenja, koja nisu zahtevala potpuno urušavanje mosta, ali, nije bilo dobre volje. Valjda je trebalo porušiti sve što je tursko.Tako je nakon 263 godine svoga postojanja nestalo amblema Konjica, slično se nešto ranije dogodilo i sa užičkom Kasapčića ćuprijom. Postoje autentični snimci narušenog mosta Konjica koje je snimio neki partizanski fotograf. Razmenom fotografija uspeo sam doći do jedne fotografije tog mosta na kojoj se vidi da je skoro indetičan užičkom.

U Narodnom muzeju u Užicu čuva se polomljena ploča sa turskim natpisom na mostu
U Narodnom muzeju u Užicu čuva se polomljena ploča sa turskim natpisom na mostu

Kasapčića most se pominje kao most Asan-bega Kasapčića i most Mehmed-bega Kasapčića. I prevod teksta sa stuba ima dve verzije. Lepotom užičkog Kasapčića mosta i sam se Čelebija zadivio, pa je o njemu zapisao sve podatke do kojih je mogao doći. Most je kažu sagradio užički uglednik Mehmed-beg Kasapčić, pa je nosio naziv po njegovom prezimenu “Kasapčića ćuprija”. Natpis (tarih) na originalnoj ploči mostu je preveo 1664. turski putopisac Evlija Čelebija koji je bio na proputovanju kroz Užice:

“Mehmed beg se približio milosti Tvorca,
Svet se ispuni njegovim krasnim imenom.
Videvši ga u upotrebi izreče mu datum molitvenik:
‘divnu li ćupriju sagradismo-blagoslovi je bože’
1037. godine”

Drugi prevod dao je Gliša Elezović[1]:
“Mehmed-bega prati božija dobrota;
on kod sviju uživa dobar glas.
Podiže ovaj besprimesran most, i npravi
ljudima celog sveta divno prelazište.”

Detalj panoramskog snimka Užica iz aviona u avgustu 1935. god. Crvenom Tačkom je obeležena Selakova kafana, Kasapčića most dole levo, Kolnica u produžetku desno
Detalj panoramskog snimka Užica iz aviona u avgustu 1935. god. Crvenom Tačkom je obeležena Selakova kafana, Kasapčića most dole levo, Kolnica u produžetku desno

Na desnoj obali Đetinje blizu reke bila je kafana. Preko puta kafane bila je železnička kolnica. Kažu savremenici da su radnici kolnice bili jedini redovni gosti u toj kafani, koju je držao neki Marko Selaković “Selak” iz Sjeništa. Govorilo se u Užicu: “Bog čuva Srbiju, Marko čuva ćupriju”. Marko je umro pred sam rat. Potom je stigao rat i most je srušen što njegov čuvar nije video… Ploča s stihovima, sa kapije mosta, na kojem behu urezane reči pesnika Džari Čeleba, odletela je sve tamo do Dragove vodenice i tu se raspukla.
Svedočanstvo ostavi Dragutin Prljević: “Jedan od rabadžija, onih koji sakupljaju kamen ne pitajući nikoga za dozvolu, pa ga posle prodaju, znojio se puna dva do tri sata dok nije uspeo da ćuskijom izvuče masivne, obrađene kamene ploče, na kojima su bili podignuti sedam stubova lepog Kasapčića mosta i na kojima bi se lako dao podići renovirani most. Nije bolje prošao ni Đulića most, znatno manje oštećen. Dok je prvi most bio raznet jakim eksplozivom, uz dodatak neksplodiranih avionskih bombi od 500 kilograma, što su ih engleski teški bombarderi obrušili na Užice u decembru 1944. godine, dotle je za rušenje drugog mosta upotrebljen eksploziv, tako da je bio razrušen samo gornji deo, dok su stubovi mosta ostali neoštećeni. Ali, došli su majstori koji su porušili ove temelje i kamen, zajedno s lepo obrađenim pločama, pobacali u Đetinju.” Potrebno je znati da je Đetinja nešto užeg korita sada nego u vreme kada je proticala ispod kamene ćuprije.

Dragutin Petrović, Drago Vodeničar, Drago Ćopo
Dragutin Petrović, Drago Vodeničar, Drago Ćopo

I tako, danas je od Kasapčića mosta ostala samo pukla kamena ploča sa posvetom. Kamenu ploču sa stihovima s srušenog Kasapčića mosta našao je u Đetinji blizu svoje vodenice (danas je tu kafe “Lovac”) Drago Petrović, od Užičana tada zvan Drago-Ćopo vodeničar, koji ju je izvadio iz ledom okovane Djetinje u decembru 1944.god. Poklonio je Narodnom muzeju u kome se i dalje nalazi… Inače Dragoljub Drago Patrović (1899 – 1974) je užička znamenitost, kao i njegova vodenica, koja je pored Zrnjove vodenice prestavljala lep primer užičkog graditeljstva. Drago je bio veoma bistar čovek, snadbevao je gradske pekare brašnom. I ne samo to, bavio se za to vreme neobičnim poslovima. 1921. godine je organizovao u velikoj sali hotela “Zlatibor” filmske projekcije za koje je štampao povelike plahate. Pozivao je Užičane da vide “slike koje idu”. Moji stari su mi pričali da kada su se na platnu pojavili srpski vojnici na Solunskom frontu, prisutni su napravili prave ovacije . Već sam pominjao tada čuvenu Dragovu plažu u prethodnim pripovdanjima koju je izgradio ispred vodenice na jazu. Nisam rekao da je na Ulazu izgradio prostrani paviljon sa stolom i klupama gde su gosti mogli pored maloga buka, koji se slivao u vodenicu, da uživaju u specijalitetima Dragove kuhinje. Cena ulaza na “Dragovu plažu” bila je uvek jedan dinar, kada je podigao na dva, izbio je “štrajk kupača”, pa je morao da vrati staru cenu. Dragova plaža je radila sve do ratne 1941. kada je prestala da postoji, a Drago je ostao zapamćen kao primer promućurnog i preduzimljivog duha starog Užica.

U prvom planu srušen Aleksandrov most, zatim Kasapčića, u pozadini Zrnjova i Dragova Vodenica. Fotografija snimljena sutradan po miniranju mostova
U prvom planu srušen Aleksandrov most, zatim Kasapčića, u pozadini Zrnjova i Dragova Vodenica. Fotografija snimljena sutradan po miniranju mostova

Evlija Čelebija u svom putopisu pominje bošnjake savremenike Evlije sa kojima se lično susreo. Posebno ističe Džafer agu tj. njegov saraj[2] u Užicu kod koga je bio na konaka kada je 1664. godine posetio Užice. Piše o Alajbegu užičkom. Ovo je narodno ime koje je Evlija zabeležio za vojvodu i miralaja Rustema. Za njega kaže da je sagradio najistaknutiju džamiju u Užicu (poznatu kao Alaj-begova ili Šejhova džamija). Pre dogradio minaret uz srdnjovekovnu “crkvu Ružicu”, koja nije izgorla u velikom požaru kao ostale drvene užičke džamije 1862. godine. Srušali su je užički Srbi tj. Kosta Zec kasnije po odlasku Turaka i bošnjačkog stanovništva. Čelebija Pominje Hasan-efendiju, njegove vakif [3] džamije i tekije [4] u Užicu. Evlija hvali njegovu pobožnost kao i Husein-agu, Vakif jedne džamije u Užicu kao i nama važnog Džari Čelebija, užičkog pesnika. Između ostalog, spevao je divan, nezire (paralele) pesniku Mustafi Fehimu Čelebiju Undžuzadeu (1627-1648) i tarih na Muhamed-aginom mostu (Kasapčića most) preko Đetinje u Užicu. Ko je zaista bio Džari Čelebi?

Kasapčića most leti. Ispred
Kasapčića most leti. Ispred “brana” ostatak od nekadašnjeg pogona na vodu fabrike ćebadi prvog užičkog industrijalca Popovića

Užicu je tada bilo dosta učenih ljudi, obrazovanih književnika kao i pronicljivih ljudi. Džari Čelebi stihovima je zaista pokazao veliku pesničku sposobnost. Stvarno je čudno da ovi podaci koje je spomenuo Evlija o Čelebiju nisu privukli pažnju orijentalista koji su proučavali osmansku književnost. Tako o Džari Čelebiju ne nalazimo ništa ni kod Josepha Hammera i Edwarda Gibbona, poznatih svetskih orijentalista koji su se posebno bavili osmanskom književnošću. Prvi koji je osvrnuo na užičkog bošnjačkog pesnika Džarija, bio je Mehmed Handžić. On je, izdavajući Miradžiju Sabita Užičanina 1940. godine, u prvom poglavlju svoga rada, spomenuo pored Sabita i druge užičke intelektualce. Među njima je spomenuo i Džari Čelebija, pozivajući se isključivo na podatke koje je Evlija o njemu izneo u “Sejahtnami”.

Kasapčića most, zimska idila
Kasapčića most, zimska idila

Ni Handžić nije došao do pravog zaključka. Naprotiv, budući da je Evlija zabeležio samo šture biografske podatke o Džariju, a da je polovinom 17. veka, pored Džarija, u Užicu živeo jedan mlađi pesnik Mustafa Zari (umro 1697), koji je, između ostalog, poput Džarija napisao divan [5] pesama, Handžić je, previdivši Džarijev tarih iz Sejhatname, zaključio sljedeće: “Ja se bojim da ovaj Džari Čelebija nije identičan sa gore spomenutim Zarijom i da Džari nije iskrivljeno od Zari”. Handžićev zaključak iako pogrešan, ipak je značajan, pošto predstavlja prvi osvrt na Džarija, kako kod nas, tako i u svijetu. Takođe, potakao je i druge da se zabave misterijom Džarijevog identiteta.

Desno od Kasapčića mosta je bila fabrika ćebadi, zatim bolnica i na posletku Kolnica (radionica za remontovanje železničkih vagona). Levo se vidi prilaz reci sa mosta gde su kočijaši silazili da bi pojili konje i vadili pesak
Desno od Kasapčića mosta je bila fabrika ćebadi, zatim bolnica i na posletku Kolnica (radionica za remontovanje železničkih vagona). Levo se vidi prilaz reci sa mosta gde su kočijaši silazili da bi pojili konje i vadili pesak

Na kraju, desetak godina kasnije, rešena je misterija o indentitetu Džarija Čelebija i to zahvaljujući Hazimu Šabanoviću. Dotični je iznio svoje rešenje u članku Natpis na Kasapčića mostu u Užicu i njegov autor pesnik Džari Čelebi, objavljenom 1950. godine. Šabanović je u navedenom članku priznao da kad je svojevremeno prevodio deo Evlijinog putopisa u kome se spominje Džari Čelebi, nije mogao da kaže nešto više o tom pesniku pored onoga što je rekao Handžič, osim da iskoristi natpis (tarih) koga i Evlija donosi, kako bi ukazao da Handžićevu bojaznost o identičnosti Zarije i Džarije otklanja Džarijevo ime u spomenutom tarihu, te da je taj tarih najstariji siguran izvor o dotičnom zaboravljenom pesniku. Međutim, kasnije, radeći Katalog orijentalnih rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke, Šabanović je nabasao u Katalogu turskih rukopisa Nacionalne biblioteke u Berlinu na jednu medžmuu (kodeks), pisan arapskim, persijskim i turskim. Znatan deo tog rukopisa ispunjen je stihovima najznačajnijih turskih klasičnih pesnika, kao što su Baki, Fuzuli, Nev’i i dr. Tu se nalaze i nekoliko bošnjačkih pesnika, koji su pevali na turskom jeziku: Mostarac Sabuhi (1051/1641), Sarajlija Mejli (1087/1676), te trojica Užičana: Sabit (- 1712), Mezaki i naš junak Džari Čelebi. Time je, prema Šabanoviću, potvrđena tvrdnja Evlije Čelebije da je Džari Čelebi vrsan pesnik svoga vremena, budući da se našao u ovom kodeksu među glasovitim turskim i bošnjačkim pesnicima osmanske književnosti. Pošto se u spomenutom rukopisi nalaze prepisi, između ostalog, važnih dokumenta bliskih datuma i mesta, može se, kako Šabanović tvrdi, sa dosta sigurnosti pretpostaviti da je dobar deo zbrike nastao u doba Džari Čelebije na našem prostoru, u Užicu ili blizu. Tako je Šabanović zaključio da je Džari Čelebi istorijska ličnost, da je živeo u Užicu u prvoj polovini 17. veka, da se rano istakao kao pesnik, da je 1627. godine spevao tarih na Kasapčića mostu u Užicu, da je napisao čitav divan pesma i nekoliko uspelih nezira na stihove čuvenog osmanskog pesnika Fehmi Čelebije, da je doživeo duboku starost. Da je bio živ 1664. godine kada je Evlija Čelebija prolazio kroz Užice.

U Užičkoj nedelji data je incijativa za repliku mosta
U Užičkoj nedelji data je incijativa za repliku mosta

Ideja je da se na mestu nekadašnjeg Kasapčića mosta uradi replika koja bi služila samo kao pešački prelaz i bila sigurno, za pešake, najbliži izlaz na autobusku i železničku stanicu Užice. Izgradnjom ovog mosta ulica Petra Čelovića bi povezala desnu obalu reke sa užim centrom grada. Ovaj objekat bi podsećao na staro Užice koje je imalo dva kamena mosta. Ovi sadašnji mostovi preko Đetinje imaju samo funkciju saobraćajnice bez bilo kakave estetske vrednosti. Maketa Kasapčića mosta, kao i kompletan elaborat za rekonstrukciju, nalazi se na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu kao diplomski rad. Ideju Milorada Iskrina da se uradi replika mosta oko 1990. godine želelo je da realizuje GP “Zlatibor” u znak uspešnog rada te firme u Užicu. Ova želja nije ostvarena zbog privredne krize u Srbiji u to vreme. Pre dve godine na fejzbuku se pojavila stranica “Obnovimo Kasapčića Most”, koju uređujem sa tekstovima i fotografijama prvenstveno vezanim za Kasapčića most u velikoj želji da za života vidim njegovu repliku kao zaštitni znak staroga Užica.

Kada su mog oca Vlajka Ljotićevci mobilisila nije imao ni 18. godina. Poskidao je sve oznake sa uniforme i šapke i slikao se pored antiprotivnog grafita ispisanog na zgradi u samom centru Užica
Kada su mog oca Vlajka Ljotićevci mobilisila nije imao ni 18. godina. Poskidao je sve oznake sa uniforme i šapke i slikao se pored antiprotivnog grafita ispisanog na zgradi u samom centru Užica

I na kraju ovog pripovedanja o užičkom brošu, ukrasu Kasapčića mostu ispričaću vam i nešto lično što odavno nosim u sebi. Polovinom sedamdesetih godina protekloga veka sedeo sam sa ocem Vlajkom u našem dvorištu u Omladinskoj 28. Bila je nedelja. Ulica pusta, čuje se žubor Đetinje. Na početku jedne cvetne leje poveći žut kamen kao nekakva saksija u kojoj raste zanimljivo cveće poznato kao “lepi dragoljub”. Pitam oca: – Kakav je to kamen? “Hoćeš da ti ispričam celu priču?” Klimnuh glavom. – “Ali, pažljivo da me slušaš i pamtiš i ne prekidaš s radoznalošću jer ću izgubiti redosled pripovedanja.” Voleo sam oca da slušam kada priča o vremenu pre nego sam se rodio i nije mi bilo teško da prihvatim njegove uslove. Otac nastavi: – “To je Siga s Kasapčića mosta koju je tvoja pokojna baba Mara unapredila u saksiju za cveće. Bilo je to u jesen 1944. mesec oktobar, čini mi se. U Užicu smo bili mi, partizani. Ljotićevci su me bili mobilisali, bilo je to posle njihove bitke s četnicima u Sečoj Reci, kada im je poginuo komandant Lautner. Ja sam sa svojim najboljim drugom Pikilom 1943. pobegao u Bosnu da se priključimo Partizanima Luna Milovanovića. Nije prošlo ni godinu dana bili smo u svom Užicu u partizanskim jedinicama…
Avioni su se pojavili od Šanca, više Sekulića brda. Prepali smo se, ali kad smo na njima uočili savezničke oznake počeli smo da se radujemo. Zamisli kakav je to strah koji se pojavljuje iz radosti i iznenađenja. Samo sam stao kao spomenik na Aleksandrovom mostu, vraćao sam se iz Sokolane i tu se zadesio, dok su bombe esplodirale po Užicu. Nije dugo trajalo. Kad su eskadrile zamakle za Bioktoš i Stari grad, kad se njihovo brujanje izgubilo u crnim oblacima koji su plivali u crvenom svetlu na zapadu, ja sam se odmrzao, nisam bio napunio još dvadeset godina… Potrčao sam prema Malom parku, Gimnaziji i crkvi gazeći razbijene ceprljike i staklo.

Mnogo je tada kuća u Užicu porušeno, većinu je fotografisao hronolog sa fotoaparatom Ilija Lazić
Mnogo je tada kuća u Užicu porušeno, većinu je fotografisao hronolog sa fotoaparatom Ilija Lazić

Zapanjeni, sa ulica i ruševina smo pokupili 29 ubijenih sugrađana. Nije prošlo ni dve nedelje kada se čulo da se Užicu približavaju jedinice nemačke armije “E”, koje su se Ibarskom dolinom povlačile iz Grčke, nameravajući da preko Užica nastave prema Višegradu i Sarajevu… Partizani su rešili da jednostavno propuste te jake i nad sve besne nemačke snage. Okupili su užičku nejač, žene i decu, njih 2000 i organizovali zbeg i povukli se na Vardu. Bilo je to 6. novembra. Meni je naređeno da obučem civilno odelo i da ostanem sa ocem i majkom, sestrom i mlađim bratom. Nisu hteli na zbeg na Vardu. Ostli smo ovde tada u ulici Kejskoj 10…”
“Već sutradan u Užice bez borbe ulaze prethodnice nemačke borbene grupe “Miler” koja se tri dana kasnije sastaje sa prethodnicom borbene grupe “Štojerlen”. Pošto su se spojile, ove dve borbene grupe “E” nemačke voske su mogle nastaviti s mnogo većom bezbednošću. To nemačko povlačenje našom Kejskom ulicom, preko Aleksandrovog mosta, Zlatiborskim putem trajalo je… danima. Gledali smo, otac, majka, starija sestra Dana i najmlađi Slobodan kako promiču kamioni, tenkovi, motorciklisti, topovi. Vojnici sa onim svojim prepoznatljivim šlemovima ogrnuti gumenim pelerinama, vojne kujne, sanitetska kola, protiv avionske posade. Taj zlokobni zvuk motora, točkova na granitnoj kocki ulice menja huk reke. Posle nekoliko dana se navikavamo i na njega kao što smo naviknuti na Đetinju. Više ih nismo videli, ni čuli, oni samo prolaze, prolaze, prolaze…”

Aleksandrov most, snimio Vlajko Kovačević 1943. godine sa tavanskog prozora Kovačevića kuće

“Bio je 23. novembar opet iznad Sekulića Brda. Avioni sa angloameričkim oznakama. Ovoga puta se ne plašim, razvijam filmove u mojoj fotolabaratoriji koju sam napravio u prizemlju očevog magacina za brašno… Mitraljiraju nemačke kolone u povlačenju, bacaju bombe… Iako su me u partizanima učili da nema Boga, ubeđen sam da me je tada video. Bomba teška preko 200 kilograma je probila krov, karatavan, pod sprata magacina i zaustavila se na nekoliko metara od mene zabivši se kroz betonski pod u zemlju. Ja sam kroz prašinu od brašna, iverje i ko zna šta još iskočio kroz prozor zamračene prostorije u dvorište. Bomba nije eksplodirala. Kako su tada padale savezničke bombe, moglo se zaključiti da ovog puta saveznici nisu napravili greške, samo nisu razlikovali nemačke kolone od ulica grada. Ni pekaru od tenka ni dvokolicu od haubice, ni piljaru od kamiona. Razrušeni su dalekovodi visokog napona tako da je Užice posle više od 40 godina ostalo u potpunom mraku. Nije bilo ničega, ni gasa ni sveća. Vratili smo se u doba neolita, kad je majka napravila neku vrstu žiška[6]. A taj slabački plamičak je smetao zbog naređenja o zamračivanju grada. Nije smeo da se iskrade napolje, da ne ugrozi porodicu, prozori su bili više nego pašljivo zastrti ćilimima ili ćebadima. Moj prijatelj Ljuba, poeta, bio je u pravu kad je rekao: – ‘Ko po takvom mraku ulazi u tako zamračeno Užice prosto oseća da su svi žitelji nestali, i da ga iz napuštenih kuća prate i motre neke zle oči, slične očima koje vrebaju iz mišijih rupa, a nisu mišije’… Kad su avioni iščezli iza Bioktoša i Staroga grada, kad se njihovo brujanje izgubilo u difuznosti oblaka na zapadu, Užicu su sukljali crni dimovi visoko u nebo. Posle ovog savezničkog napada užički tišleri [7] su napravili sedamdeset mrtvačkih sanduka da bi na groblju na Dovarju sahranili izginule.

Srušen Aleksandrov most, Sokolana je
Srušen Aleksandrov most, Sokolana je “preživela” do sedamdsetih godina 20. veka, a onda su joj došli glave užički politički poslušnici

Čudna su to vremena bila sine, u strahu od bombardovanja u kojima je tokom samo dva meseca poginulo sto Užičana, od savezničkih aviona se bežalo… Na početku rata smo bežali od nemačkih ‘Dornijea’, ‘Hinkela’ i ‘Štuka’, koje dok pikiraju nepodnošljivo zavijaju, sada smo bežali od savezničkih ‘Spitfajera’ i ‘Liberatora’.”

A gore, na Vardi se odmah organizuje život u bežaniji. Čuvena Zora Čučkuša, sa Carine u velikom kazanu, za izbeglu decu kuva krompir čorbu s ovčetinom. “Ta čorba koja se puši i miriše, ne samo da hrani, nego i greje ponekad čak i teši… Sećao se očev prijatelj Ljuba pesnik koji je tad bio dečačić.”

“U Užicu besni nemački vojnici ubušiše rupe u sve mostove kada svi pređoše Đetinju. Tog 15. decembra Užicu se dogodilo što se nijednom drugom mestu nije nikad ranije dogodilo ili ja nisam čuo da se dogodilo. Svi užički mostovi odleteše u nebo da bi se u komadima vratili u Đetinju i užička dvorišta. E taj čudan kamen u kome sad raste “lepi dragoljub” je deo predivnog užičkog mosta Kasapčića.” Završi otac Vlajko priču.

Kasapčića most, fotomontaža Zoran Domanović
Kasapčića most, fotomontaža Zoran Domanović

Primetih u njegovom oku suzu, kojoj ne dozvoli da mu se predamnom slije niz obraz, naglo bez reči ustade i uđe u kuću… Na žalost otac nije doživeo da pročita knjigu koju njegov prijatelj “pesnik Ljuba[8]” napisa. U njoj je ovaj pasus: (…) -“Kasapčića most, koji je podignut da bi ‘ljudima celog sveta’ bio divno prelazište’ i koji je kao takav verovatno primljen i blagosloven na Božijem prestolu, sa svim onim stubovima od sige, sa lukovima pod kojima je bleštalo sunce, ili se talasala i svetlucala mesečina, i sa belom mermernom pločom na kojoj je turski kamenorezac čikiriz, pre trista godina urezao stihove pesnika Džarija, sve su to sa ribama i vodom, nemačke mine odjednom složno grunuvši, bacile visoko, visoko u vazduh, da se sve to odozgo sruši u užasnutu reku, kao ništavna gomila blata, pene i kamenja. Odjednom se otvorila bezdana praznina u nebu, u kome više nema mosta, i praznina u vodi, u kome više nema ni njegovog odraza. Činjenica je da je za nekoliko smešnih sekundi nepovratno nestalo nešto što se radilo godinama, što je stajalo vekovima i vekovima moglo stajati, otvorilo je prazninu i ljudima koji će dugo potom, ne verujući i nerazumevajući, gledati prazninu između dve obale.”

Užički Kasapčića most između dva rata
Užički Kasapčića most između dva rata

[1] Gligorije Gliša Elezović (Vučitrn, 6/18. januar 1879 – Beograd, 17. oktobar 1960) je bio srpski istoričar. Bio je svestrani istraživač. U njegovom opusu zastupljene su filologija, dijalektologija, turkologija, etnologija, istor čija umetnosti, islamistika, antropologija, istorija i antropogeografija.

[2] Saraj (tur. saray od pers. seray) je kuća, dvor, palata. U početku to je bio naziv za svaku veću građevinu. U Osmanskom carstvu to su palate vladara i dostojanstvenika, carski, vezirski ili pašin dvor (tako je npr. Sarajevo dobilo ime po begovom dvoru). Rezidencija sultana u Carigradu na Bosforu, na rtu između Mramornog mora i Zlatnog Roga, zove se Saraj-buruni. U širem smislu reč “saraj” označava ne samo sultanovu palatu nego i čitavu poslugu, svitu, i straže, a naročito harem za žene koje u njemu žive. Za vreme Puta svile kao odmarališta za trgovačke karavane služili su karavan saraji.

[3] Vakuf označava dobro koje neka osoba (vakif) svojevoljno izdvoji iz svoje imovine, predajući je Allahu dž. š, dok prihodi ili svrha vakufa služe ljudima. Vakuf nije propisan niti naređen Kur’anom, ali na njega podstiče sam poslanik Muhammed a. s. u hadisima. Dokument kojim se opisuje vakuf zove se vakufnama. Na kraju svake vakufname stoji: “Proklet bio onaj ko na bilo koji način oskrnavi ovo moje dobro delo!”

[4] Tekija (arap. tekye) je islamska sakralna građevina, koja služi za okupljanje derviša (sufija). U njenom sastavu je prostorija za zajedničke obrede (semahana), stan čuvara ili glavnog derviša (šejha), ponekad sa (musafirhanom) prostorijom za putnike-namernike. Pored tekije se nalazi iturbe, kao i manje groblje za uglednije derviše.

[5] Divan (pers. dlwan, tur. divan) turski državni savet; tajni savet bivših sultana; carinarnica; popis poreskih obveznika; istočnjačka sofa s jastucima (za sedenje i spavanje); lig. zbirka spisa ili članaka, naročito pesama (npr. Geteov: “Zapadno-istočnjački divan”).

[6] Žižak – ovde se ne misli na insekta, već na napravu koja žiži. Kako je napravila moja baba Mara? U plitku metalnu kutiju od imalina, naspe kašiku loja, u njega umoči usukanu lanenu krpicu. To je fitilj, zapali je i ona svetli da se okupljena porodica ne sudara u mraku.

[7] Tišleri – stolari

[8] Ljubomir Simović, akademik, književnik – rođen u Užicu 2. decembra 1935, gde je završio nižu gimnaziju i učiteljsku školu, a studije jugoslovenske književnosti na filološkom fakultetu u Beogradu. Čitav radni vek proveo u Radio Beogradu kao urednik emisije iz književnosti. Ogledao se u svim oblicima književnosti poeziji, prozi, drami. Za svoje književno delo, dobio je sve nagrade koje se mogu dobiti u zemlji. Dela su mu prevedena na gotovo sve evropske jezike, a drame izvođene u gotovo svim pozorištima u zemlji, ali i na mnogim svestskim scenama. Prema njegovoj drami je snimljen film “Boj na Kosovu”. Dobitnik je mnogobrojnih pozorišnih i televizijskih nagrada. Objavio roman-hroniku o svom Užicu – Užice sa vranama.

Lepotom užičkog Kasapčića mosta i sam se Čelebija zadivio, pa je o njemu zapisao sve podatke do kojih je mogao doći. Most je kažu sagradio užički uglednik Mehmed-beg Kasapčić, pa je nosio naziv po njegovom prezimenu