Centar obrazovanja i duhovnosti

1825
Na kolaž razglednici iz 1932. godine značajne i lepe zgrade tadašnjeg Užica
Na kolaž razglednici iz 1932. godine značajne i lepe zgrade tadašnjeg Užica

Za one koji redovno prate Užičanstveno zbog radoznalosti ili radi ljubavi prema svom gradu, vreme je da ispričam priču o Sabornoj crkvi, oslanjajući se na istraživanje Užičanke Goce Lazić, istoričara umetnosti.

Centar gospodskog Užica nije bio samo centar boemluka i lepe arhitekture, bio je to centar obrazovanja, duhovnosti uopšete centar užičkog duha. Na ovoj kolaž fotografiji Ilije Lazića vidimo Gimnaziju, Crkveni parčić, na sledećoj Sabornu crkvu, zimi. Do Gimnazije je kuća učitelja Stefanovića. Slede Dom Crvenog krsta i zgrada Okruga. Nije mi jasno zašto je ovaj kolaž ovako postavio stari fotograf? Može biti da je tada, u svojoj “fabrici” za razglednice”, smatrao da su to najlepši užički objekti ili su najznačajniji. Najznačajniji jesu zasigurno, ali, imalo je i lepših. Dobro, o ukusima ne treba raspravljati.

Saborna crkva Svetoga Đorđa 1940. godine
Saborna crkva Svetoga Đorđa 1940. godine

Fotografija Ilije Lazića Saborne crkve Svetoga Đorđa datira iz 1940. godine. Izgrađena je na ranijem Trgu Svetoga Đorđa. Gradnja je trajala dve godine, od 1842. do 1846. Po legendi na tom mestu, gde je sagrađena, sahranjen je gospodar užičkoga srednovekovnog grada, Nikola Altomanović. Malo se ova legenda pogubila u vremenu, ali, crkva je tu. Danas na Svetosavskom trgu, užičkom centru pismenosti i duhovnosti. Koristeći se delom istraživanja užičke istoričarke umetnosti, Gordane Lazić, i nekadašnjeg pripovedanja užičkog pope Jolovića, inače muža Zore, jedne od sestara moje babe Mare Jovanović, udate Kovačević.

Posle sultanovog hatišerifa iz 1830, kojim je Srbija dobila autonomiju, počinju da se zidaju i obnavljaju crkve u Srbiji. U blagajničkim knjigama se otvara naročita rubrika “za opravljanje crkava”. Sa početka, crkve su zidane u balkanskom duhu, a za vreme prve Miloševe vlade, srpsko gađevinarstvo prihvata savremeni klacistički stil. Od 1815. do 1839. sazidano je 137 novih crkava. Godine 1839. u nemirnom, strahom i političkim previranjima ispunjenom vremenu, užička Opština se odlučila da gradi crkvu Svetoga Đorđa. Incijativu su dali ugledni građani, uglavnom bogati trgovci i užički sveštenici na čelu sa Savom Stefanovićem.

Bilo je poprilično razloga za gradnju crkve. U samom Užicu srpskom stanovništvu nije bilo dozvoljeno služenje liturgije, već su odlazili na službu u obližnje Sevojno. Sem toga, jedina crkva koja je postojala bila je oronula, mala i neudobna crkva Svetoga Marka na Carini i po legendi crkva Ružica, srednjovekovna zadužbina ispod Pore. Turci su je pretvorili u džamiju, ali je ostala okrenuta ka istoku, kao hrišćanska crkva. U ovom periodu zvala se Šehova džamija. Gradnja nove crkve dovela bi do jače afirmacije opštine u užičkom kraju. Međutim, da podsetim da je tada, 1844. godine, Užice pretežno naseljeno poturčenim življem. Prema popisu iz iste godine, ovde je živelo 707 Srba i 3695 Turaka. Srbi su imali jednu crkvu, a Turci 35 džamija; Srbi jednu školu, a Turci dve. Naravno među njima su se događale stalne trzavice, sukobi i ubistva. Nisu bili samo ti problemi, već i novčani. Užička opština nije raspolagala većim sredstvima, pa su se obratili za pomoć sovjetu i knjazu, koji je pokazao želju da se crkva gradi, ali nije hteo da gradnju plaća, a bio je i protiv da se gradi tako velika građevina. Pomoć je ponuđena na drugi način – zajmom. 24. marta 1842. srpski knez Mihailo potpisao je ukaz da se užičkoj opštini pozajmi, bez kamate, 20.000 “dobrih groša” za građenje crkve.

Narodni sabor na Trgu Svetoga Đorđa, razglednicu koju je snimio Rus Stolica, izdala je knjižara Ljubomira Romanovića 1910. godine
Narodni sabor na Trgu Svetoga Đorđa, razglednicu koju je snimio Rus Stolica, izdala je knjižara Ljubomira Romanovića 1910. godine

Turska čaršija nije još znala šta se to priprema za gradnju, jer su ljudi iz opštinske vlasti skrivali svoju pravu nameru dok su mogli. Kad su Turci saznali šta se gradi na novim temeljima, došlo je do velike uzrujanosti i otvorenih napada, što se vidi po mnogim tužbama upućenih beogradskom veziru. Sa gradnjom crkve se ipak nastavilo. Napravljen je ugovor sa majstorom Nastasom Stefanovićem i Paunom Antonijevićem i oni su, pošto su dobili kaparu od 25 dukata, započeli gradnju. Ovakvi poduhvati su obezbeđivali prestiž mladoj srpskoj državi, to je davalo prednost u odnosu na turski deo stanovništva kada je reč o ukupnom jačanju nacionalizma kod Srba.

Velika svečanost osvećenja crkve bila je 3. novembra 1844. Toj dana protojerej Sava Stefanović, paroh užički, priložio je knjigu i na nju upisao pomenuti datum. Užički episkop Nićifor, nadležni arhijerej, došaoje da osvešta novi hram. Osvešenje crkve je proteklo mirno i uz sve obrede kakve propisuju crkveni kanoni. Novopodignuti hram je izazvao je pažnju ljudi koji su prolazili kroz Užice. Feliks Kanic u dva maha 1860. i 1888. piše o njemu, i daje neka stilska zapažanja: ”Ovde stoji crkva sv. Georgija, posvećena 1842. godine. Jedna dugobrodna građevina, ukrašena okruglim lukom sa okruglim oltarom, apsidom i visokim tornjem u sirmiskom stilu. Osnovni arhitektonski sklop pripada baroknom shvatanju gradnje, ali je ona, po svemu ostalom, tipično klasicističko zdanje: dominiraju jednostavne mirne fasade sa minimum dekorativnih elemenata. Osim toga, na spoljašnjem izgledu građevine, vidljivi su i neki elementi koji će svoj puni zamah dostići u drugoj polovini XIX veka. Reč je o frizu slepih arkadica ispod krovnog venca, koji će postati sastavni deo dekoracije romantičarskog istorizma, otelotvorenog u dvorskoj crkvi kneza Miloša u Topčideru i, još više, na hramu Svetog Georgija u Smederevu.”

Fotografija snimljena 1.05.1939. godine. Venčanje, atmosfera ispred Saborne crkve. Originalna fotografija je vlasništvo užičke porodice Prohorov.
Fotografija snimljena 1.05.1939. godine. Venčanje, atmosfera ispred Saborne crkve. Originalna fotografija je vlasništvo užičke porodice Prohorov.

“Crkva je jednobrodna, zasvedena poluobličastim svodom i podeljena na četiri traveja. Bočno su pevnice, niše od naosa. Naos i priprata su odvojeni sa dva masivna stupca koji formiraju tri lučna prolaza. Iznad njih je hor, oslonjen na dva drvena četvrtasta stupca. Srednji deo priprate zasveden je krstastim svodom, a bočni delovi poluobličastim. Iznad portala je okulus. Apsida je unutra polukružna, široka i prostrana. U temenu ima polukružnu nišu zatvorenu drvenom pregradom. Umesto proskomdije i đanonikona nalaze se dve niše. Zvonik je prostran, građen od cigle, sige i kreča, pomešanog olovom. Bogat je skrivnicama i ima jedan ophodni hodnik. Počiva na četiri snažna stupca. Na trećem, poslednjem spratu su četiri prozora i satni mehanizam. U tornju se nalaze dva zvona, nekada ih je bilo tri. Najmanje zvono odneli su Austrijanci u prvom svetskom ratu. Na njemu je pisalo: ”Ovo zvono posvetilo je opštensto veleuško hramu sv. mučenika Georgija 1833. pri vlažahu knjaza serbskoga Miloša”. Manje je poklon užičke Opštine iz 1846, a veće, sa ikonom i zapisom, poklon kneza Aleksandra Karađorđevića iz iste godine (izlio ga je Stefan Bota u Vršcu). Crkva je zidana tvrdim materijalom. Osim cigle za konstrukciju svodova, korišćena je siga zbog svojih tehničkih pogodnosti. Dužina crkve je 28, širina 12, visina oko 30 metara. Zapadna fasada je kordonskim vencima podeljena na tri zone. Portal je od ružičastog kamena sjenita, jednosavnog pravougaonog oblika. Iznad njega je okulus. U polukružnoj niši je fresko – ikona patrona hrama sv, Đorđa. Kordonski venac na sredini obrazuje arhivoltu koja natkriljuje fresko ikonu. Ukrasni elementi su niz slepih arkadica, lizene i kapiteli. U drugoj zoni su prelomljene katete, a u trećoj zvonik širok 5 metara sa ukrasnim zabitom. U bočnom izgledu građevine dominiraju: pevnica, niša od naosa i ukrašena lizenima i vestibil smešten u pravougaoni ispust, u čijem se gornjim uglovima nalazi po jedan kapitel neobičnog, konusnog oblika. Ulaz je sličan glavnom, samo manjih dimenzija. Nad njim je saracenski luk, koji na vrhu ima krst sličan malteškom. Ispod krovnog venca teče neprekidni arkadni friz, sa jednostavnim konzolicama u osnovama. U jednoj od arkada je mali prozor, koji služi za osvetljavanje unutrašnjih stepeništa. Severna fasada je gotovo indentična južnoj. Unutrašnji sklop arhitektonskih masa potpuno je u skladu sa spoljašnjim izgledom građevine”. Istraži i napisa Gordana Lazić, istoričar umetnosti iz Užica.

Živopisanje i izrada ikonostasa u Sabornoj crkvi u Užicu bio je prvi značajni posao Dimitrija Posnikovića i Milije Markovića. Incijatori ovoga posla ponovo su bili najimućniji užički trgovci i zanatlije. Najveći deo fresko slikarstva je uradio Dimitrije Posniković. Orginalni deo ikonostasa potiče približno iz istog vremena kada je zidana crkva Sv. Đorđa. Drvene rezbarije je radio Dimitrije Đešković, rodom iz sela Kruščeva, tada iz Turske (današnja Makedonija). On je došao iz Čačka, gde je uspešno obavio isti posao u Čačanskoj crkvi. Originalne ikone Dimitrija Posnikovića i Milije Markovića i drvorezbarski rad Đeškovića nalazi se na severnoj strani ikonostasa. Južna strana sa 12 ikona, drvenarijom i četiri stuba potpuno su uništeni u požaru, koji je izbio u noći 29. i 30. decembra 1955. godine. Požar se javio verovatno usled kratkog spoja na električnim instalacijama. Vatra je uništila celu desnu stranu ikonostasa i južnu pevnicu sa knjigama. Požar je lokalizovan tek posle sedam dana. Crkva je obnovljena i svečano otvorena sa osvećenjem novog ikonostasa 12. avgusta 1956. godine.

Saborna crkva Svetoga Đorđa danas
Saborna crkva Svetoga Đorđa danas

Tek od 1842, kada je sazidana nova crkva, počeli su se Srbi širiti po kotlini među Turcima. U sredini toga mešovitog prostora, gde je sada Trg partizana, nalazilo se tursko groblje zvano ”Grobnica”. Tako da Užice, do prve polovine devetnestoga veka, može da se podeli na tri velike celine: na zonu srpskoga naselja, koje je obuvatilo Varoš i Carinu, zatim na poslovni deo koje su zajedno koristili i Srbi i Turci, koje je zahvatalo prostor od Lipe, preko Megdana, do Donje čaršije, i turski deo Varoši, u čijem sastavu su bile Terazije, Koštica, Ciganska mala i mala ”Pod gradom”.

Da na kraju priče dam podatak, koji retko ko zna, ko je projektovao Saborni hram Svetog Đorđa. Projektovao ga je arhitekta Čeh Jan Nevol. On je tvorac najlepše i najveće palate u Srbiji svoje epohe, beogradskog Kapetan Mišinog zdanja. Nevol je radio i na urbanističkim problemima Srbije, rešavajući planove pojedinih naselja, i prenoseći na taj način urbanističku teoriju direktno iz Evrope tokom 19. veka. Da kažem nešto više ovom velikom arhitekti i da napomenem da sam podatke o njemu dobio od Češke ambasade.

Arhitekta Jan Nevol je projektovao užičku Sabornu crkvu
Arhitekta Jan Nevol je projektovao užičku Sabornu crkvu

Češki arhitekta koji je radio u Pragu i Beogradu rođen je 15. aprila 1812. godine u selu Viska (preminuo 12. aprila 1903. u mestu Svobodne Hamri). Školu je pohađao u Jihlavi, a potom u Pardubicama, da bi na kraju 1830. završio prašku tehničku školu. Neko vreme je radio u Pragu, a onda se 1845. preselio u Beograd. U Kneževini Srbiji je imao funkciju glavnog inženjera građevinskog odeljenja Popečiteljstva unutrenih dela. Kako se školovao ne samo na Tehničkoj školi u Pragu, već i na Umetničkoj akademiji u Beču, pored dobrog tehničkog obrazovanja posedovao je i umetničko, što ga je izdvajalo od ostalih državnih inženjera. Kao vodeći projektant izradio je brojne projekte za državna zdanja, među kojima su posebno bili značajni Vojna bolnica i Artiljerijska škola u Beogradu, kao i užička Saborna crkva.

Nevolinim dolaskom nastupila je nova etapa razvoja graditeljstva u Kneževini Srbiji, koje više nije bilo delo graditelja skromnog znanja, već arhitekata školovanih u razvijenim evropskim centrima. Svojim dugogodišnjim radom u državnoj službi, kao glavni arhitekta i nastavnik u Inženjerskoj školi u Topčideru, Nevole je presudno uticao na unapređenje graditeljstva u celoj zemlji. Njegova zdanja su bila veoma bliska evropskim uzorima, posebno u vidu primene novih modernih materijala i konstrukcija. Nakon odlaska u penziju 1863. godine je projektovao prvu dvospratnu palatu u Beogradu, rezidenciju Kapetan Miše Anastasijevića, u kojoj se danas nalazi Rektorat Univerziteta u Beogradu i koja je njegovo jedino sačuvano ostvarenje u Beogradu. Iste godine odlazi u mesto Svobodni Hamri, gde je sa suprugom od njenog brata nasledio imanje na kome je živeo sve do svoje smrti.