Od pašaluka do kraljevine

3162
Krunidbeni dinar cara Dušana (foto Narodni muzej Srbije)
Krunidbeni dinar cara Dušana (foto Narodni muzej Srbije)

Granice staroga srpskoga carstva pre teške i dalekosežne katastrofe na Kosovu polju protezale su se od Jadranskog do Crnoga mora. Carstvo Stefana Dušana obuhvatalo je Bugarsku, Makedoniju, Albaniju, jedan deo Tesalije, Bosnu, delove Rumunije, Dalmacije i Hrvatske.

Položaj Kneževine Srbije mnogo se razlikovao od obima staroga srpskoga carstva. Kneževina Srbija se protezala, po naviodima tadašnjeg staroga srpskoga statističara Jakšića, na 760 kvadratnih milja i nalazila se između 43° i 45° severne geografske širine i 37° i 40° istočne dužine (Fero). Imala je trouglast oblik čiji vrh je okrenut prema jugu obeleževao najveći planinski vrh zemlje, Kopaonik, od Rače do Alekalea. Sava i Dunav su razdvajali Srbiju od Austrije. Zapadnu granicu prema Bosni činila je Drina kao i danas, Dunav i Timok su razdvajali zemlju od Vlaške i Bugarske, a južnu granicu činila Albanija i Stara Srbija.

Dunav, Sava i Morava su tada bile glavne reke Srbije. Sava i Morava dele Srbiju na dve jednake polovine. Morava nastaje od tada zvane “srpske Morave” i “bugarske Morave”, pa onda teče u severnom pravcu i uliva se kod Smedereva u Dunav. Pre nego se spoje dve Morave, “srpska” je prihvatila vode Ibra, koji dolazi sa juga. U Veliku Moravu ulivaju se duž njenog toka do Dunava razne manje reke, od koga su Jasenica i Resava najznačajnije. Od reka koje teku tada istočnim delom Kneževine Srbije, pomenuću Mlavu, Pek, Timok; u zapadnom delu Kneževine Srbije se Kolubara uliva u Savu, Jadar u Drinu… Razdelnice ovih raznih vodenih, po Kneževinu Srbiju blagotvornih tokova, više čine blaga pobrežja nego visoke planine. Rečne doline su bogate i plodnom zemljom oranicom i sočnim pašnjacima.

Karta Kraljevine Srbije, izradio Vladimir Karić 1888. (foto Digitalna Biblioteka Matice srpske)
Karta Kraljevine Srbije, izradio Vladimir Karić 1888. (foto Digitalna Biblioteka Matice srpske)

U sredini kneževine uzdiže se centralni planinski pojas, čije izdužene uzvisine prekrivaju celo područje između Morave i Kolubare, područje koje je činilo srce Kneževine. Najvažniji deo tog planinskog pojasa čine Rudničke planine. One započinju na zapadu od Kragujevca. U narodu se taj predeo, zbog njegovog područja prekrivenog šumama zove, Šumadija. Najbrdovitiji deo zemlje je njen jugozapadni deo. Tu se nalazi i izvorište “Srpske Morave”. Severozapadni deo kneževine se odlikuje blagim planinskim karakterom u kome je najviša planina Medvednik. Severoistok kneževine Srbije povezan je sa planinskim vencima na levoj obali Dunava preko planinskih uzvišenja, koja se blago spuštaju prema Dunavu. Na jugu Srbije reljef dostiže svoju najveću visinu na Kopaoniku.

Beograd u 19. veku
Beograd u 19. veku

Malo evropskih zemalja doživelo je takvu temeljnu promenu u 19. veku kao Srbija. Tačno je da su mnoge evropske nacije, u tom veku, doživele velike promene, od pretežno poljoprivrednih u industrijska društva. Međutim, Srbija se razvila iz jedne potpuno nazadne provincije Otomanskog carstva. Od društva koje su odlikovale nepismenost i primitivna poljoprivreda, krajem veka, Srbija je izrasla u modernu evropsku državu, međunarodno priznatu, sa rastućom industrijalizacijom i obrazovanom srednjom klasom. Prvih decenija Srbija je bila van interesovanja zapadnih Evropljana, ali je nekoliko puta, u toku XIX veka, dospevala u žižu međunarodne pažnje. Može se reći da srpska istorija 19. veka, obuhvata period od Karađorđevog ustanka 1804, do ubistva kralja Aleksandra 1903. Odlukom Narodne skupštine, četiri godine nakon priznanja na Berlinskom kongresu, 6. marta 1882.god, proglašena je Kraljevina Srbija.

Devetnaesti vek upoznao je svet sa Srbijom, a ja ću vas na samom početku putovanja kroz 19. vek Užica i Užičana, pre prelaska na hronologiju događanja, upoznati sa sasvim običnim stvarima iz života toga vremena.