19. VEK

Razvoj užičkog kraja kroz vek konačnog sticanja slobode od otomanske vlasti i transformaciju države od pašaluka, preko kneževine, do kraljevine.

Beli narcis nekadašnji simbol starog Užica

Beli narcis, simbol starog Užica

Narcis je toliko je bio opčinjen samim sobom da je jednog dana pao u jezero i utopio se. Na mestu gde je pao nikao...
Kako smo ostali bez tragova vrednog istorijskog spomenik

Kako smo ostali bez tragova vrednog istorijskog spomenika

“Prašnjavim dvorcem sećanja tražim te ostatke nekadašnjeg grada u nestajanju.” P. Kovačević Na crtežu je "Šejhova Džamija" ili srednjovekovna "Crkva Ružica. Uveličao sam je sa...
Prvi Šnajderaji

Prvi šnajderaji-Miloš Poznanović

Krajem XIX veka Užice se ponosilo sa dve šnajderske radnje koje su u celoj Srbiji bile prepoznatljive. Prvu je držao Mihailo Mišo Đoković za...

Zašto se Vučko odmetnuo u hajduke?

Tadašnja kneževina Srbija, a kasnije i kraljevina, potrošila je decenije da stane na put hajdučiji.

Prva užička novina „Narodna Novina“ – “Zlatibor”

Lazar Trišić je bio blizak sa radikalima, koji su u svakom mestu gde su postojale ispostave Zadruge štamparskih radnika, težili da pokrenu novine.

“Đoko i drugi koji begenišu, neka slobodno u Požegi dućane grade”

Malobrojno srpsko stanovništvo, seljaci, kmetovi, starešine knežina, počeli su da otkupljuju muslimanske oranice, livade i voćnjake i da sređuju zapušteno i porušeno.

Erski, prkosni „Zlatibore, moj zeleni bore“

Blago tebi, gospodaru, kad smeš tako da govoriš, a niko ne smje reći da lažeš!

Ko je bio Mihailo Ilić?

Na Javoru, gde se nekad nalazila srpsko-turska granica, na uzvišici iznad bivše carinarnice, nalazi se spomenik majoru Iliću, podignut 1907. godine.
Barut

Ko je i kad u Užicu pravio barut?

Barudžije i tuvekgdžije su utrle put kasnijoj savremenoj industrijskoj proizvodnji, čiju je tradiciju nastavila užička fabrika oružja i municije do današnjih dana.

Prve užičke luksuzne čeze, i ostale “taljige”

Prvu užičku lakovanu čezu u Užicu nabavio je 1882, sa sve vrancima arapskog soja, Aleksa Popović zvani Aljo.

O prvim istrumentima, saborima Užičana i običajima

Na sabor se nosilo sve najbolje i jelo i piće. Oko crkve su imućne porodice imale svoj čardak.

Detinjstvo prvog užičkog akademskog slikara Mihaila Milovanovića

Ja za kozama – svinje u štetu. Ja za svinjama – koze u štetu. Kad dođi kući istukli bi me što sam napravio štetu. Kad pođi od kuće istukli bi me da ne bi napravio štetu.

Karađorđev šanac, mesto odakle su gruvali topovi

Sa Karađorđevog šanca su Karađorđev vojvoda Milan Obrenović i vojvoda Jakov Nenadović sa dva topa tukli turski deo grada i tvrđavu nad Đetinjom, o čemu pevaju guslari u narodnoj epskoj pesmi “Uzimanje Užica”.

Užice pre nego su oterani Turci

Srpski do varoši se postepeno formirao uz Gluvaćki i Carinski potok, počev od današnje Saborne crkve, pa do podnožja Sarića Osoja.

Kako je građena najstarija sačuvana užička zgrada (prvi deo)

Najstarija užička zgrada Komande garnizona u Užicu je sagrađena u periodu od 1851. do 1859. godine.

Kada je postavljen sat na tornju užičke Saborne crkve?

Esnafi u Užicu su odlučili da na crkveni toranj, koji se nalazio u neposrednoj blizini Vojne Komande, danas najstarije sačuvane užičke zgrade, postave veliki sat.

Gimnazija i profesori na početku

Jedna od najpoznatijih razglednica užičke gimnazije. Još nije postavljena Esnafska česma, ni izgrađen sprat. Najverovatnije snimljeno godine 1893.

Kako je zidana užička Gimnazija?

29. jula 1891, kada su svečano položeni temelji za zgradu gimnazije, Užičani, po svom starom običaju, to pozdravljaju zvonjavom zvona i pucnjavom prangija.

Pre užičke Gimnazije

Kada je 1838. počela izgradnja "jedne središnje škole, povećeg školskog zdanija", bio je to prvi nagoveštaj ozbiljnijeg interesovanja užičkih zanatlija i trgovaca za razvoj školstva u gradu.

O početku uživanja duvana u Užicu

Na Kanicovom crtežu iz 1860. na sve strane čibuci, znači da je uživanje u duvanu u Užicu još u 19. veku bilo masovna pojava.

Prvo užičko kamenorezačko dleto

Ostalo je zabeleženo te 1891. godine, da je maćanski klesar otvorio u Užicu radnju i postao prvoklasno kamenorezačko dleto Užica.

Petrovići, vlasnici najstarije užičke zanatske ranje

Godine 1870, uz kujundžijsku, osnovao je sajdžijsku radnju pod nazivom “Petrović i Sinovi”.

O prvoj užičkoj javnoj rasveti i “turskoj kaldrmi” koja nema veze sa Turcima

Osvetljenje fenjerima je urađeno dok je tu bilo "turske vlasti", a "turska kaldrma" posle njih, da se zna.

O Miti Uskokoviću i Užicu kako ga je pisac video

Ovi vremensko-užički momenti u delima Uskokovića prestavljaju značajnu dokumentaciju, koja će biti sve važnija kako vreme bude prolazilo i odnosilo poslednje ostatke staroga Užica.

“Pecara” – Užička gradska kuća

U Užicu postoji jedan od retkih objekata iz 19. veka, na vreme sačuvan i spašen, da budućim genaracijama kazuje o životu predaka: Jokanovića Kuća.

Levljani i Jokanovića kuća

I dan danas stariji užički svet kuću naziva tim drugim imenom "Pecara"

Najstarije fotografije Žitne pijace (Stari pijac)

To je fotografija koju je napravio tada puškar Nikola Lazić, otac Milorada i Ilije Lazića.

Užičanin, jedini pretplatnik Vukovog “Srpskog rječnika” iz 1852. god.

Postao je znamenit čovek, poznat u Srbiji. Kao knjižar bio je preteča toga posla u Užicu. Uz njegovo ime uvek je stajalo “ljubitelj knižarstva i prosveštenija”.

Iz Ljubinih zapisa 1865-1875

Kaže Ljuba da su Užičani bili radni i štedljivi zbog "malog kapitala i male zarade". Da su u piću bili umereni, navodeći dva, tri izuzetka...

Srpski panduri 19. veka

Šibanje vrše dva pandura sa dve strane, pa jedan zareži, a drugi odreži.

Milojević o Prvoj osnovnoj školi

U neobjavljenom rukopisu, "Slike starog Užica", Aleksandar Milojević piše: "Sa kraja varoši od Terazija, sa zvonare stare osnovne škole, čuje se jednačito, tanko i zvonko...

Kako je Srećko (Feliks) otkrio Evropi Užice (drugi deo)

To je priča koju je o Užicu i okolini u 19. veku, uz svoje i crteže (u ovoj verziji i crteže i fotografije iz arhive Užičanstveno), ispričao naučnik putopisac Feliks Kanic.

Kako je Srećko (Feliks) otkrio Evropi Užice (prvi deo)

Da njega nije bilo, mnogo toga se ne bi znalo o Srbiji druge polovine 19. veka.

Fauna i flora

U 19.veku prirodni uslovi u Srbiji bili su veoma povoljni. Ona je po broju biljnih vrsta, 2.500 autohtonih biljnih vrsta, prestavljala šumom najbogatije područje čitave Evrope.

Užičani tj. Zlatiborci su Ere

Erski duh se odlikovao oštroumnošću, dosetljivošću i posebnom vrstom humora.

Centar obrazovanja i duhovnosti

Tek od 1842, kada je sazidana nova crkva, počeli su se Srbi širiti po kotlini među Turcima.

Ženska gradska nošnja

Deo stare srpske gradske nošnje koji se najduže zadržao čak do godina pred Drugi svetski rat je libada. Zimi je to bio obavezan deo odeće svake Užičanke koja ga nije skidala ni u proleće, rano i pozno leto!

Modna kretanja od istoka ka zapadu

Kako su se stanovnici Užica oblačili tokom devetnestog veka?

Šta i kako se jelo?

Kako se jelo u užičkom kraju na prelazu iz 18. u 19. vek ostavio je šture podatke Vuk Karadžić.

O kućama

Masovna gradnja drvenih crkava i kuća u Srbiji nastaje nakon Drugog srpskog ustanka, početkom 19. veka, u vreme neimara iz Osata.

Od pašaluka do kraljevine

Malo evropskih zemalja doživelo je takvu temeljnu promenu u 19. veku kao Srbija.

Serdar Jovan Mićić

Serdar Jovan Mićić bio je udarna pesnica knjaza Miloša Obrenovića užičkoga kraja, jedan veliki baja.

Moda i šnajderaj

Sada se nameće pitanje - ko je najzaslušniji za razvoj mode, tj šnajderskog zanata u Užicu?

Miloševa zlatiborska udarna pesnica

Bio je neprikosnoveni gospodar u svom okrugu. Od njega su zazirali i Srbi i Turci. Govorio je da je ''Bog visoko, Miloš daleko, pa svi mene moraju slušati!''

Esej o crkvi SV. Marka

Posebnu vrednost u ovoj crkvi predstavlja riznica sa velikim brojem starih i vrednih predmeta. U crkvi se nalazi zbirka gravura nastalih od 17. do 19. veka, kao i predmeti primenjene umetnosti, radovi užičkih kujundžija.

Ne pada sneg da prekrije breg, već da svaki vrag ostavi svoj trag

Zahvaljujući činjenici što je staro Užice u svojoj neposrednoj okolini, na prilaznim drumovima i seoskim putevima koje su vodile u varoš, obilovalo nizom padina i pogodnih strmih ulica, sankanje je bilo svima dostupno.

“Daje se na znanje!”

Dobošar je bio zaposlen u opštini, bio je pismen, imao je jak glas, znao je lepo da govori, a vesti je, po pravilu, završavao nekakvom dosetkom. Kasnije, išao bi od ćoška do ćoška, zalupao u doboš, sačekao da se narod sakupi, a onda izvikivao čuveno: „Daje se na znanje!“

Balovi staroga Užica

Neću preterati ako kažem da ni staro Užice nije zaostajalo iza Beograda. Najpopularniji užički bal bio je Svetosavski Užičke gimnazije, 27. januara. Na tom balu nisu igrali učenici. Tu se zabavljala ondašnja užička elita.