Aco Model, jedan od posebnih užičkih muzičara

2440

Aleksandra Markovića većina Užičana je znala kao Aca Modela, vođe VIS-a Amigosi i “Bambusi”. Rođen je pred sam Drugi svetski rat u Užicu, u Koštici. Obeležio je dane mladosti mnogih Užičana i o njemu još uvek mnogi govore kada se sećaju svojih nalepših dana i događanja. Imao je detinjstvo kakvo je imala većina njegovih vršnjaka. U mladosti, dok se većina opredeljivala za fudbal, košarku ili atletiku, Aco se opredelio za gitaru. Poput njega, u to vreme su počeli da sviraju gitaru Brane Vesnić, Dragoš Kukoljac, Vlade Žuna, Vladan Kremić, Aco Jokić, Srbo Petrović i drugi. Od svih njih gitari je najverniji ostao Aco Model, do kraja života.

Bio je zaista poseban, pesmom i muzikom, činio je život veselijim u Užicu. Najpre na srednjoškolskim igrankama, a kasnije svuda gde je veseljem dočekivan novi dan i radovalo se svetlosti života.

Modelovi "Bambusi"
Modelovi “Bambusi”

Gde god je svirao, ostavljao je utisak da je od svih prisutnih baš on najveseliji, iako je drugima ispunjavao muzičke želje. Ustvari, Aco Model je sa svojim “Amigosima”, a kasnije sa “Bambusima”, najpre ispunjavao svoje želje. Za njega je muzika bila više od posla i od emocija. Bila je kult, način života. Izuzetan sluh i prijatna boja njegovog glasa, bila je pravi melem mnogima za dušu. Uvek spreman da oraspoloži i razveseli druge, veoma mnogo je držao do ličnog dostojanstva i dostojanstva drugih članova sastava, kojim je rukovodio. Ni za kakav novac nije pristajao na bilo kakava iživljavanja na štetu muzike koju su izvodili. Poštovao je druge i od njih je to očekivao za sebe. Repertoar mu je bio raznovrstan. Od starogradskih, izvornih narodnih pesama, sve do pop muzike. Ipak, najviše je voleo meksiko i ansabl “Marijači”, koji su mu bili velika inspiracija. Užičani su ga zapamtili po pesmama: “Mama Huanita” iz filma “Jedan dan života”, “Čikikita” pesmom iz filma “Razbojnik”, po repertoaru Harija Belafonte. Mnogi su zahvaljujući Modelu za njega saznali i često posle igranki, pevali serenade pod prozorima prvih ljubavi.

U to vreme nije bilo ploča, traka, diskova, pa je Model sa gitarom odlazio u mir Velikog parka, da bi sluhom “skinute” pesme, koje su izvođene na beogradskim festivalima, u Opatiji i San Remu, uvežbao. Noću su “Bambusi” slušali Radio Luksemburg, a zatim satima uvežbavali pesme pre nego javno nastupe. Sa velikom ljubavi Model je pevao dalmatinske pesme. U to vreme su u Jugi bile popularne dalmatinske klape. Uz gitaru kao jedinu pratnju najbolje zvuče. Laka za nošenje, gitara je uvek bila sa Modelom, nije trebalo mnogo da zajedno “progovore”. Tako se stvarao pravi štimung za njegovu pesmu i muziku.

Uvek veseo, Aco Model je bio jedan od posebnih muzičara, zabavljača Užica
Uvek veseo, Aco Model je bio jedan od posebnih muzičara, zabavljača Užica

Gitara se tada lakše nabavljala od ostalih istrumenata. Sa njom se putovalo na letovanja, išlo na radne akcije, boravilo na plaži, uživalo na izletima, bez nje se neka sedljka nije mogla zamisliti, bila je uvek prisutna na mestima gde se sakupljala omladina. Model je voleo muziku i sav joj se predavao. On nije živeo od muzike već za muziku. Radio je kao komercijalista u Valjaonici bakra i aluminijuma, a popularnost i broj poznanstava koja je stekao zahvaljujuči muzici taman mu je dobro došao da uspešno obavlja svoj posao. Ako je trebalo nabaviti neki deo na koji se moralo duže čekati, bilo je dovoljno angažovati Aca i on bi već sutradan stigao.

Uvek nasmejan i druželjubiv, spreman za šalu i pesmu, za svakoga je imao vremena. Užičani su mu krali noći, uzimali san i uskraćivali porodično druženje. Bio je boem koji je zabavljao boeme. Na jednoj strani on sam, a na drugoj svi ostali željni pesme i njegovog baršunastog glasa, tolike godine… Zadnjih godina s kraja i početka osamdesetih na devedesete svirao je na Zlatiboru i Tari, pa kad odu gosti na počinak, on sa svojim “lamborđinijem”, kako je govorio, što pre kući, da ne bi zakasnio na posao. Uredan, glatko izbrijan, bez traga umora, kao da iza njega nije ostala još jedna od mnogih neprospavanih noći, stizao je na vreme u fabriku. Umor se na njemu nije primećivao i kad bi ga osećao…

A onda se razboleo. Nisu se lako ni posledice teške bolesti na njemu primećivale, jednostavno Aco na to nije pristajao. Bio je veliki borac do samog kraja. Dostojanstveno se oprostio sa muzikom i svetlosti. Zauvek otišao u večnost i na sajt užičkog nezaborava. Odneo je iz Užica, koje je neizmerno voleo, te Užičanima drage pesme, taj jedinstven način kako ih je izvodio. Bio je gospodin muzičar…

Pre ili kasnije, promenili su ovozemaljski svet za večnost njegovi drugovi iz orkestra: Rašo Jadža, Miko Perišić, Gajo Popović, Rajko Đurić Šleper, Vlade Mršević, Anka sa Carine, sa kojom je proveo nezaboravne dane. Čitav jedan orkestar za nezaborav! Mnogi su zavideli njegovom talentu, darovitosti i posebnosti. Ali nisu znali koliko posledica nosi taj iscrpljujući danonoćni rad. Voleo je muziku i druženje, ali je bio veran svom poslu u fabrici. Možda je zato i živeo relativno kratko, kao zvezda padalica. I on je u svom kratkom postojanju zračio muzikalnošću, samo oplemenjujući, nikoga svesno ne povređujući. Bio je to jedan od onih dobrih, drugačijih Užičana. Iza njega je ostao sin Žarko, koga po ocu zovu Model.