April 1976.

572

Terazije su bile ruglo grada,a to se tek videlo kada se otopio sneg. U većim delovima ovoga dela Užica nije bilo vode za piće. Neke porodice nisu imale pristupačne javne česme. Većina domaćinstava nije imala septičke jame, niti odvojen prostor za smeće. Kanalizacioni otvor je završavao u jarku pored puta. Smeće i otpatke su iznosili na put. Pored zabrane, držane su domaće životinje, čak je i stajsko đubre bilo razbacano po okolnim placevima,a i na putu se moglo videti. Đubreta je bilo toliko da je i sam kanal kojim se uzimala voda za deo vodovoda za “Turicu” bio ugrožen, pa i zdravlje užičana koji su živeli u tom delu grada.

Tito je na Brionima u Beloj vili uručio odlikovanje Orden junaka socijalističkog rada povodom – šezdesetog rođendana i dugogodišnjeg revolucionarnog rada, za zasluge u socijalističkoj izgradnji zemlje, razvijanju i unapređivanju oružanih snaga, Nikoli Ljubičiću jednom od značajnih revolucionara iz užičkog kraja.

Trafika na raskrsnici na Lipi u kojoj je radila Budimirka Filipović
Trafika na raskrsnici na Lipi u kojoj je radila Budimirka Filipović

Budimirku Filipović, prodavca štampe u trafici kod Popovića kuće ili preko puta muzeja većina je poznavala. Već je tu deset godina radila, ljubazna, penzionerima je davala novine na veresiju, stalnim čitaocima je ostavljala novine. Svojim muštreijama je bila više prijatelj nego samo prodavac. Šta se u to vreme najviše čitalo najbolje je znala: “Žene najčešće kupuju revije “Bazar”, “Ženu”, a sada i “Nadu”. Prigovaraju na visoku cenu, ali šta se tu može. Često dođe čitava grupa dece, a samo jedan od njih traži strip. Posle, valjda, ide od ruke u rukeu. Prosto ih gutaju. U poslednje vreme traže se novine u kojima je slka popularne grupe “Bjelo dugme”. Muškarci osim sporta traže i ozbiljniju štampu. Mnogi stanu na raskrsnici pa me pitaju za ulice u gradu. Neki zaboravljau stavari dok kupuju, pa je moja trafika postala i mali biro za izgubljene stvari”.

Donešena je odluka da se u Užicu osnuje Muzička škola koja će da poćne sa radom od 1. septebra ove 1976. godine. Za zamenika načelnika Sekreterijata za unutrašnje poslove imenovan je Pero Đurić…

Na žalost mnogih, jedan od najpismenijih i najnačitaniji ljudi užičkoga kraja Ljubiša Đenić je otišao u penziju. Čovek koji je pročitao preko 4.000 knjiga je govorio: “Dobra je ona knjiga koja se pamti i čiji junaci ostaju da večno druguju sa čitaocima. Naučnici su proračunali da je u svetu do sada štapano preko dve milijarde naslova, od kojih vredi pročitati dvadesetak hiljada. Za ljutski život je to nemoguće, pa je potrbno posvetiti posebnu pažnju izboru knjiga kako se vreme ne bi trošilo”.

Posebni Zlatiborac Ljubiša Đenić u elementu
Posebni Zlatiborac Ljubiša Đenić u elementu

Ljubiša je 1946. godine došao u Čajetinsku biblioteku da sredi fond od 82 knjige. Kada je odlazio u penziju u Biblioteci je ostavio 21.000 knjiga. Među njima i retke stare knjige, rukopise, bogat arhivski materijal, fonoteku, muzejsku zbirku, preko pedeset publikacija kao rezultat njegovog istraživačkog rada. Za vreme dok je bio upravnik čajetinske Biblioteke, kao veliki ljubitelj prirodnih lepota prepešačio je sve kutke Zlatibora, beležio podatke, priče ljudi, izučavao prošlost. Još pre Drugog svetskog rata napisao je turistički vodič Zlatibora i bio jedan od osnivača Prvog turističkog društva. Obavio je knigu “Erske mudrolije” koja je tih dana doživela treće izdanje. Tek se očekivalo od Đenića da se posle odlaska u penziju posveti pisanju.

Molović iz Jug Bodanove ulice sa žalio na hranu u “Ekspres restoranu”:

“Izabrao sam jelo za koje je pisal da se zove “ciganski krompir” i seo za sto. Mada sam bio gladan taj ručak mi nije bio prijatan, jer tek što sam počeo jesti, nešto mi je zaškripalo među zubima. Zastao sam da vidim šta je pretpostavljajući da je komad kosti, ali se iznenadih, i začudih, a i naljutih, kad iz usta izvadih zarđali, krivi ekser od dva centimetra. Odmah me prošla volja za jelom, pa sam potražio poslovo|u, da mu se poaližm i da mu pokažem taj eser, ali servirka mi ree dač on nije tu. Blagajnici sam, plaćajući račun, rekao da sam u jelu našao zarđli ekser, na šta ona nije rekla ništa. Možda se ovde i ekseri spravljaju za jelo. Ali, tu im nikako i nemože biti mesto, makar se jelo zvalo i “ciganski krompir”.

Veljo Tošanić sa sestrom Nadom 1976.
Veljo Tošanić sa sestrom Nadom 1976.

Veljo Tošanić je radio u Valjaonici kao pratilac Tehnološkog procesa, u Užicu je to retko ko znao. Svi su znali “Velja kudovca” čoveka koji igra u KUD “Sevojno” i vodi folklornu sekciju u Tehničkoj školi: “Imam 27 godina a Tehničku školu sam zvršio 1968, kada je u Užicu bila jedna audicija. Tražili su mladiće i devojke koji će igrati u KUD – u “Ere”. Primljen sam a uskoro su otpočele probe. Ljubav prema narodnom melosu u detinjstvu mi je razvila majka, koja je bila aktivni član folklorne grupe u Lunovom selu. Započeo sam studije 1969, u Beogradu i, naravno, ponovo sam u kolu. Najpre u podmlatku, a docnije u prvom ansamblu KUD – a “Branko Krsmanović”. Bio sam zapažen igrać, ali sam morao da preknem studije zbog materijalnih prilika. Vratio sam se u rodni grad i zaposlio u Valjaonicu. I tu, sa novim elanom, s velkom željom radim na stvaranju folkolrne grupe”.

Velimir Veljo Tošanić je poseban Užičanin, talenat da uđe u suštinu narodne igre, a zatim da je vrhunski izvede. Talenat je nasledio od dede, majčinog oca, i majke. Sestra mu je godinama bila partnerka u „Vranjanskoj sviti“. Ponosan je što ima dar da tajne igre prenese drugima i da ih učini izuzetnim igračima. Kada se povukao iz KUD-a ušao je u posao koje su objedinile njegove umetničke talente i smisao za biznis. Velimir Veljo Tošanić je i danas 2022. godine je vrhunski i redak majstor za izradu vitraža u tifani tehnici, a njegova ćerka Ana Žugić radi umetničke predmete od stakla. Tifani tehnika, nastala krajem 19. veka u Americi, traži preciznost i strpljenje. Svaki komadić stakla mora posebno da se obradi i zatim uklopi u celinu. Ništa ne može na brzinu, ništa za jedan dan. Filigranski rad oca i ćerke iz Tripkove privlači u ovo zlatiborsko selo turiste i novinare. O Velji i Ani snimaju se i pišu reportaže…

Ovog meseca smo u užičkom bioskopu gledali Sovjetski blokbaster Cigani lete u nebo. Užičanima se najviše svidela protagoniskinja, koju tumači Svetlana Toma, ona je mlada i lepa veštica i vidarka Rada koja ima običaj krasti srca muškaraca.

Mlada i lepa veštica i vidarka Rada koja ima običaj da krade srca muškaraca
Mlada i lepa veštica i vidarka Rada koja ima običaj da krade srca muškaraca

Uživali smo u dopadljivim pesmama, temeljenim na tradicionalnoj ciganskoj muzici, koje je aranžirao kompozitor Eugen Dog. Mnoge od njih će postati evergrin. Narvno nama tada momcima ostala je u sećanju Svetlana Toma, moldavska glumica koja nam je pokazala retku scenu za tadašnji sovjetsku kinematografiju u kojoj se pojavljuje golih grudi.

Cigani lete u nebo je postigao izuzetnu gledanost, te ga je, prema službenim podacima, u SSSR-u tokom originalne bioskopske distribucije videlo 64,9 miliona gledaalaca. Film je takođe stekao popularnost i u drugim zemljama tadašnjeg Istočnog bloka, pre svega u Rumuniji, gde je nastao običaj da se redovno prikazuje na državnoj televiziji svake godine. Voleli su ga i kritičari, te je osvojio Zlatnu školjku na Filmskom festivalu u San Sebastijanu, a 1977. i nagradu za režiju na beogradskom FEST-u.