Bez odsustva i poštede

1315
Raković V. Branislav
Raković V. Branislav

Rezervni pešadijski narednik Branislav Raković rođen je 14. oktobra 1887. godine u Čajetini, u porodici imućnih zemljoradnika Vuka i Jerine. Mladost je proveo sa roditeljima, sestrom i tri brata, baveći se zemljoradljom.

Vojni rok je služio samo šest meseci, od 15. aprila do 15. oktobra 1909. godine, u 3. četi, 2. bataljona IV pešadijskog puka i sa tom jedinicom prošao kroz sve borbe Balkanskih i Prvog svetskog rata. Kući se vratio 1919. godine. okićen Srebrnim vojničkim ordenom Karađorđeve zvezde sa mačevima, Srebrnom medaljom za hrabrost Miloš Obilić i Albanskom spomenicom.

Posle rata živeo je sa bratom Aćimom u zadruzi na velikim posedima u Omanici i na periferiji varošice, koje su činili 1 hektar okućnice, 3 hektara šume, 3 hektara ziratne zemlje. 15 hektara livade i pašnjaka i 5 hektara neziratne zemlje. Braća su se dobro slagala i imovinu nisu delila do kraja života, prepustili su da to potomci sami učine.

Brane se oženio Vinkom Radmilović i sa njom dobio sinove Milovana i Radisava i kćerke Milenku, Katu i Zoru. Doživevši duboku starost umro je 1973. godine u Čajetini.

Poznavao sam ovog hrabrog ratnika, tada već ostarelog čoveka, nesigurnog hoda i usporenih pokreta. Često sam ga posećivao dok je čuvao stoku na periferiji varošice. Obično bi izvadio duvankesu sa “bajinovcem”, uvio ga u novine i zapalio cigaretu. U prvo vreme nerado je govorio o doživljajima iz rata, da li iz skromnosti ili nije želeo da se podseća najtežih godina života. Vremenom je postajao rečitiji.

„Bugari me 1915. godine raniše u nogu kod Knjaževca, evo i sad metak mogu napipati, sa njim ću i u grob otići. Na Gruništu me raniše u rame, ali posle nekoliko dana ponovo se prihvatih puške. Ma koliko je u tom paklu izginulo ljudi, ja sam ipak dobro prošao”.

“Nisam ja dobio odlikovanja samo zato što sam učestvovao u zarobljavanju bugarskih vojnika. Niko nije mogao dobiti najviše odlikovanje ako učini jedno junačko delo, a posle ode da timari mazge ili ljušti krompir, morao je u svim borbama biti hrabar, uvek biti u prvim borbenim redovima i davati primer drugima. Karađorđevu zvezdu sam dobio jer nisam izostao ni iz jedne borbe, nisam bio na poštedi, odsustvu i bolovanju, izuzev nekoliko dana kad sam bio ranjen”.

Zaista je bio u pravu. U njegovom ratnom kartonu stoji zapisano: “U 3. četi, 2. bataljona, IV pešadijskog puka prvog poziva odlikovan za hrabro i požrtvovano držanje u svim ratovima od 1912. do 1918. godine”.