Budakom na naoružanu četu

1566
Vračarić M. Jaćim
Vračarić M. Jaćim

U ratnim zabeleškama Jaćima Vračarića opisan je jedan neobičan doživljaj: “Po naređenju Vrhovne komande IV kadrovski puk povlačio se od Bosiljgrada i Čemernika sa ciljem da što pre stigne u Crnu Goru. Dok smo ispod planine Goleš žurno išli prema Peći, stiže naređenje da moja 1. četa, 2. bataljona promeni pravac i krene ka Đakovnci. Na toj relaciji trebalo je da prihvatimo jednu našu bateriju i otpratimo do Peći, obzirom da su tada po celoj Metohiji vođene borbe između naših trupa i arnautskih naoružanih bandi.

Idući prema Đakovici stižemo pred veliko ušoreno arnautsko selo. Kod prvih kuća, iz jednog dvorišta izađe krupan Arnautin sa budakom na ramenu, stade pred nas na sred puta i strogim glasom zapovedi.

– Stoj!

Četa je išla u koloni dvojnih redova.

Očekujući da nam da neko obaveštenje ili savet, nas dvojica sa čela kolone stadosmo, potom se zaustavi cela četa.

– Dole oružje! – zapovedi strogim glasom.

– Šta to kažeš!? – upitah da proverim da li se šali ili ga dobro ne čuh.

– Zapovedam da bacite oružje.

Stojim u neverici i pitam se zar je moguće da jedan čovek sa budakom naređuje četi pod punom ratnom spremom da odloži oružje. U životu nisam doživeo tako neverovatnu drskost. Vojnika pored sebe proturih iza leđa, narednh da stavi pušku na moje desno rame i ubije razbojnika. Puška planu, a on se opruži koliko je dug. Ostavismo ga na putu i oprezno krenusmo kroz naselje, plašeći se osvete i novih provokacija. Ali selo kao da je pusto, nikoga ne videsmo, nijedna glava se ne pomoli na prozoru, tajac i mrtva tišina”.

O jednom plemenitom postupku Jaćima Vračarića pričao je njegov zemljak Dragutin Đurđić: “U albanskom bespuću, gde čoveka strah hvata od surove prirode u kojoj ni gloginju ne možeš naći da utoliš glad, dobismo odmor. Polako se spuštam na zemlju, ali bih voleo da se više ne dignem, nek se jednom sve ove muke završe. Danima u usta ništa nisam stavio, snaga je na izmaku. Povremeno osećam nesvesticu, a noge i ruke podrhtavaju. Kraj mene sede moj Kremanac, Jaćim Vračarić. Malo se odmori, a onda iz torbe izvadi okorelo parče hleba. Meni odjediom pođe voda na usta, a želudac poče da se grči. Deo ovog parčeta povratio bi mi snagu, ali kako da mu tražim kad on spašava svoj život. Jaćim prelomi onu koricu i pruži mi polovinu. Dok sam je uzimao do srca me dirnu njegova plemenitost. Jedem i razmišljam, ovo samo brat bratu može učiniti.

– Hvala ti Jaćime, želeo bih da od sada budeš moj brat, da se pobratimimo.

– Dobro, Dragutine. Svi bi mi u ovoj našoj nesreći trebalo da budemo braća.“

Tako korica okorelog hleba na albanskoj Golgoti stvori pobratimstvo dvojice Kremanaca, Jaćima Vračarića i Dragutina Đurđića.

Jaćim ne piše mnogo o svojim junaštvima, ne objašnjava zbog čega je i kako dobio najveće odlikovanje. Za njega je najteži deo rata bilo solunsko ratište, sa posebnim naglaskom na Čegane, Kajmakčalan, Sivu stenu, Crnu čuku i Grunište. Sa izvesnom dozom tuge navodi da je na ovom poslednjem položaju, dok se njegova jedinica borila zajedio sa Vojvodom Vukom, poginulo devet Kremanaca: Kosta Bešlić, Mihailo Bukvić, Obrad Đurđić, Radosav Đorđević, Velisav Janković, Jevrem Misailović, Miloje Milinković, Dragomir Pašić i Milan Filipović.

Iz jednog dokumenta saznajemo da je Jaćim Vračarić podnarediik 1. čete, 2. bataljona IV pešadijskog puka za stečene zasluge i osvedočenu hrabrost u borbama od avgusta do decembra 1916. godine pohvaljen armijskom pohvalnicom i istim ukazom od 12. septembra 1917. godine odlikovan Srebrnim vojničkim ordenom Karađorđeve zvezde sa mačevima. Nosilac je i Albanske spomenice.

Podnarednik Jaćim Vračarić je rođen 1885. godine u Kremnima, gde se sa ocem Milovanom i majkom Jelisavetom bavio zemljoradnjom do punoletstva.

Vojni rok je odslužio u 1. četi, 2. bataljona IV pešadijskog puka i u toj užičkoj jedinici proveo vreme od početka Balkanskih ratova do oslobođenja zemlje.

Oženio se Jelenkom Aćimović iz Bioske i sa njom dobio sinove Miljka, Danila i Marinka i kćerke Milijanu i Julku.

U međuratnom periodu radio je administrativne poslove pri Vojnoj komandi u Užicu, a kad je počeo novi rat, skinuo je uniformu i otišao u Kremna da ostatak života provede u lepotama rodnog sela. Imao je penziju i 100 dinara na ime Karađorđeve zvezde, ali ga je rad pomeljara u sopstvenoj vodenici ispunjavao zadovoljstvom.

Umro je 1977. godine u Kremnima.