Detinjstvo prvog užičkog akademskog slikara Mihaila Milovanovića

2026

Prenećemo vam samo deo onoga što je pokojni gospodin Pilčević, poznatiji kao Pilac, dozvolio da se slobodno objavi za potrebe sajta Kraljevine Srbija i Crna Gora u ratovima 1912-1918 (prvisvetskirat.rs). Pored toga što je o našem akademskom slikaru Milovanoviću napisao afirmativnu knjigu, uložio je i napore da se sa njegovog imena skloni ljaga koju je nametnula posleratna komunistička vlast, opravdavajući zločin u doba Užičke republike.

Mihailo Milovanović
Mihailo Milovanović

„Milovanović Mihailo, sin Tana i Nikolije iz Gostinice, roćen u Gostinici 24. februara 1879. godine (8. marta, po novom kalendaru – primedba Đ. P.), četvrto dete u roditelja. Kum: Đoko Nedić, opančar iz užica.“

Da bi se do kraja razjasnilo da je Mihailovo mesto rođenja Gostinica, iako se Milovanovići nalaze u zaseoku Tuk, koji je sve do prvih godina posle Drugog svetskog rata bio u sastavu sela Gubin Do, a tada su zaseoci Tuk (Milovanovići) i Bogićevići izdvojeni iz Gubinog Dola i zvanično pripojeni Gostinici, u kojoj se i danas nalaze, poslužićemo se podacima iz hronike dr Rada V. Poznanovića „Gostinica, prošlost i stanovništvo“…

Nema najpouzdanijih podataka o starijem poreklu Milovanovića. Predpostavlja se da su njihovi dalji preci živeli u istočnoj Hercegovini, odakle su, zbog turskog zuluma, morali napustiti svoja ognjišta i doselili su se u Donje Polimlje, u Sandžaku, a odatle su kasnije, preko Zlatibora, došli u užički kraj i naselili se u Tuku, u Gubinom Dolu.

Skraćeni rodoslov Milovanovića iz Tuka
Skraćeni rodoslov Milovanovića iz Tuka

Prema istraživanjima dr Poznanovića, osnivač i rodočelnik familije Milovanović bio je stari Milovan Ristivojev ili Ristivojević, koji je u već izbledelim sećanjima današnjih potomaka ostao upamćen i kao „Veliki Milovan“ jer je, kako ističu, postojao i „Mali Milovan“. Ovaj „Veliki Milovan” ili njegov otac Ristivoje, koji je rođen oko 1780. godine, doselili su se u Tuk u drugoj polovini XVIII veka. Ime Ristivojevog Milovana, po kome će se njegovi potomci prezivati Milovanovići, registrovano je u turskom tefteru čibuka iz 1824. godine. Devet godina kasnije Milovana Ristivojevog nalazimo u tefteru spahijskih prihoda, ali se već tada posebno vodi i kuća njegovog sina Petra Milovanovog. Pored Petra imao je i sina Milisava i kćer Maru.

Evo kako je svoje rođenje, pola veka kasnije, u jednoj humoresci, koju je čitao na zabavi Udruženja Užičana u Beogradu, video, doživeo i opisao Mihailo Milovanović.

Seoska kuća (Mihailo Milovanović)
Seoska kuća (Mihailo Milovanović)

„Bilo nekako o međudnevnici, ne znam ni ja koje godine. Bila majka mnome teška, a bila na radu, po zloj sreći u drugoga. Došao suđen čas te me rodila pod jednom trešnjom, zavila me u trešnjevo lišće, pa otrčala da u snahe uzajmi i donese povoj i pelenice i u vrgu malo vode da me opere. Vratila se natrag al mene nema – pobego pre no što sam i gmizati počo. A jadno mi moje bjegstvo i žalosno. Kako je bila zlogrda strana, otisnem se i otkotrljam sto i pedeset koračaji do u jedan krš i jendek. Jedva me po mrnjaukanju našli. Skupiše se seoske babe i pošto se po nečemu uveriše da nisam žensko, već muško, dokopaše me pa sa mnom ocu na muštuluk: „U dobri čas Tane! – povikaše još s vratnica. – Jopet muško! Daj bardak rakije!“ Moj me otac i ne pogleda, ali jamačno ponosan muškarcem, natoči pun bardak i ove dobre bake, koje me bijahu onako usrdno zagrlile, spustiše me između sebe kraj pročevlja i zagrliše bardak. Nastade trzanje iz bardaka, molitvanje i proricanje sudbine, jedne u graške a druge gašenjem ugljeva u zelenoj ćasi… Biće, vele, mudar i stasist. Proći će mnogo svjeta. Vidjeće mnogo jada i belaja, ali i dobra ko malo ko… Baba Staka uz poslednji gutljaj iz bardaka kaže: „I nek mu Bog da, što mu Bog da… kako mu Bog da…“

Kuća Kovaćevića u Zaglavku (reprodukcija, Mihailo Milovanović)
Kuća Kovaćevića u Zaglavku (reprodukcija, Mihailo Milovanović)

Sad dođe red i na mog oca da učini prvu i poslednju žrtvu za svoga junošu, da mi načini kolijevku. Pet daščica užljeblješenih jedna u drugu kao neko malo teknence (koritance) sa jednim ljeskovim lukom na onoj strani đe će stajati glava, da me neuguše kučinjare, a sa jedne poduže strane provrće svrdlom po dvije uporedne rupe kroz koje provuče i zaveza dvije uprte od kozje kostreti. Ovako bi me majka, polazeći izjutra na rad, mogla lakše zaturiti na leđa da me ponese, a da joj ruke posle budu slobodne za preslicu ili koji drugi posao. I ona bi me tako svako jutro prtila i odlazila. Kuda? U krčevinu, na kopanje, oranje, žetvu, branje, kupljenje i Bog bi ga sami znao kud. I dok bi ona radila negde na njivi, mene bi ostavljala pod kakvim drvetom ili džbunom da se tako dernjam i gicam do mile volje, i gladan i žedan – tako eto nastade moje jačanje i takozvano domaće vaspitanje: u njivi sa gušterovima i bumbarovima, u oranju sa glistama i rovcima, u voćnjaku sa praščićima i kučićima, a u dvorištu sa pilićima i mačićima. Prođe mi prva godina i ja propuzah i proodah. U moju kolijevku uvali se moj mlađi brat koga nekako iz kosidbe donješe kući u naviljku sjena i meni majka mjesto sise tutnu komad proje u šaku i najuri od sebe…“

Koze (Mihailo Milovanović)
Koze (Mihailo Milovanović)

Svoje rano detinjstvo Mihailo je proveo u vrlo teškim materijalnim prilikama, koje su karakteristične za mnogu seosku decu naših siromašnih brdsko-planinskih krajeva. Već u šestoj godini života Mihailo je počeo zarađivati „svoj hleb“. Naime, tada ga otac Tane dade „u pečalbu“ kod jednog seoskog domaćina, gde je od jutra do večeri čuvao svinje i koze.„Dva zla nikad ne sastavi“, – zapisaće Mihailo mnogo godina kasnije. – Koze vataju strane i litice da se nabrste lista i pupe, a svinje doline i močvare da se nablate i nariškaju korenja. Ja za kozama – svinje u štetu. Ja za svinjama – koze u štetu. Kad dođi kući istukli bi me što sam napravio štetu. Kad pođi od kuće istukli bi me da ne bi napravio štetu. Elem, bilo štete ne bilo – batina je bilo uvek kao kiše. I pošto se na mene potroši dva-tri denjka brezovog i ljeskovog pruća, razvih se kao viti bor: ni šta čvršće, ni snažnije, ni šta ljepše, ni odraslije… Tako ti bijah čvrst ko dren a hitar i lak ko lasica..“

Otac Tane i majka Kola bili su ponosni na Mihaila, koji se po svemu već od malih nogu izdvajao od svojih vršnjaka. Posebno je voleo da sluša junačke narodne pesme i priče o hajducima i uskocima, o Kosovskom boju, Milošu Obiliću i Marku Kraljeviću, koje mu je otac kazivao. Neke stihove je brzo zapamtio i pevušio dok je čuvao koze, ovce, svinje ili goveda po livadama i proplancima.

Uprkos teških predrasuda o pismenosti, koje su u to vreme vladale na našem selu, njegov otac, iako samouk, odlučio je da svog sina školuje. Imao je sedam i po godina kada ga je otac Tanasije, u avgustu 1886. godine upisao u prvi razred Osnovne škole u Karanu, tada jedine škole na području Lužničke doline, udaljene oko šest kilometara od njihove kuće u Gornjim Šišićima…