Dobrovoljac Blagoje

1392

DOBROVOLJAC BLAGOJE

U ratnoj dokumentaciji Blagoja Tošića zapisana je štura konstatacija: “U 4. četi, 2. bataljona Dobrovoljačkog odreda za odlikovanje predložen za hrabrost i požrtvovano držanje u svim borbama od 1912-1918. godine”. Na prvi pogled ova rečenica deluje kao običan stereotip, ali nije tako, ona daje značajne podatke o pomenutom ratniku. Samo su provereni junaci mogli biti u sastavu ove elitne jedinice srpske vojske. Kada bi se posle teških borbi njihov broj drastično smanjio, komandant je po srpskim pukovima vršio odabir najboljih ratnika. Prema tome, sama pripadnost Odredu, davala je svakom pojedincu legitimitet junaka.

Tošić B. Blagoje
Tošić B. Blagoje

Tošić je učestvovao u svim borbama od Kumanova do proboja Solunskog fronta, nikad nije tražio poštedu, nikad nije bio na bolovanju, čak ni kad je kod Leskovca kontuzovan od eksplozije bugarske granate. Uvek je bio prisutan tamo gde je bilo najteže, gde se grudima dočekivao čelik i bajonet. Zaustavljao je najezde potuljenog neprijatelja na Bregalnici, otvarao vrata otadžbine na Kajmakčalanu, bez straha jurišao na krvavu Sivu stenu, Crnu čuku, Grunište…

A da se i među takvim junacima isticao, dokazuje Srebrni vojnički orden Karađorđeve zvezde sa mačevima, Spomenica za Balkanske ratove, Albanska spomenica, Spomenica 1914-1918 i engleski Orden Kralja Đorđa III reda.

Rezervni pešadijski narednik Blagoje Tošić rođen je 18. juna 1883. godine u zlatiborskom selu Mokra Gora. Kao zemljoradnik je živeo na malom i neziratnom zemljištu svojih siromašnih roditelja, oca Borisava i majke Milisave. Sticanjem punoletstva, otišao je na odsluženje vojnog roka, od 5. maja do 5. novembra 1905. godine, u 3. četu, 2. bataljona IV pešadijskog puka. Kao ratnik te jedinice otišao je u Balkanske ratove, ali je tokom rata prešao u Dobrovoljački odred.

Posle završenog rata vratio se u Mokru Goru, na svoj mali posed od 30 ari okućnice, 70 ari ziratne zemlje i 1,50 hektar livade i pašnjaka. Oženio se Milicom Bjelić, sa kojom je imao sinove Vidoja i Stevana i kćerke Radovanku, Milisavu, Nadeždu i Vukosavu.

Umro je 1941. godine u Mokroj Gori.