Doktor Luka i njegovi potomci (prvi deo)

1672

Doktor Luka Đuričić je jedan od onih ljudi na koje često treba podsećati mlade generacije, da bi im poslužili kao uzor. Životni put ovog posebnog Užičanina je neverovatan i za uslove današnjeg digitalnog vremena…

Razglenica koju je poslao dr. Luka dok je bio u Americi
Razglenica koju je poslao dr. Luka dok je bio u Americi

Rodio se u porodici Stojana i Prodane Đuričić u Kremnima 1897. godine. Jedan novinar je jednom prilikom napisao: „Kremna i medicina iznedrili su dičnog sina dr Luku Đuričića“. Otac Stojan, sem poljoprivredom, bavio se i kiridžilukom, prodavajući luč i katran niz Drinu do Loznice i dolinom Morave do Krgujevca i Kruševca. Na ovom potežem poslu Stojan je rešio da neke od sinova mora da školuje. Nekoliko godina pre nego se rodio njegov sin Luka, u Kremnima je otvorena osnovna škola. Luka je kao najbolji učenik svoje generacije, radeći sve seoske poslove, završio osnovnu školu.

Nižu Gimnaziju u Užicu završio je, služeći kod stanodavca Koste Uroševića, nastavnika prirodnih nauka. Luka, seosko dete, prirodno vredno isticao se u svim školskim predmetima, pa je izazivao zavist kod školskih drugova, koji su mu se često podsmevali zbog njegove seoske odeće. Ali to nije pokolebalo Luku, koji je znao zašto je došao Užice – vredno je učio i drugima pomagao. Posle niže gimnazije, upisao je Učiteljsku školu u Jagodini. Bilo je to 1913. godine. Tu su Luki do ruku došle prve knjige Svetozara Markovića i drugih srpskih socijalista.

Rat sa Austrougarskom prekinuo je Lukino školovanje. Iako je bio previše mlad za vojsku, zajedno sa drugim školskim drugovima pridružio se povlačenju srpske vojske preko Albanije 1915. godine. Stigavši do Ljeve Reke u Crnoj Gori, poslednje što su imali dali su vodiču da ih dovede do Skadra, ali taj vodič je pobegao sa njihovim novcem… Luka, iako je bio rat, uspeo je da se vrati u svoja Kremna, koja su bila u vlasti švapskih okupatora.

Luka Đuričić stoji peti s leva
Luka Đuričić stoji peti s leva

Neko vreme je radio kao pisar u Čajetini, preživeo je sve tegobe i strahote okupacije: glad, tifus, španski grip čija pandemija je bila jedna od najsmrtonosnijih u istoriji čovečanstva, koja je istrebila mnoga srpska sela, pa i Kremna. Taj španski grip ili groznica kako ju je narod zvao, značajan je bio razlog da se Luka opredeli za studije medicine.

Po završetku rata i stvaranju Kraljevine Jugoslavije Luka, po skraćenom postupku, završava Gimnaziju u Užicu i, u jakoj konkurenciji, dobija međudržavnu stipendiju za studije u Americi, iz fondacije Rozalije Morton.

Otac Stojan ga je iz Kremana ispratio rečima: „Nije to ko moje kiridžisko putovanje do Šapca, među svom narodu, gde me u svakom mestu čeka pobratim. To je daleka Amerika i tuđina“.

U Americi Luka studirao je 3 godine, ali je morao i raditi kao fizički radnik, šofer, učitelj jezika. Sa profesorom Bertom Klarkom preveo je na engleski jezik Nušićevog Kneza Ivu od Semberije. Hteo je da Americi predstavi svoj napaćeni narod koji je vekovima odolevao svojim osvajačima i porobljivačima. Radeći preko leta, a inače, u raznim mestima i putujući Amerikom u starom džipu, bio je svestan rasne i verske netolerancije. Video je zapaljeno crnačko selo sa svim njegovim stanovnicima i odmah napustio SAD, odbivši, na opšte zgranjavanje, ponuđenu stipendiju američke vlade rečima: „Moj otac me naučio da ono što ne možeš vratiti ne uzimaj“!

Leto 1922 godine.u Jelouston parku, Luka Đuričić (desno) sa drugom
Leto 1922 godine.u Jelouston parku, Luka Đuričić (desno) sa drugom

Prešao je 1922. godine u Kanadu gde je nastavio školovanje, radeći noću u bolnici kao pomoćnik dežurnog lekara. Tu je proveo dve godine radeći i studirajući. U toku leta radio je u fabrici u gradu Hamiltonu. Dvanaestočasovno radno vreme nije mogao da duže izdrži, pa je rešio da povede akciju za skraćenje radnog vremena, ali je dobio otkaz i pretnju da će ga uhapsiti. Vratio se u Montreal, zatim prešao u London, pa u Beograd.

Nastavio je studije medicine, ali je u isto vreme radio kao prevodilac sa engleskog. Medicinu je završio 1930. godine, ali zbog svojih ubeđena u pravdu, istinu i jednakost, nije mogao reflektovati na državnu službu, pa se vratio u svoja Kremna. Mudri otac Stojan mu je rekao: „Slušaj djete, izabrao si teško zanimanje. Ako izlečiš bolesnika, pomogao mu je Bog; ako ne izlečiš rodbina će da kune“.

Primljen je za lekara Zdravstvene zadruge u Bajnoj Bašti. Ali je dobio otkaz 1935. godine, zbog suprostavljanju profašističkim moćnicima, a zatim i u Socijalnom osiguranju 1936 godine. Do 1941. godine radio je kao privatni lekar u Bajinoj Bašti, zatim se sklanja u selo Raču, Veženje na Taru. Na Tari, formira male bolnice lečeći ranjenike sa obe strane Drine do Višegrada i Romanije, ali i meštane okolnih sela i izbeglica stižući pešice, na konju, na teretnom kamionu, sa lekovima, zavojima, špricem, pa i zubarskim kleštima, i, najčešće, bez naplate pregleda za siromašne, kojima i daje lekove.

Fotografija koju je Luka snimio u Kanadi
Fotografija koju je Luka snimio u Kanadi

Porodicu je bio sklonio na Taru, zatim u Kremna, da ih spase, jer su mu zamerili što leči „one druge“, ne shvatajući da je on, kao opredeljeni humanista, ne shvatajući da on kao opredeljeni humanista, poštovao Hipokratovu zakletvu i bio protiv građanskog rata i međusobnog istrebljenja.

O humanosti doktora Luke svedoči i istoričar Vladimir Dedijer posvećujući mu svoju knjigu: „Svedočanstva u Drugom svetskom ratu o čijim delima istorija ne stiže da napiše ni red. Jedan od njih je i doktor Luka Đuričić iz Kremana na Tari, koji je izvesnog tegobnog jesenjeg dana 1942. godine osam sati noću jahao na konju preko planine Tare da bi spasao u selu Zaovine Nerandžu Vasilić, majku petoro dece.

Doktor Luka, za sve vreme rata, svesrdno je lečio ranjenike i izbeglice, izlažući sopstveni život opasnosti. Posle rata, 1945. godine, nije hteo da prima platu za svoje usluge. A kad je dobio nagradu „Slobodan Penezić“, čitav iznos je poklonio štićenicima doma “Petar Radovanović”. Tako je doktor Luka Đuričić proveo život čineći dobra dela potpuno tiho. I danas, u užičkom kraju, narod čuva uspomenu na njega i njegovu plemenitost, a mi se samo pridružujemo toj pošti jednog velikog čoveka“.

Krajem rata dr Luka je bio partizanski lekar, lečio je ranjenike do Valjeva. Zatim je postavljen za poverenika za zdravstvo Okruga Užice. Trebalo je obnoviti porušene zdravstvene objekte, okupljati i obučavati zdravstveni kadar, formirati zdravstvene službe. Radio je u Domu zdravlja, zdravstvenim ambulantama „Cvete Dabić“, „Prvog partizana“, ŽTP-a. Doktora Luku smo mogli videti preko Dovarja u Krčagovu, u Turici, njegovim Kremnima, Ravnima, svuda.

Bio je to neobičan Užičanin, svetrano obrazovan, humanista, lekar koji svima pomaže… Ali se i u vreme koje je očekivao i dočekao razočarao. Smetali su mu nepoštenje, privilegije moćnika, nepravde i prisutni primitivizam. Nije mogao trpeti da mu neznalice o moćnici naređuju, pa im je zasmetao. Napustio je državnu službu i ponovo se vratio privatnoj lekarskoj praksi, lečeći najugroženije u Užicu i okolini. Teško se moglo naići na nekog od starijih Užičana koji neće posvedočiti da mu je dr Luka lečio i spasao nekoga od članova porodice. Mnogi stariji iz Užica i kraja su mi pričali da ih je pitao, umesto za plaćanje pregleda, imaju li novaca za lekove koji se moraju kupiti i mašao se za novčanik i davao pare za lekove.

Dr Luka sa ženom Krunom-Vidom
Dr Luka sa ženom Krunom-Vidom

Danas deluje neverovatno kako je dr Luka svuda stizao i svima pomagao, a ni porodicu nije zapostavljao. Uspeo je, zajedno sa izuzetnom suprugom Krunom-Vidom, da iškoluje dva sina na medicinskom fakultetu dr Andriju i dr Nemanju, vrsne lekare i dva prosvetna radnika profesorku Ružu i nastavnika Vasilija, ali i da svojski pomogne oko desetoro dece svoje braće i sestara iz Kremana, u nužnom smeštaju – na „čardaku“ u ulici Petra Ćelovića. Pristojan stan dobio je veoma kasno uz pomoć Valjaonice bakra i razumevanje direktora Vlajka Brkovića.

Na predlog starog Milana N. Misajlovića, iz Kremana, uz pomoć zahvalnih sponzora, i lep program koji je pripremio angažovani Todor Đurić Ginin i prigodne reči dr Ilije Misajlovića, podignuta je bista dr Luki Đuričiću ispred zdravstvene stanice u Kremnima. Zaista, dr Luka je bio jedan od najvećih ljudi užičkoga kraja, koji nikoga nije pozdravio i otpozdravio, a da nije skinuo šešir s glave. Ovim člancima i udruženje Užičanstveno daje prilog za njegov veliki i neizbrisiv trag koji je ostavio u zdravstvu užičkog kraja.

U drugom nastavku priče o dr Luki pripovedaću više o njegovoj deci i unuci i unuku: Andriji Đuričiću – lekaru, internisti, Ružici Đuričić profesorki geografije, Vasiliju Đuričiću nastavniku likovnog vaspitanja. Posebno o Nemanji Đuričić lekaru, anesteziologu, Načelnik intezivne nege i anestezije u užičkoj bolnici. Sportisti, bokseru i atletičaru, gitaristi. Kao i o njegovoj ćerci Ivanki, osnivaču odeljenja neurohirurgije u užičkoj bolnici. Sinu Luki koji nosi ime čuvenog dede, šumarskom inžinjeru, klavijaturisti, instruktoru skijanja…