Dugo putovanje Nađe Tešić

2108

Večernje Novosti 21. februara 2014. pišu:

U Njujorku, 20. februara, posle duge i teške bolesti, od posledica moždanog udara preminula je spisateljica dr Nađa Tešić (1939-2014). Detinjstvo je provela u Srbiji, u rodnom Užicu, a u 15. godini se sa bratom Stojanom, čuvenim scenaristom i dobitnikom Oskara, zaputila u istočni Čikago. U SAD je živela do kraja, pišući romane, drame, eseje, scenarija i poeziju. Predavala je režiju i filmski scenario na Bruklin koledžu u Njujorku i francusku književnost na Ratgers univerzitetu. Autor je višestruko nagrađivanih romana “Borac u senci”, “Rodna gruda”, “Umreti u Čikagu” i “Daleko od Vijetnama”. Njene drame “Posle revolucije” i “Žetva” sa zapaženim uspehom igrane su u teatrima u SAD.
Njen jedini roman preveden na srpski jezik “Umreti u Čikagu” (“Službeni glasnik”, 2012) je imigrantska, autobiografska ispovest, u kojoj Srbije i Užice zauzimaju značajno mesto. Njen najduži boravak u Srbiji bio je onaj tokom agresije NATO, kada je kao antiglobalista i borac protiv imperijalističkih ratova, želela da deli sudbinu naroda kome je bez rezerve, baš kao i njen brat Stiv Tešić, pripadala.

Stanko Stamenković za Politiku:

Dugo putovanje Nađe Tešić

Nije važno prispeće, nego putovanje, rekao je jedan pametan čovek. Nađa Tešić, spisateljica, režiser, glumica, univerzitetski profesor i vlasnica magistrature sa Sorbone, žena koja je, telom i duhom, u korak pratila istoriju 20. veka, ovu poslovicu sigurno prihvata kao životnu filozofiju.
To putovanje za nju je otpočelo davno, kada je kao petnaestogodišnjakinja, iz rodnog Užica, dospela u Čikago, grad „sivila, sumpora i nafte“, sa majkom i bratom Stojanom Stivom Tešićem, kasnije piscem i jedinim srpskim oskarovcem za filmski scenario, za film o njoj i „saputnicima“ koje je sretala na toj neizvesnoj putanji, na relaciji SAD–Francuska–Srbija (u koju bi se danas i vratila, veli, da nema dva unuka u SAD, kojima je potrebna), pričali smo ovih dana sa Nađom Tešić u Beogradu, u njenoj „kancelariji”, kafani „Orašac” na Bulevaru.

Ljubav u senci Kju-kluks-klana

Mlada i stara Nađa Tešić
Mlada i stara Nađa Tešić

Sledeći šok je za dvoje mladih emigranata nastupio u školi. U Užicu je nosila školsku kecelju, a devojčice u Americi su se više šminkale nego učile. Posle prve godine, kada su nastavnici videli njene rezultate na testu, ponudili su joj da preskoči tri razreda i odmah krene na fakultet. Preskočila je dva i stigla na univerzitet u Indijani sa 17 godina. Diplomirala francusku literaturu, zaluđena Sartrom i Kamijem.
Dolazak na visoku školu potrefio se s krajem mandata predsednika Makartija, još je vreme rasizma, kada je, kaže ona, linč i dalje bio aktuelan način obračuna sa crncima. Po završetku studija, već je aktivistkinja organizacije koja se borila za pravo crnaca da glasaju, već se družila sa današnjim legendama džeza, Koltrejnom, Monkom, Sonijem Rolinsom, Djukom Elingtonom: – Meni su oni bili zanimljivi, jer su bili divni muzičari, svakako interesantniji od američkog proseka. Kao i Hari Belafonte, kog sam upoznala u Čikagu.
Na zgražanje studenata i uprave fakulteta, i njen prvi dečko, Lari Ridli, bio je iz tog kruga – džez muzičar, basista, melez, ali su ga, kaže ona, Amerikanci smatrali za crnca.
– Imao je i indijanske i belačke krvi u sebi, a oni su videli samo crno. Branili su mi da izlazim izvan kampusa posle večere, uveče sam morala da se javljam u policijsku stanicu, u kojoj su sedeli članovi Kju-kluks-klana. Nema veze, viđali smo se mi preko dana – kaže.
Stipendija francuske vlade, koju je dobila, otvara joj vrata ka Parizu. Bez obzira na burno vreme rata oko Alžira, Francuska, gde će na Sorboni magistrirati sa tezom o Marselu Prustu, bila je za nju prirodnije okruženje od Amerike, i Parizu će se otad često vraćati. Sledeći put kad se tu obrela, opet u društvu svojih intelektualnih miljenika, upoznaje čuvenog Erika Romera, tada mladog režisera. Zajedno snimaju film „Nađa u Parizu”, po njenom scenariju.

Romerova „muza“, Godarova „teroristkinja“

– Romera nisam poznavala, on je tražio studentkinju stranog porekla za film. Među stotinu njih, ja sam mu se svidela. To je bio dokumentarni film, obilazili smo ceo Pariz. Moj tadašnji i sadašnji prijatelj Romer, i dan-danas nema fiksni telefon, živi krajnje jednostavno i putuje gradskim prevozom – poverava nam naša sagovornica. – Tada sam upoznala Sartra, Bovoarovu, Barbeta Šredera, autora „Barskih mušica“, po Bukovskom. I Nestora Almendoza, kubanskog umetnika koji je kasnije dobio „Oskara”, s kojim sam živela u kući koju je dobio na korišćenje. Nismo bila u ljubavnoj vezi, poznato je da je voleo muškarce.
Nađa se kretala se pariskim umetničkim krugovima kao riba u vodi, tako je upoznala i Žan-Lika Godara. Međutim, druženje sa Godarom je kratko trajalo, jer je pomislio da je Nađa terorista: zaspala je u njegovom stanu dok ga je čekala, da bi razgovarali o Almendozovim slikama, a on je pomislio da su Izraelci poslali nekog da ga ubije, pošto je otvoreno bio na strani Palestinaca. Bio je, kaže, paranoik kad je reč o tom bliskoistočnom sukobu.
Uskoro će je put odvesti da predaje francusku literaturu na privatnom fakultetu u Nju Džersiju. Počinje rat u Vijetnamu. Tešićeva prilazi mirovnom pokretu i poziva svoje studente da izađu na ulice. Napušta udobno profesorsko mesto da bi se u Parizu priključila studentima u protestima 1968. godine: generalni štrajk, ljudi na ulicama, barikade, borbe s policijom…
Krajem te burne godine, sa još stotinak drugih studenata iz raznih zemalja, eto je na Kubi, bliskoj njenom buntovnom duhu.
– Če Gevara je tek bio umro, i cela kubanska vlada, sa Kastrom na čelu, došla je nas da vidi. Razgovarali su sa nama, pitali nas šta bi trebalo da promene kako bi država bila bolja – veli Tešićeva.
Tešićeva je pomagala revoluciju tako što je danima radila na polju. Pamti nedirnutu prirodu džungle. Sa njima su radili i sveštenici iz Italije. Američke novine su, tvrdi ona, tada pisale da je grupa evropskih revolucionara otišla na Kubu da trenira: – Kakvo treniranje, sa popovima i časnim sestrama, obilazili smo bolnice! – ističe Nađa.
Nikada nije planirala da se uda, ali se venčala, slučajno, kaže s Amerikancem koji je bio protivnik rata u Vijetnamu. Dobija i sina, koji je rođen u Parizu. Posle šest meseci opet odlazi u Ameriku u nov izazov – predavanja na fakultetu i rad na filmu. Piše scenarija, režira, a njen „Film za mog sina” (u Jugoslaviji je prikazan u prevodu Desanke Maksimović), iako je imao budžet od samo 600 dolara, obišao je svet.
Stipendija jugoslovenske vlade omogućila joj je dolazak u otadžbinu, 1975. godine. Jedna od najlepših uspomena iz tog doba je veliko prijateljstvo sa režiserom Živojinom Pavlovićem. On je zaslužan što naša sagovornica danas odlično govori maternji jezik. „Pričaš srpski kao Džon Vejn”, kritikovao ju je

Nađa Tešić
Nađa Tešić

– Deo Beograda je umro za mene kad je Živojin Pavlović preminuo. Davao mi je svoje knjige koje sam odnela u Ameriku, ali oni su prihvatili samo Danila Kiša. Kiš to nije ni znao dok mu nisam rekla, upoznavši ga u Parizu kad je već bio bolestan – kaže Nađa.
Amerika ponovo, ovog puta, u carstvu Brodveja, gde radi kao asistent na pisanju scenarija, u „Amerikan plejs tietr”, u kome istovremeno rade i Sem Šepard i njen brat Stiv Tešić, u to vreme već poznat američki dramski pisac. Bilo je vreme da napiše i prvi roman „Borac u senci” (Shadow partisan). Dobila je pozitivnu kritiku u „Njujork tajmsu” i jednu američku nacionalnu nagradu. Drugi roman „Rodna gruda” (Native land) dešava se u Jugoslaviji, pred njen raspad. Kritika mu je priznala senzibilitet Margaret Diras. Nijedan nije objavljen na srpskom, jer je autorka bila nezadovoljna njihovim prevodima.
– Ne družim se mnogo s ljudima u Srbiji, samo s retkim i dobrim prijateljima. Kao mlada, verovala sam u staru izreku da treba živeti život, napisati knjigu i roditi dete. Danas je teška atmosfera, treba spasti ljudski duh od propadanja, u Srbiji i u celom svetu. Jedan Srbin nije Amerikanac, zbog roditelja, dedova, istorije. Verujem da svaka zemlja ima pravo da neguje svoju kulturu, u ime prava i slobode – ističe Nađa.

Apokaliptična tuga Stiva Tešića

Sa velikom nežnošću seća se svog brata Stiva Tešića. Nemirno dete, koje je ona morala stalno da čuva i zbog kog se igrala samo s dečacima, u Americi će se promeniti, iz straha. Brat i sestra bili su najbliskiji u Njujorku, gde je Tešić magistrirao na slavistici. Jedno vreme radio je kao socijalni radnik. Počeo je rano da piše. „Njemu je pisanje uvek bilo najvažnije, to je bila njegova zemlja“, kaže njegova sestra koja i danas čuva njegov prvi, neobjavljeni roman. Živeo je sa ženom u Koloradu, a po dolasku u Njujork počeo je da piše drame. Njegov poslednji roman, naslovljen „Caroo”, koji je izašao posthumno, i za koji Nađa Tešić smatra da je remek-delo, predstavlja apokaliptičnu viziju sveta. Njegove mnogobrojne drame Tešićeva opisuje kao „umetničke komade s filozofijom“:
– Na kraju života napisao je svoju najbolju dramu, „Na otvorenom drumu“, neverovatan komad, predstavlja situaciju totalnog građanskog rata, gde sve odlazi u nepovrat, i umetnost i život, kao što se sad dešava u Iraku. Živeli smo blizu i viđali se svake nedelje u određeni čas. Drama „Četiri prijatelja” sadrži mnoge autobiografske detalje, mada je majku prikazao kao mladu i plavu, a naša je bila crna i snažna. Glavni lik je poput njega, dolazi u Ameriku sa roditeljima. Glumica koja je igrala ulogu u tom delu ličila je na mene. Plesala je kao i ja… Ipak celina je mnogo više od autobiografije.
– Takav je bio Stiv – zaključuje Nađa Tešić – jako gorak na kraju života, mislio je da dolazi strašno vreme koje on ne želi da vidi. Bio je ljut zbog toga što, posle svega što se dogodilo u Jugoslaviji početkom devedesetih, on, kao pisac srpskog porekla, nije mogao da objavi nijedno pismo o tome u američkim novinama. Rekla sam njegovoj supruzi da ga je Amerika ubila. Umro je od gneva.
A mnogo pre nego što ga je srce izdalo (upravo u ove vrele julske dane, negde na istočnoj obali, 1996), čudio se što Nađa piše knjige, govorio joj je: „Zašto ti pišeš, kad imaš život.”
Gledao je na njen život kao na umetnost. Nađa Tešić kaže da je možda bio u pravu.