Februar 1979.

361
Vozači nisu kukali, hrabro su vozili i po nevremenu ove 1979.
Vozači nisu kukali, hrabro su vozili i po nevremenu ove 1979.

I u februaru na području užičkog kraja vladalo je pravo nevreme sa olujnim i orkanskim udarima vetra, mećavom, vejavicom, snežnim nanosima, a ponegde i ledenom kišom. Ovi meteorološki događaji spadaju u žestoke vremenske pojave. Za sve ovo vreme iznad ovog područja bila je prisutna jaka hladnoća u minusu i do 20 stepeni. Mećave i vejavice su nastavile da prve svakodnevne teškoće. Pojmovi “mećava” i “vejavica” često se poistovećuju. Kako je jak vetar karakteristika kod obe pojave, ne može uvek sa sigurnošću utvrditi da li pada samo novi sneg (mećava), ili se podiže i sneg koji je već na tlu (vejavica). Nastaju u interakciji vetra i čvrstih padavina na tlu, a ponekad i padavina, a brzina vetra prelazi 15 m/s. Mećava je vremenska nepogoda jakog intenziteta koju karakterišu padanje snega nošenog jakim vetrom, slaba vidljivost i niske temperature. Vejavica je poseban oblik mećave koja postoji kada se niska temperatura kombinuje vetrom i velikim količinama snega u vazduhu. Prilikom ove pojave jak vetar podiže ranije napadali sneg od podloge, smanjena je horizontalna i vertikalna vidljivost, a kretanje je otežano. Vejavica često prelazi u snežnu oluju.

U Bajinoj Bašti za poslednjih deset godna nije bilo više snega, mećava, vejavica, poledice i žestokih mrazeva nego ovoga januara i februara 1979. godine. Bila je odsečena od sveta nije se do nje moglo ni preko Kadinjače a ni preko Mitrovca. Na Tari su gosti koji su došli za novogodišnje praznike nisu mogli da se vrate kućama pa su sedam dana bili tu na raćun hotela u kojima su bili.

Tito, Kardelj, Bakarić. Spolja gladac a unutra jadac
Tito, Kardelj, Bakarić. Spolja gladac a unutra jadac

Najvažnija vest ovoga februara u Jugoslaviji je bila da je umro jedan od Titovih prvih saradnika, Edvaed Kardel otac “Samoupravnog socijalizma koga je on od milošte zvao Bevec. Povodom toga u užižkim “Vestima” je pisalo: – “Lekarski konzilijum je saopštio je da je 11. februara 1979. U 14, 35 časova u kliničkom centru u Ljubljani preminuo član predsedništva SFRJ Jugoslavije i član predsedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije drug Edvard Kardelj”.

Vesti broj 1646 su bile posvećene Kardelju. Tito se upisao u knjigu žalosti: “Do poslednjeg dana života, dragi druže Bevc, ostao si veran idealima naše revolucije. Dao si ogroman doprinos izgradnje naše socijalističke, samoupravne, nesvrstane zjednice i jačanju brastva i jedinstva naših naroda i narodnosti. Tvoj svetli lik komunistte i revolucionara biće primer i podsticaj sadašnjim i budućim generacijama”.

U Užicu je proglašena žalost, komemoracija je održana u užičkom Domu JNA, po novinama su se pojavili ovakvi naslovi: “Nepresušno vrelo nadahnuća i pregalaštva”, “Prvi saborac druga Tita”, “Borac nescrpne energije”, “Odlučujući doprinos pobedi revolucije i socijalizma”, “Delo utkano u revoluciji”, “Delo Evarda Kardelja ostaje zauvek živo” i slično. U sledećim brojevima Vesti je izlazio feljton “Edvard Kardelj – Čovek naše epohe”. Nedugo zatim užiški komunisti su dali njegovo ime užičkoj biblioteci.

Nikada nisam video veći bes kod pojedinaca u gradu nego tada. Govorili su: “Ako nam grad nosi ime po prvom komunisti, većina ulica i preduzeća po komunistima i partizanima, zar mora i biblioteka da ponese ime političara iz Slovenije za koga smo čuli 1941 godine. Da li stvarno žele da zaboravimo Milutina Uskokovića?”

Već više od dvadesetak godinama unazad svedoci smo gotovo šablonizovanog scenarija u novinskim i publicističkim člancima, pa čak i u istoriografskim delima, da su Milan Kučan, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević ugasili svetlo u zemlji koja je trajala, s malim prekidom za vreme Drugog svetskog rata, skoro sedamdeset godina. Međutim, ako začeprkamo po arhivskoj građi, dokumentarnoj zaostavštini aktera političkih zbivanja šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka i po mnogobrojnoj memoarskoj literaturi, lako ćemo uočiti da su 1991. ova trojica pomenutih lidera Slovenije, Hrvatske i Srbije samo dokusurila ono što je ostalo od jugoslovenskih privremenih rešenja iza kojih su stajali najpre Tito, Kardelj i Bakarić.

Kada je prošla “žalost” za Kardeljom i kada smo se vratili u običajnom životu po užičkim kafanama se pričalo kao je poznati užički trgovac prodao jednom seljaku iz Skržuti električni šporet sa čunkovima “za svaki slučaj”. Da se jedan stanar žalio da ga komšinica stalno “ujeda”. Kako u borbi za opstanak pomoći nije bilo, komšija se naljutio i nabavio povećeg psa “u cilju poštene i zajedničke borbe”. Da se užički supružnici najviše svađaju nedeljom zbog toga ko će ustai rano i otići da kupi mleko i hleb”.

U jutro, 17. februara u Turici varioca zadesila je velika nezgoda, na mestu gde je tek podigao kuću došlo je do klizišta zemljišta. Pod pritiskom velike količine zemlje pukao je porporni zid i zemlja je pritisla spoljne zidove kuće koji su popucali i kuća samo što se nije srušila. Pomogli su mu njegovi iz Valajaonice iz mašinskog pogona i preselili porodicu u novi stan dok ne pokušaju da poprave kuću. Čak su reći dali da umesto njega plaćaju kiriju i komunalije.

Ovoga meseca su u Valjaonici bakra i aluminijuma planirali da u toku ove godine  izvezu u Ameriku i Kanadu 10.300 tona svojih proizvoda što je vredelo 180.000 dolara.

U omladinskomklubu posle ugovora sa Valjevskom pivarom najviše se pilo Valjevsko
U omladinskomklubu posle ugovora sa Valjevskom pivarom najviše se pilo Valjevsko

Između “Gradine” i pivare “Jedinstvo” iz Valjeva zaključen je sporazum o saradnji. Da bi “Gradina” što uspšnije snadbevali svoje prodavnice sa pivom, pivara je dodelila na upotrebu užičkim trgovcima jedan “Tam” kamion. Inače Osnivač pivare u Valjevu bio je valjevski trgovac Dimitrije Mitrović. Firma je osnovana 1860. godine kao zanatska radionica za proizvodnju drvenih bačvi i ručnog rada. Pivara je uspela da se proširi i razvije zahvaljujući ulozima drugih trgovaca kao ortaka. Stalni rast pivare omogućio je da 1891. godine preraste u akcionarsko društvo. Uvođenjem parne mašine 1910. godine nastupa prekretnica, otpočinjanjem industrijske proizvodnje piva. Valjevska pivara jedo Drugog svetskog rata posluje kao akcionarsko društvo. Posle II svetskog rata preduzeće je postalo državna svojina da bi kasnije poslovalo kao društvena svojina. Posle ovog sporazuma u Titovom Užicu se najviše pilo Valjevsko pivo, ponajviše u Omladinskom klubu tokom igranki.

Za predsednika Organizacije crvenog krsta Užicu izabran je Sreten Lazarević, za potpresednika Branislav Turnović, a za sekretara Dragoljub Kovačević.

U kafani “Pariz” Užičani su raspravljali o svetski značajnim događajima. Kako se iranski verski vođa ajatotah Ruholah Homeini vratio u zemlju iz Pariza posle 15 godina izgnanstva, koje je proveo uglavnom u Iraku. Time je nastupila nova faza islamske revolucije kojom je u Iranu uspostavljena islamska teokratska država.

A u Gradskoj kavani Spasa, Đoko i Malac žustro raspravljaju sa nekoliko rok diskofila da li je Kilo ipo rok ili pop bend. Ja sa Rilom sedim za susednim stolom, uz kafu listamo štampu, diktafon je tajno uključen, snimam raspravu… Malac me pozva. kaže: “Kovač ti važiš za jednog od najboljih poznavaoca muzičke scene, šta ti misliš jesmo mi Rok ili Pop grupa?

Šta da vam kažem, to bi vi trebali najbolje da znate. Sve pesme u vašem repertoaru koje imaju riff (serija nota, šablona ili muzičke fraze koja se ponavlja naziva se “riff”). Često se rif koristi kao uvod u pesmu, kao što je Satisfekšn, kao što je taj njihov gitarski riff. Muzički rifovi se često nalaze u žanrovima kao što su rok i džez. To su su rok pesme a ostale su u pop maniru npr. vaša pesma ciganske noći je izrazita rok pesma dok je pesma Jelena izraziti pop. Kada se govori o domaćoj muzičkoj sceni, pop se često doživljava kao kvalitetna muzika za razliku od novokomponovanih narodnjaka i pastirskog roka (koji će početkom osamdesetih dobiti ime Turbo folk) koji se uglavnom smatraju za šund. Kada se govori o stranoj muzici ili kad se poredi sa domaćim rokom pop se često izjednačava sa komercijalom i tada ima izrazito negativnu konotaciju.

Sam termin pop muzika je skraćenica od “popular music”, i po svom prvobitnom značenju pod pop muzikom se podrazumijevalo ono što se kod nas zove “zabavna muzika”, svaka muzika koja je popularna, a da pri tome nije narodnjak i nije klasična. Kasnije je došlo do podele na: “popular music” – pod kojom se i dalje podrazumijeva svaka “zabavna” muzika i na “pop music” – a to je samo jedan specifičan žanr zabavne muzike. Karakteristike pop muzike kao žanra su umerenost, izbegavanje distorzija, izbjegavanje preterane bučnosti, izbegavanje preeksplicitnih tema i rečnika, melodičnost, “hooks” tj. udice – delovi pjesme koji lako ulaze, a teško izlaze iz glave i tako doprinose popularnosti pesme, tematika vezana za ljubav i svakodnevni život, radio ljubaznost itd.

Većina stvari kontra od rok pesme, upravo zbog toga i jeste toliko komercijalan i osporavan. Ipak, postoji i nešto što bi se moglo nazvati “kvalitetna pop muzika” ili čak “umetnička pop muzika”. U nju spadaju pesme koje su uspele držeći se konvencija popa kao žanra u isto vrijeme ostvarile 3 cilja: Stvaranje besmrtne melodije, baviti se ozbiljnim i provokativnim temama, pri tome koristeći pristojan jezik i na kraju tu je i dopiranja masama. Ruku na srce, mnoge od pesama sa liste “the best songs of all time” pripadaju upravo popu, ili barem poseduju mnogo elemenata popa, a te liste obično su sastavljali prekaljeni rokeri, a ne ljudi koji nemaju pojma. Takođe, većina rokera, pa čak i hevi metalci imaju izlete u pop ili je bar u nekim pesmama koketiraju sa popom.

Kilo i po nastupa u OK. Malac je sa polucilindrom
Kilo i po nastupa u OK. Malac je sa polucilindrom

Za razliku Kilo ipo je izrazita POP grupa koja prvi poveremene izlete u rok. Interesantno je i to da su neke od najboljih pop pesama stvorili upravo rokeri, a ne oni kojima je pop muzičko usmjerenje.

Malac: Kole a kako je nastao ta seljačka muzika koju vi užičani zovete “krmećaci”?

– Po meni definitivno, početak krmećaka se može vezati sa nastankom Bijelog Dugmeta, polovinom ove decenije. Pesma “Kad bih bio Bijelo Dugme” u delu svog teksta ima stih “…ne zna selo, ne zna njena nana…”. Pesme “De de Bona sjeti se” i “Bekrija sam cijelo selo viče” govore dovoljno i nikakav dodatni komentar nije potreban. Definitivno Bjelo dugme su pop grupa nikako se mogu zasad deklarasti kao rok atrakcija ali to je samo moje mišljenje.

Ta kombinacija ruralnog sa teškim gitarskim rifovima koji su vešto prerađeni od Deep Purple-a i Led Zeppelina rezultirala je početak stravičnog Levijatana koji će mislim u budućnosti Balkansku pop kulturu uništavati na svirep i beskompromisan način. Bijelo Dugme nije sviralo krmećake, već kako su ga kritičari nazvali “Seljački rok”. I baš ta kombinacija izražene klavijature, jake gitare, i mestimično ruralnih tekstova, dovela je do rođenja nečega kao što su krmećaci (turbo-folk).

Đoko: – Možeš ti da pričaš šta hoćeš, mi Kilo ipo smo izrazita Rok grupa!

Kovač: – Ako tako vi mislite ok, ja sam samo izneo svoje mišljenje koje nemora biti prihvaćeno.

Za direktora Aluminijuma je postavljen inžinjer metalurgije Ilija Todorović. U Valjaonicu je došao 1961. kao njihov stipendista i radio u livnici kao inžinjer sve do 1969. kada je izabran i za upravnika pogona. 1973. je rukoodio proizvodnjom U Aluminijumu. 1975. je dobio orden rada sa srebrnim vencem. Naravno i on je bio na rukovodećim mestima u KPJ.

U Bajnoj Bašti je odlučeno da sredinom ove godine počne izgradnja nove robne kuće “Beograd”. Jedan Bajnobaštanka je kupila cipele u Robnoj kući u Bašti za novogodišnje praznike za poveliku sumu, cipele “Sloge” iz Kinde. Kasnije se žalila: “Bilo ih je svih oblika i boja ali sam ja tek kada sam došla kući shvatila da su moje novogodišnje cipele od kartona”. Ispostavilo se da je to “Slogina” italijanska verzija cipela za pokojnika.

Ipak Bajinobaštani su imali bioskop
Ipak Bajinobaštani su imali bioskop

Srednjoškolcima u Bajnoj Bašti bio je zabranjen ulaz u kafanu, a dom omladine, disko klub nisu postojali, zato su bajnobaštanski mladi mogli samo na ulicu ili svoju kuću. Kako je dozvoljeno uvek neprivlačno, a zabranjeno ima magičnu moć tako se većina operedelila za kafanu. Za neke je to bilo normalno “bolje je da se navreme uvuku u taj svet, koji se ne može izbeći, da dobro shvate vrednost stvari, čari gnezda, žaoke okoline”. Tada u Bašti su većina kafana iznenada postale pune “klinaca” za redovne kafanske goste postalo je “nesnošljivo” da čekaju na mesto pa su počeli da okrivljuju pedagoge, roditelje. U to vreme svoje prostorije su u Bašti imali vatrogasci, penzioneri, invalidi. Doduše svi su imali dobro posećen bioskop.

A malo dalje od Bajne Bašte Zarožje, mesto iz koga je Sava Savanović. U Zarožju sam bio negde u proleće 1978. Tesna i mračna gudura pod izvorom rečice Rogačice, obrasla visokim bukvama, sva je neobična i tajanstvena. Uska staza do nje spušta se iz Zarožja, pravo sa seoskog puta. Tu rečna voda šumi kamenje preskačući, ali nekakav čudan mir pun strave vlada u ovoj dubodolini. Čuju se čudni nesvakidašnji zvuci, putnika jeza podilazi. Baš tu, u prastaroj drvenoj vodenici na Rogačici, prema predanju, nekad boravio najpoznatiji srpski vampir Sava Savanović, malo koga ovo mesto ostavlja ravnodušnim. Lik vampira Save Savanovića opisao je srpski pisac Milovan Glišić u pripovetci “Posle devedeset godina” iskoristivši legendu prema kojoj su iz Savinog kovčega izletele dve noćne leptirice koje su davile novorođenčad po zapadnoj Srbiji još celih 30 godina koja se prenosila sa kolena na koleno u selu Zarožje. Glišićeva pripovetka objavljena je 1880. godine. Ova pripovetka je opet navela Đorđa Kadijevića da je 1973. pretoči u film “Leptirica”.

Vampirova vodenica u Zarožju
Vampirova vodenica u Zarožju

Kad sam gledao ovaj film biće negde 1974. godine nije mi bilo lako, prepričaću vam ga: -Stari vodeničar čuje čudne zvukove koji dolaze iz šume. Dok spava, vodenični točak iznenada prestaje da se okreće, a čudno čovekoliko stvorenje sa crnim rukama i dugim zubima i noktima ga ujeda za vrat.

Posle uvodne scene, film se prebacuje na romansu između siromašnog mladića Strahinje (Petar Božović) i lepe devojke Radojke (Mirjana Nikolić). Radojka je kćerka gazda Živana (Slobodan Perović), koji ne dozvoljava Radojki da se uda za Strahinju. Razočaran, Strahinja napušta svoje selo i odlazi u Zarožje. Nailazi na seljake koji pričaju o ukletoj vodenici i prihvata njihovu ponudu da postane novi vodeničar. Strahinja provodi noć u vodenici i preživljava napad stvorenja, saznavši njegovo ime – Sava Savanović. Seljaci odlaze kod najstariju ženu u susednom selu i pitaju je da li se u blizini nalazi grob nekoga po imenu Sava Savanović. Nakon što su pronašli mesto gde je njegovo telo sahranjeno, probijaju ga kocem kroz zatvoren kovčeg, ali iz njega uspeva da izleti leptir.

Zatim pomažu Strahinji da odvede Radojku od kuće i da je dovede u Zarožje. Tokom noći, dok se seljaci pripremaju za svadbu, Strahinja se kradom uvlači u sobu svoje buduće neveste dok ona spava. Dok je svlači, otkriva krvavu rupu pod njenim grudima i shvata da je to rupa od kolca kojim su proboli Savin kovčeg. Radojka otvara oči i preobražava se u odvratno dlakavo stvorenje koje uzjaše Strahinju i vodi ga do Savinog groba. Tamo ga tera da izvuče kolac iz groba. Stvorenje nestaje, dok iz groba izlazi isto takvo stvorenje koje Strahinja nabija na kolac. Film se završava scenom gde Strahinja leži nepomično na zemlji, dok leptir maše krilima na njegovoj glavi. Ko hoće da se plaši film ima na Netu.