Gimnazija i profesori na početku

2157
Užička gimnazija, verovatno oko 1893.
Užička gimnazija, verovatno oko 1893.

Jedna od najpoznatijih razglednica užičke gimnazije. Još nije postavljena Esnafska česma, ni izgrađen sprat. Najverovatnije snimljeno godine 1893. Dole ili gore, “gospoda đaci” na velikom odmoru. Ne vidi se bočni “profesorski” ulaz u zgradu, napravljen je kasnije, kada je desno krilo zgrade u prizemlju preuređeno u stan direktora.

Nekadašnji gimnazijalci hvalili su svoje profesore. Izabrao sam nekoliko sećanja:

“Gimnazija je uvek imala odlične metodičare. Istoričar Dragutin Prljević je naročitu pažnju poklanjao na datume i godine. To smo znali kao očenaš. Imao je blok u kome je upisivao sve događaje i uvek je imao po jednog u svakom razredu kada drugi ne bi znali.”

“Odličan profesor francuskog bio je Ljubiša Lisičić. Matematiku je predavao Crnogorac Blažo Savićević, koji je bio vrlo strog. Ponekad bi tako udario đaka pesnicom u potiljak, da bi se ovaj gotovo onesvestio, lupivši glavom u tablu. Inače je bio odličan matematičar”.

“Moji školski drugovi su Dragoljub Đajić profesor na Stomatološkom fakultetu, Dragiša Draškić, profesor na Rudarsko geološkom fakultetu, Dragan Petrović, profesor književnosti i savetnik u Republičkom pedagoškom zavodu, poznati inžinjer Rajko Miletić i mnogi drugi”.

„Od svih profesora tada u užičkoj gimnaziji je bio najstrožiji Miladin Kotlica. On je samom svojom pojavom ulivao strahopoštovanje. Taj atleski građen dvometraš ulivao je neprikosnoveni autoritet. Sa njim gimnazijalci nisu mogli da postignu bilo kakav kompromis, iako je van Gimnazije bio dobričina. Između njega i gimnazijalaca postojalo je samo obostrano poštovanje.

Uz Miladina se isticao u očuvanju đačke discipline i profesor Mihajlo. Ipak, njegova strogost nije bila jednaka prema svima, već je nemilosrdno proganjao đake – pušače. Samoincijativno je pravio “racije” na đački „pušački salon”, smešten u velikom dvorišnom VC-u, koji je sve dok se Mihajlo ne pojavi uživao neku vrstu đačkog pušačkog “imuniteta”. Od njegovih prepada nije bila pošteđena, skoro legalizovana, đačka kafana, sa dvosmislenim nazivom “Zora”, koja se nalazila u uličici ispod nekadašnjeg Hotela “Zlatibora”, u koju su pored đaka, većinom maturanata, zalazio i po koji mlađi boem profesor, zbog čega Mihajlove “inspekcije” nisu imale efekta. Profesor Mihajlo je bio čovek dobrog srca, ali zašto je mrzeo đake – pušače, to niko u gradu nije mogao da odgonetne. Ova enigma je bila utoliko veća, pogotovo što je i on bio sam pušač.”