Gospodin konobar Milan Lučić i njegova sećanja (drugi deo)

1461

Zabeležena sećanja najboljeg užičkog ugostitelja…

Na samom početku “Lipe” uz Glavnu ulicu prema Parčiću, na Glavnoj ulici bila je kafana “Balkan”. Bila je to ugledna kafana. Pored prolaznih, imala je i stalne goste, boeme, zanatlije iz ovoga dela grada. Tu su najčešće svraćali i mladići pred ženidbom, tu su se zabavljali i očekujući tada najveći događaj, što se tiče zabave Užičana, konjske trke u Krčagovu. U “Balkanu” je radio kao veoma mlad konobar Milan Lućić. Kao i većina kafana i ova je imala velku salu sa mnoštvom stolova. Imala je veliki šank sa dugačkim pultom, koji je u tom vremenu nazivan “kelneraj”. Kasnije je Milan prešao u Hotel Zlatibor. Ostala su zabeležena njegova vredna predratna sećanja koje je zapisao istoričar Čarpić, a ja sam dodao i neka posleratna:

„Ja sam početkom 1928. godine prešao da radim u Hotelu „Zlatibor“, vlasništvo Bogosava Bodića. Hotel je bio na jednu vodu, a dole je bila sala sa još šest soba za prenoćište. Sobe su bile visoke oko 4 metra, a možda i više, mereći od poda do plafona. U svakoj sobi su bila po dva kreveta, što znači da je ukupno u tom hotelu bilo 12 kreveta. Ovaj hotel je, pored ostalog, imao kujnu i dvorište. U dvorištu su se nalazili klozeti. Bilo ih je ukupno 4. Pored toga, imali su jednu sobu i jednu vešernicu, gde je vešerka prala veš na ruke u koritu. Kujna se nalazila gde je bila Bodićeva žena po imenu Vitka. Ona je kuvala. Naravno da je imala svoje pomoćnice. Tu je radila i jedna Mađarica zvana Jovanka Galamboš, koja je bila vrlo lepa devojka.

Hotel Zlatibor u Milanovo vreme
Hotel Zlatibor u Milanovo vreme

Hotel Zlatibor se nalazio gde je danas Metalotehna (sada Tržni centar „Skver“), preko puta Robne kuće „Beograd“. Do njega se nalazio Neško Nešović sa svojom trgovačkom radnjom. Do Nešovića je bila prodavnica obuće po imenu „Bata“. To je bila prodavnica sa velikim izlogom. Cene svih cipela u njoj su se završavale sa brojem devet. Do „Bate“ je bila bakalska radnja Branka Vučićevića, mislim da se zvao Solunac. On je bio do Hotela Zlatibor. Potom je tu bila Ostojića kuća, zvanog Oštrilo, kockara. Njegov otac je bio dobar gazda, ali se on odao piću i sve to zanemario. Do Ostojića se nalazila berbernica Luke i Miša Drobnjakovića, odmah tu, od ćoška radnje Branka Vučićevića. Oni su bili ortaci. Zatim kuća jednog doktora čijeg imena se ne sećam. Njagova žena se zvala Mela. U njihovoj kući je bila prodavnica, vlasništvo Radiše Đerića. Do njega je bio Bogdan Vasiljević, zvani Šuster. Do Bogdana je bila šnajdernica u kojoj je radio Dragiša Vitorović, koji je imao ortaka Jankovića. Dalje je, u produžetku, bio Živko Vilotijević, sarač. Do njega je bila kancelarija Jova Borovića, advokata, a zatim trgovina Dragog Vukosavljevića, čija je žena bila advokata Borovića sestra. I tu se završavala ulica. Pored Dragog nalazio se neki Miladin, zvani Baka, koji je držao pečenje i ćevabdžinicu. To je bila neka vrsta kujnice. Do njega je bio Jovo Anđelković, berberin. Ispod njega je držao pekaru Arsenije i Dragan Đenić iz Krive Reke. A ispod njih pekara, takođe Ćenića, ali iz Čajetine. Ispod njega je držao kafanu Radovan Prljević. Tu su se završavale ulice oko ovog hotela, i na onoj strani dole, i na ovoj strani gore, u ovom delu grada.

Hotel Zlatibor je od 1928. do 1930. bio jedini hotel u gradu. Sećam se da je u ovom hotelu uvek bila muzika. Tu su se priređivale drugarske večeri, razne igranke, oficirske zabave. Za to vreme to je bila najbolja kafana u koju se moglo izaći. U taj hotel je mogao doći bilo siromašan bilo bogat čovek, mada je u njega dolazila pretežno gospoda: oficiri, sudije, doktori, advokati, učitelji, profesori.

Gazda Bodić je vrši nabavku alkoholnih pića i ostalog za svoj hotel. Vina je naručivao iz oblasti Župe, to jest iz Kruševca, Alekandrovca i drugih mesta koja su pripadala tadašnjoj Župi. Većinom su to bila vina: belo, crno, zlatna kapljica, šampanjac i drugo. U hotelu su trošene različite vrste rakije: klekovača, nanovača, gorkovača, i drugo. Rakija se nabavljala iz ovog kraja: Karana, Ribaševine, Varde, uglavnom s one strane Trešnjice i Lužnice. Litar vina tada je koštao u Hotelu Zlatibor 12 dinara. U manjim kafanama vino je koštalo od 8 do 10 dinara. Toliko isto je koštala i rakija. Ona se „krčmila“, i tom prilikom je litar koštao 2 dinara. Kafa je u hotelu koštala dinar i po, dok je na drugim mestima bila dinar. Satluk vina je koštao 3 dinara. Najčešće se naručivalo vino od 2 decija.

Ja sam u Hotelu Zlatibor imao status „špaiztregera“. To je značilo da se to odnosilo na čoveka koji nosi hranu iz kuhinje gostu i prima porudžbine. To sam upravo ja radio tu. U hotelu su radila dva oberkelnera. Jedan je bio iz Čačka, dok je drugi bio Bude Ušendić, sa Zlatibora. Vlasnik hotela Bogosav Bodić je bio divan čovek sa prefinjenim osećanjem za posao koji je obavljao.“

„Kasnije sam prešao u „Palas“, koji je napravljen 1930. godine na prostoru gde se i danas nalazi. Pre podizanja ovog hotela tu je stanovalo pet porodica. Ime je dobio 1931. godine. Vlasnik ovog hotela bio je takođe Bogosav Bodić. Utrošio je na izgradnju Palasa milion i dve stotine hiljada dinara. Ostalo mu je tri stotine hiljada dinara koje su propale za vreme samog rata. Kada je završio sa gradnjom, Bodić je ustupio Hotel Zlatibor braći Petaković, Draganu i Calu. Dragan je bio bankarski službenik, pa je posle rešio da radi sa bratom u hotelu. Cale je poginuo na početku Drugog svetskog rata na Rudniku, gde je bio u nemačkom zarobljeništvu. Dragan je zatim došao u Užice, gde je radio kao službenik u beogradskoj banci. Ovaj hotel su jedno kraće vreme držali partizani, da bi najveći deo vremena u njemu proveli Nemci, za vreme okupacije od 1941. do 1944. godine. Skupština opštine Užice je porušila Hotel Zlatibor za vreme predsednika Petra Antonijevića i tu je podignut sadašnji stambeni blok Zlatibor.

Ja sam u hotelu Palas radio od 1930. do 1935. godine. Unutar hotela su se nalazile nameštene sobe. Tu je bilo sve na zavidnoj visini. Sada su ga već iskvarili sa mnogo čim. U vreme o kome govorim nije svak mogao da uđe u ovaj hotel. U njega je dolazila najveća gospoda iz grada: predsednik opštine, oficiri, sudije, doktori, profesori. Tu je dolazila elita Užičana koja je vladala gradom. Sam hotel je važio za ubedljivo najbolji hotel u Užicu. Bio je mnogo bolji i od Hotela Zlatibor. Lepši je bio od njega kako spolja tako i iznutra.

U ovom hotelu postojala je sala za ručak, kao što je hotel imao i kafanu spolja, koja se nalazila na samom ćošku. Tu su dolazili gosti koji idu izjutra u kancelarije i koji bi tada svratili na kafu. Dolazili bi na pivo kada su se vraćali iz kancelarija. Sve što je pića imalo tada najboljeg bilo je u tom hotelu. U Hotelu Palas imali ste izuzetno dobru hranu i izuzetno dobro piće. Kuhinja je bila sastavni deo hotela. Tu je najviše radila Vitka, gazdarica, žena Bodićeva. Ona je pre toga bila službenica u pošti. On je, kao takvu, i uzeo, tako da se ona posle predala novom pozivu. Bila je veoma dobra kuvarica, dobra majka, dobra domaćica. NJen muž Bogosav je bio čovek od velikog ugleda u tadašnjem Užicu, u kome nijedan ugostitelj, tako se govorilo, ne bi mogao da stane da mu očisti cipele.

Kod gazde Bodića su dolazili oni koji su vršili snabdevanje ovog hotela. Tako, na primer, sećam se da je dolazio i mesar Mile Mršević, kome gazda kaže: „Mile, moj momak kada dođe za meso, ti znaš šta treba da mu dadeš. To mora da bude: i teletina i junetina i ovčetina i jagnjetina i ostalo. Sve da bude kvalitetno“. Momak bi dolazio do mesara Mila Mrševića i govorio bi mu: „Poslao me gazda, majstor Mile, da mi dadete mesa toliko toga, toga i toga“. Najbolje meso se odvajalo i opskrbljivalo za Hotel Palas. Pribor za jelo, u upotrebi u ovom hotelu, važio je za vrhunski u to vreme. Njagov naziv je bio „alfa escajg“. Noževi su morali da se ribaju šmirglom, pri čemu bi se stavljala suknena krpa. Kašike i viljuške se nisu ribale.

Hotel Palas kada je u njemu direktor bio najbolji užički ugostititelj Milan Lučić
Hotel Palas kada je u njemu direktor bio najbolji užički ugostititelj Milan Lučić

Hrana u hotelu je važila za najkvaliteniju u gradu. To je isto važilo i za piće. I, uopšte rečeno, u ovom hotelu niste mogli da stavite, na njegove usluge, nikakvu primedbu. Tada su u hotelu radile: dve sobarice, jedna kuvarica, dve sudopere, dvojica na šanku, dva kelnera i dva portira. Za svako radno mesto je bilo programirano šta će se i kako i koliko raditi. Portir je po propisu gosta morao da primi. Nikakav prljavi čaršav, na primer, ili bilo šta prljavo nije moglo da se nađe u ovom hotelu. Uvek je sve bilo čisto i pedantno. U Hotelu Palas nisu priređivane nikakve svečane akademije ni muzičke priredbe, ni proslave, jednom rečju u njemu se ništa nije priređivalo. To su zadržali za sebe hoteli Zlatibor i Pariz. Palas je imao samo gosta za prenoćište, za odmor i ishranu. U njemu je vladala apsolutna tišina, ni muzika nije smela remetiti hotelski red i mir.

Moj gazda je uredno i redovno vodio knjige prihoda i rashoda svog hotela. Pored toga, redovno je plaćao porez upravi prihoda. U to vreme se plaćala trošarina koja je predstavljala vrstu poreza. Sećam se kada je dolazilo hiljadu do hiljadu i po litara rakije, plaćalo se pola dinara trošarine po litru. Kad ste to spuštali u podrum, više glava ne boli. Ne bih mogao da kažem koliko se plaćala trošarina na vino, ali mislim da je bila približna kao i za rakiju. Vino bi obično dolazilo na stanicu, rabadžije bi ga prevukle, s tim što bi stručno lice iz uprave prihoda određivalo visinu trošarine, na licu mesta, koja bi se potom naplaćivala. Porez na zgradu hotela se posebno plaćao, kao zasebna vrsta poreza.

Da naglasim još jednom da je Hotel Palas bio prvi hotel u gradu u to vreme. Posle se renovirao Hotel „Zlatibor“, međutim Palas je važio i dalje kao najbolji hotel u Užicu. U to vreme postojao je i radio i Hotel Pariz, čiji je vlasnik bio Veljo Trifunović i njegova žena Emilija. To je bio hotel druge kategorije i bio je na istom nivou kao Hotel Zlatibor. Palas je tada bio hotel prve kategorije. Postojala je velika razlika Hotela Pariza iz tadašnjeg vremena i ovog Pariza koji je skoro srušen. Na primer, gore je u poslednje vreme stanovao ne zna se ni ko ni šta, nije se moglo od smrada da prođe, dok je ranije Pariz bio čist i lep, imao lepo dvorište, sa lepim sobama. U njega se ulazilo okolo. Za vreme Drugog svetskog rata u Hotelu Palas su se nalazili bugarski vojnici.“

Kao direktor Hotela Palas u posleratnom vremenu sve do 1973. bio je nezamenljiv dok politika nije počela da se uvlači u sve pore društva, pa i ugostiteljstvo. Kada je počeo propast Ugostiteljskog preduzeća Sloga bilo mu je teško, rekao je: „Žao mi je što je Sloga spala na niske grane i što će teško nači leka i čoveka koji će je izvući iz teškoća. Iako poslednjih godina penzionerskih godina ne zalazim u kafane, znam kakvo je stanje. Velika je razlika, između ovog i onog vremena i ljudi. Verujem da su i to posledice kriznog nesređenog stanja, koje će se sigurno dovesti, srediti i ponovo ljudi živeti vedro i veselo kao nekad. Mladi i stariji prošetaju čaršijom, a onda svrate u neki lokal i s mirom pojedu naručeno jelo i popiju svoje piće, bez uznemirenja, bez trzavice. Vladao je duh skladnosti, osećanja topline i mladalačke živosti.“

Sećam se se da je u to vreme Palasu posebno privržen bio Packo Nešović (to je Neško radio u Vestima. Tada ga zvali „Packo“, jer je delio erske umne packe svima… U moje vreme ga zvali Nešo Kljako jer nije imao levu šaku. Ostao u sećanju mnogim Užičanima po svom boemskom, gospodskom izgledu i ponašanju). To je bio čaršijski boem. U vreme momkovanja sve je voleo: piće, kocku i druge „poroke“ ali sa stilom čoveka koji je sve to činio na gospodski način.

Posle onog rata sam popularnom Packu rezervisao sto koji je želeo. Za njega i njegove prijatelje i za vreme ručka i večere znalo se da je to njegovo mesto. S njim sam ponekad, ako su mi to obaveze dozvoljavale, popio kafu i porazgovarao.

Bilo je u mom ugostiteljskom poslu mnogo zgoda i nezgoda. O tome bi se moglo dosta pisati, ali bi se moralo prisećati, jer je vreme prekrilo zaboravom mnogo toga… Meni su posebno bili dragi praznični dani, iako je tada najviše posla bilo, uživao sam u kristalnoj čistoti praznične atmosfere. Kroz pamćenje mi promiču likovi mnogih Užičana, koji su dolazili u prijatne sale moga Palasa. Svraćali su tu i radnici, i seljaci, i direktori, i vratari, i studenti, i profesori i fudbaleri, i svih vrsta funkcioneri. Čitava galerija likova mogla bi se složiti od imena Užičana kojih se sa radošću sećam kao gostiju ovog nekada veoma uglednog hotela.“