Hrabrom i sreća pomaže

1745
Milošević D. Milić
Milošević D. Milić

Tri noći je moj komandir, kapetan Ranko Civrić u izviđanje slao najveštije i najhrabrije, ne bi li kako došli do „živog jezika”. Jedna patrola se nije vratila – primetili su je Bugari i izrešetali, dve su jedva izvukle glavu… Meni je to, kažem, slučajno pošlo za rukom. Trebalo je da kao ordonans prenesem naređenje više komande bataljonu na desnom krilu, koji je te noći bio na položaju kod Crne reke, nizvodno od sela Skočivira, a uzvodno od mesta gde se rukavac Bele vode uliva u Crnu reku…

… Tu Crna Reka pravi lakati menja pravac: umesto prema istoku – skreće na sever i tu ulazi u tesnu, kamenitu klisuru. S obe strane, na različitojudaljenosti, bili sunaši bugarski vojnici. Bilo je pitanje časa ko će koga smaknuti s tih položaja i osvojiti prostor. Otuda je “živi jezik“ koji bi progovorio osvemu što interesuje komande, bio potrebniji od hleba…

… Srećno sam stigao do komandanta bataljona i predao naređenje za sutrašnji napad. Vratio sam se kroz iste, naše predstraže i izbio na isti puteljak odakle sam pola sata ranije skrenuo udesno, gde je u jednoj pećini bio štab bataljona…

… Često sam zastajkivao i osluškivao, nastojeći da pogledom prodrem na puteljak koji je magla sve više pritiskivala, smanjujući vidik… Učinilo mi se, u jednom trenutku, da je s leve obale reke dopiralo lomljenje grančica… Seo sam iza stene i napregnuto osluškivao… Ubrzo potom, na moje veliko zaprepašćenje, video sam omanji čamac i u njemu dva čoveka. Jasno sam čuo i udar vesala. U prvi mah sam pomislio da su to naši vojnici koji su bili prešli reku ne bi li uhvatili „živi jezik”. Naprezao sam se da čujem razgovor. Sve je, međutim, bilo tiho…

… Kad je čamac prispeo na obalu, iskočila su dva vojnika i ostala neko vreme u vrbaku… Čuo sam njihov šapat, ali reči nisam mogao da razaznam. Mislim: ako budu naši – ćutaću, a ako budu Bugari – mogu brzo i lako da ih likvidiram…

… Razmišljam, tako, kad se oni stvoriše na četiri-pet metara pored stene, iza koje sam čučao, i puteljka kojim sam prošao. Okrenuti su mi leđima. Lepo vidim da su Bugari – jedan sa epoletama, bez puške, drugi s bajonetom na puščanoj cevi… Da li je to moguće! Preda mnom, okrenuti leđima, stoje dva Bugarina! Mislim: kako bi bilo da bacim bombu?! Ili da metkom iz karabina najpre smaknem oficira, potom vojnika! Uhvatih sebe u grešnom razmišljanju: zar da pucam u leđa?! Zar je to hrabrost? Ne!

… Oklevao sam nekoliko trenutaka. Bilo je očevidno da su u nedoumici kuda da krenu. Kao da su se očima sporazumevali, jer nijednu reč nisam čuo…

… Više nisam smeo da čekam. Ustao sam lagano, neprimetno, uzeo ih na nišan, i tiho zapovedio:

– Bacite oružje! Ruke uvis!

… Vojnik je brzo bacio pušku niz padinu, u vrbak, a oficir je skinuo opasač na kome su bila dva pištolja i bacio ga na levu stranu, u kamenjar.

– U kolonu po jedan i napred! – zapovedio sam.

– Bez okretanja!

… Nisu se osvrtali, ali su od straha jedva koračali.

… Ne znam kako sam došao do komande, ali znam da su oficiri trčali oko nas kao da vide čudo neviđeno.

– Gospodine kapetane, dva „živa jezika” su pred vama! – raportirao sam svom komandiru Civriću.

… On zabezeknuto gleda čas u mene, čas u Bugare, kao da svojim očima ne veruje. Posle me grli i ljubi, čestitaju mi i drugi oficiri govore kako sam junak i kako me treba odlikovati po hitnom postupku…

… Još iste noći nastalo je ispitivanje bugarskog oficira. Govorio je o svemu što je interesovalo našu komandu: raspored jedinica, njihova brojnost, naoružanje, moral trupa… Nije skrivao da je prešao preko reke sa svojim posilnim da bi se dočepali „živog jezika”. Sudbina je htela da bude drugačije: umesto da uhvate bili su uhvaćeni… Hrabrijim, eto, i sreća pomaže. Ja sam već sutradan, po hitnom postupku, odlikovan Karađorđevom zvezdom s mačevima…