Ilija Lazić: hroničar sa fotoaparatom (prvi deo)

1527

Mnogo je u bilo posebnih ljudi u zlatiborskom kraju, ali jedan nas je zaista zadužio. Umetnik, hroničar sa fotoaparatom, Ilija Lazić. Poseban respekt osećam kad pišem o takvim ljudima, koji su ugradili sebe u svoje delo, a Ilija u svoje fotografije. Da nije bilo njega i njegovog oca Nikole, njihovih fotografija, nikada ne bi saznali kako je izgledalo vreme tokom prve polovine dvadestoga veka u Užicu i na Zlatiboru. To je čovek koji je svojim fotografijama prvi promovisao lepotu Zlatibora po „belome svetu“. Njegova razglenica „Zlatiborski brzi voz“ je jednog sasvim običnog zlatiborskog kirijdžiju postavila na pijedastal zaštitnog znaka turističkog Zlatibora nekoliko decenija. Danas tu, pored jezera, masivna drvena figura „Zlatiborskog brzog voza“ mami turiste da se fotografišu pored nje.

Ilija Lazić, fotograf
Ilija Lazić, fotograf

Od prvih fotografija Ilije Lazića koje je napravio u svojoj dvanestoj godini, 1912. do 1966. god, kada je napustio ovaj svet, ostalo je desetina hiljada fotografija. Leta je provodio na Zlatiboru, gde je u kamp prikolici napravio labaratoriju, iz koje su razglednice koje je pravio odlazile u mnoge krajeve sveta. Zlatibor je za mnoge majstore fotografije neiscrpna inspiracija, ali, za razliku od drugih, Lazić je svojim objektivom nalazio, sem pejzaža, motive u kojima se mogao prepoznati mentalitet užičkog kraja. Njagove fotografije su dragocen izvor podataka za turizmologe, etnologe, arhitetkte i istoričare. Na fotografijama je sačuvao prizore iz svakodnevnog života Zlatiboraca, odeću od prtišta i sukna. Fotografije: „Zlatiborski kuvar“, „Muža ovaca“, „Ručak kod Pržulja“ i mnoge druge su postale antologijske. Za jednu razglednicu se zaista može reći da je svi znaju, na njoj je jedan od poslednjih zlatiborskih kirijdžija Gajević-Udovičć Todor, „Zlatiborski brzi voz“.

Todor nema posebnih zasluga, osim što je fotografu Iliji Laziću 1934. poslužio kao model za tu čuvenu fotografiju koja je obišla svet. Njen model je postao simbol jednog vremena i odavno iščezlog zanimanja. Na fotografiji je predstavljen čovek koji na glavi ima šubaru od sukna vune zlatiborskih ovaca, na leđima gunj, od singavog sukna, preko stomaka opasač, a ispod toga prtenu košulju do iznad kolena; ispod košulje skoro do peta, izgužvane prtene gaće, na nogama grube vunene čarape, preko njih opanci od presne kože, u desnoj ruci velika drvena motka koja služi za poštapanje, za odbranu od zmija, pasa i slično, kao teranje konja, ali i kao „soara“ kada se tovari i istovaruje roba. Na fotografiji Todor je neobrijan, jer se vraća s dugog puta. Na konjčetu osrednji tovar, na čijem vrhu je tikvica za vodu ili rakiju.

Ipak ova priča o hronologu sa fotoaparatom ne počinje na visovima Zlatibora. Ova istinita priča počinje na jednom od užičkih brda – Pori. Brdu poznatom na daleko zbog svojih mnogobrojnih dana osunčanosti tokom godine. Da li je to razlog da tu odrastu ljudi koji zrače posebnom karizmom i veštinom? U kraju Užica ispod brda koje Užičani nazivaju „Pora“ na visu i danas se nalazi deo Užica koji se zove Rosulje. Nekad je tu postojala prastara kuća od zidanog materijala. Bila je „na boj“ (jednospratnica) zaostala iz vremena Turaka. U dvorištu ispred kuće bilo je šljiva, oraha, trešanja, izdvajala se stara kruška kod bunara. Tu je živeo neobičan čovek po zanatu puškar a u duši fotograf, zvao se Nikola Lazić sa svojom ženom Stojanom, decom Miloradom, Ilijom i ćerkom, miljenicom porodice, malom Vukosavom. Taj užički puškar-fotograf se u podmakloj mladosti oženio sestrom uglednog gospodara užičkoga kraja prve polovine 19. veka, serdara Jovana Mićića, „zlatiborskog čeda“. Mićić je bio udarna pesnica knjaza Miloša, čija je sestra u Užicu imala lepo imanje kraj Đetinje, u donjem delu varoši. Kasnije se Nikola zaljubio u siromašnu lepu dvojku Stojanu, mlađu od njega 25 godina. „Pustio“ je Mićićevu kao nerotkinju, „Kupio rastavu braka“ i oženio se lepom Stojanom, sa kojom je imao decu. Razvedena serdarova sestra od tada nije izašla iz kuće pokojnog brata. Ni u crkvu! Od sramote, zbog seni njenog uglednog brata, sećala se prva srpska i Politikina novinarka, rođena Užičanka, Marija Maga Magazinović.

Ilija Lazić u akciji
Ilija Lazić u akciji

Takođe, Užičanin književnik, Milutin Mita Uskoković, u jednoj svojoj pripoveci opisuje prvog užičkog fotografa, ambicioznog mladića načetog tuberkulozom, koji zbog čistog planiskog vazduha u Užicu otvara atelje, ali mu ime ne zapisa. Ipak iz tog davnog vremena ostale su najranije fotografije Užica i Užičana, koje kao da su snimljene na Divljem zapadu, brkati Užičani sa šeširima širokog oboda, dame zaklonjene od podbratka do peta impozantnim haljinama sa dubokim cipelama na šniranje i takođe prepoznatljivim šeširima salona starih filmova Divljeg zapada… Kao i fotografija mladog Mite Uskokovića i ostarelog Riste Tešića sa sinovima, Ispod tih fotografija uvek stoji „nepoznati autor“. Ta svetska lutalica, nepoznatog imena, prvi je fotograf u Užicu, koji je zainteresovao užičke dame svojim nežnim izgledom i svilenim kravatama koje je nosio… Zainteresovao je i puškara Nikolu za fotografiju. Morao je nabaviti tu „magičnu kutiju“ i sve što ide uz nju. Bilo je to 1882. Risto Tešić je osnovao je Podružnicu Srpskog Poljoprivrednog društva za okrug užički. Iz Nemačke je doneo kožno sedlo koje je potom izloženo na prvoj poljoprivrednoj izložbi iste godine u Beogradu. Po tom sedlu, uz Ristina upustva, užički sarači su postali pravi majstori sedlari. Ali, sajdžija nije znao da će taj mali primitivni foto aparat, tu malu crnom bojom ofarbanu drvenu kutiju na kojoj je pisalo „Kodak“ sa otvorom za ekspoziciju, koji je doneo Nikoli Laziću, omogućiti Užičanima da i u dalekom 21. veku znaju kako je izgledala tada užička varoš. Te slike nemaju neku oštrinu, ni određeni kvalitet, ali su zaista vredne i neponovljive.

Ilija Lazić na Starom Gradu
Ilija Lazić na Starom Gradu

Stojana je užičkom puškaru-fotografu rodila drugog sina 1900 godine, dali su mu ime Ilija. Imao je sretno detinjstvo, odrastao je tu kod Prve užičke osnovne škole voljen, pažen i mažen. Rano se zainteresovao za puškarski zanat sve dok se nije dogodilo… Bilo je to 1912. godine, negde u vreme Balakanskog rata, kada je pokušao da popravi ogromni crnogorski revolver „tulumbaš“. Savremenica Maga se sećala:
„Bilo je kasno popodne kada je mladi Ilija Lazić izašao ispred radnje svoga oca, uperio ogromnu revolverčinu u nebo i ispalio hitac, revolverčina mu se raspala u ruci… Na svu sreću malo je bio povređen, više mu je bio povređen ponos“. Od tada više nikad nije uzeo oružje u ruke, ali, od tada, do kraja života 1966. godine nikad se nije razdvajao od fotoaparata. Da bi dobio diplomu fotografskog zanata, otišao je u Beograd kod tada najboljeg majstora, gde je dopunio svoje znanje. Pred sam kraj Prvog svetskog rata osamnestogodišnji Ilija se zadesio u Užicu, kada je snimio poznatu fotografiju iz užičkog Muzeja, koja se smatra za njegovu prvu profesionalnu fotografiju: „Dolazak konjičkog diviziona Timočke divizije u oslobođeno Užice 1918. godine.“

Posle rata kraće vreme radi u Petrovcu na Mlavi. 1925. godine se vraća u Užice i otvara radnju ispod „Žitnog pijaca“, glavnog užičkog pijaca-Trga, iznad čijeg ulaza piše: „Specijalni zavod za uveličavanje slika i modernu fotografiju“. U očevoj nekadašnjoj puškarsko-fotografskoj radnji, sada samo fotografskoj, radio je njegov stariji brat Milorad, koji je bio u duši avanturista i nije se tu dugo zadržao. Nešto kasnije Ilija će se tu preseliti, radnju će nazvati imenom svoje mlađe sestre, na vidljivo istaknutoj firmi je pisalo: “Foto-atelje ‘Vukosava’ Ilije N. Lazića”. U njegovoj staroj radnji će Staniša Debeljević otvoriti „Foto Holivud“ i Užičani će sve do 1945. god. imati dve fotografske radnje, od kojih će posle rata nastaviti da radi Fotoatelje “Vukosava”.