Januar 1962. godine (prvi deo)

884

Kasno popodne u Užicu, 31. decembar 1962. ljudi se pozdravljaju samo osmesima, jer su im ruke prepune. Promicali su sa jelkama radosti, s novim haljinama i odelima, s pečenim prasićima, sušenim pršutama, flašama vina i klekovače. Pronosili su skrivene poklone i skrivene želje. Šta su želeli Užičani te nove 1962. godine?

Atmosfera u gradu
Atmosfera u gradu

U knjižari “Nolit” pomoćnik poslovođe Dobrivoje Popović nesvesno se češka po glavi: ”Neka vlada mir u svetu”. Još želim da nam udžbenici dolaze na vreme jer nas đaci grde.

Slavica Matić učenica šestog razreda u OŠ „Dušan Jerković“ jednostavno želi: “Da sve bude veselo”.

U opštoj gužvi toplih i hladnih andulacija, frizerka Nada Vušković je spontano poželela da njihova zadruga dobije veći salon.

Miroslava Tucović, varendni student više komercijalne škole je poželeo da da sve ispite.

U Gradskoj kavani
U Gradskoj kavani

Major Simo Nenezić načelnik Doma JNA je rekao da će biti zadovoljan ako Dom bude i u novoj godini aktivno učestvovao, u kulturnom i društveno političkom životu. Privatnih želja nije imao. Već je bio dobio stan.

U tada veoma poznatom kiosku u kome je Mustafi Mustafa nudio kikiriki, semenke, kestenje, lebleblije je poželeo da ima bolji stan i da ima više mušterija.

Kočijaš trgovinskog preduzeća “Čigota” Jovan Mlađenović je rekao: “Valjalo bi jedno milionče na lutriji i da me i dalje služi zdravlje”.

Vladimir Luković čuvar Trga partizana poželeo je da se poštuju prelazi, da se ne gazi cveće i trave, da bude što manje prijava, ostalo je u redu.”

Na snežnoj prtini želje su rekli baba Milka Smiljanić i njen unuk. baba je želela novu haljinu, a unuk Predrag Josović je želeo čokoladu.

U Domu JNA
U Domu JNA

Te praznične večeri bilo je puno pesme, smeha i veselja. Užičani su još jednu godinu dočekali veselo, svečano i karnevalski. Počeli su bučno sa prvim pahuljicama izazli su na ulice grada. Tu je bilo veoma veselo. Trubači su najavili dolazak 1962. godine, oko dvadeset časova, jednom mladiću nije bilo rano da bubnjaru zadene hiljadarku iza šajkače.

I tada kada su u kafane počeli da stižu prvi gosti ulice su bile vesele, svečana odela, balske haljine, pesma smeh. U svim užičkim kafanama novu 1962. dočekalo je blizu 2000 građana, a ostali privatno uz toplu peć, uz suvarak i klekovaču, pečeno prase sa prijateljima.

Učenici gimnazije su dočekali novu godinu u svojoj svečanoj sali. Pričalo se da je bilo puno pesme i igre za jeftine pare.

Dom JNA bio je pun “k’o kutija sardina”. Novogodišnja jelka, bogoto dekorisana sala, sa dobrom muzikom koje je diktirala štimung. Igrao se tango, rumba, “užičanka”, makedonsko oro, slovenačka polka…

U Gradskoj kafani moglo je se jesti koliko ko oće za skupe pare. Utisak je bio da se zahvaljujući muzici gosti osećali kao gimnazijalci ili kao da su na igranci u gimnaziji.
U hotelima “Zlatibor”, “Palas”, u kafani “Breza”, “Proleću” bilo je na nivou, nije bilo luperajki kao ranijih godina. Više toga je bilo u Zavodu za socijalno osiguranje, u Banci, Srezu i Opštini.

U Restoranu "Pariz"
U Restoranu “Pariz”

Svuda se jelo pilo i pevalo do zore i zatim još dva dana. Oko četiri sata ujutru na ulici se grlilo i ljubilo, ko koga stigne, naravno sa željom da želje postanu stvarnost.

Samo užički ugostitelji nisu bili zadovoljni Novom godinom. Očekivali su veći prometi i veću zaradu. Nikada do sada nije bilo manje razbijenih čaša. Zato su trgovci bili zadovoljni. U svim trgovinama za dva dana pred Novu godinu Užičani su kupili razne robe u vrednosti od 100 miliona dinara. Pekari su za dva dana prodali 20.000 kilograma hleba, dok su mesari za 48 sati isporučili 1440 kilograma goveđeg, 1170 svinjskog 440 kilograma mesa od živine.

Te novogodišnje noći vatrogasci nisu imali posla, dok su u stanici milicije registrovali samo dva kršenja javnog reda i mira. Dežurni lekar u Domu zdravlja je bio dr Milan Ostojić imao je 8 lakših intervencija. U bolnici je dežurao dr Dragoslav Milovanović koji je imao samo jednog pacjenta. A vozovi i autobusi su počeli da kasne u prvim časovima tek došle 1962. godine.

Anica Zubović u Domu JNA 1962. god.
Anica Zubović u Domu JNA 1962. god.

Drugog januara u Domu armije su gostovale solisti i ansambli iz Beograda, Skoplja, i Titograda. U programu humora, zabavne muzike, narodnih pesama i folklora nastupili Anica Zubović, Kruna Janković, Zora Drempetić, Nikola Badev i Ismet Krcić, humorista Slavko Kokić.

Anica Zubović je bila u to vreme jedna od popularnih Jugoslovenskih pevačica. Odlikovali su je školovan glas, umetnost interpretacije, tehnika disanja, upravo ono što je davnih pedesetih godina bila viza za odlazak pred mikrofon. Iz te generacije koja je učila muziku, iznikla je i Anica Zubović čije su zlatne godine, po ličnom priznanju, bile od 1959. do 1964. godine.