Januar 1963. godine (drugi deo)

1127

U Užicu se neprekidno gradilo, soliteri su “parali nebo”, ljudi su pozivali prijatelje u tek dobijeni stan. Ovakvih srećnika je tada bilo poprilično, ali i onih koji su za memljivu ili vlažnu sobicu plaćali 6 do 8 hiljada dinara, ali to nikoga nije sprečilo da se sa brojnom porodicom doseljavaju u Užice i čekaju posao, čekaju stan, čekaju da završe kurseve… Čekaju, čekaju, čekaju… Od 1946. Titovo Užice se uvećalo za 14.000 stanovnika. Neki od ovih doseljenika su, ako su uspeli da prodaju nešto u selu, uspeli da naprave kuće, neki da dobiju stanove od preduzeća gde su radili, treći od stambenog fonda opštine. Ipak najveći broj je čekao, čekao, čekao… Sve je bilo bolje od sela, zdravog života, lepote prirode. Izgradnja i idustralizacija Užica je polako urbanizovala, menjala navike i način razmišljanja većine mladih stanovnika sreza.

Šezdesetih je Titovo Užice gradnjom krnulo prema oblacima
Šezdesetih je Titovo Užice gradnjom krnulo prema oblacima

Počela je izgradnja pošte sa tranzitnom centralom na uglu Vite Pantovića i Jug Bogdana ili na severnoistočnom delu Trga partizana (ona ista koju sruši Nato 1999. godine), tako će Užice umesto 3 linije sa Beogradom iduće 1964. godine, kada je pošta završena imamalo 33.

U subotu 19. januara završena je zgrada Više pedagoške škole… Školu je otvorio presednik saveta za prosvetu Srbije Dragoslav Mutapović i rekao da će Užice postati značajan centar za obrazovanje ovoga kadra. Na otvaranju su prisustvovali i potpresednik opštine Olga Živković i Mileta Ješić, sekretar Opštinskog komiteta SKJ, i predsednik opštine Petar Antonijević.

Izgradnja "S" solitera
Izgradnja “S” solitera

Užice je dobilo još jednu poslovnu zgradu koja se nalazi kod stadiona „24. septembar“. Izgradnjom ove zgrade rešeno je pitanje službenih prostorija Saobraćajne sekcije i sekcije za održavanje pruge.

Vlajko Brković, generalni direktor Valjaonice bakra, rekao je da je plan za ovu godinu da Valjaonica proizvede 28.000 tona bakra i da se stvaraju 45.000 tona. Valjaonica je ispred pribojskog “Fapa” bila najuspešnije preduzeće u Užičkom srezu.

Tek završen soliter na raskrsnici kod Narodnog pozorišta
Tek završen soliter na raskrsnici kod Narodnog pozorišta

O stambenoj izgradnji tada su rekli:

Stevan Vlajnić fotograf: “U centru zbog strogih zahteva urbanista, treba graditi reprezentativne objekte, a i stambene zgrade – dalje. Uostalom šta je centar u Užicu? Za manje od 10 minuta može se stići do krajnje periferije”.

Tomislav Janjić glumac: „Ako ima sredstava da se napravi jedna stambena zgrada od 30 stanova, može se napraviti 50 jednosobnih stanova i zbrinuti 50 porodica. Protivnik sam gradnje superkomfornih stanova”.

Mladi na Trgu. Pozadi se gradi nova pošta
Mladi na Trgu. Pozadi se gradi nova pošta

Milisav Maloparac penzioner: “Ako čeljad nisu besna kuća nije tesna. Zato graditi manje stanove bez luksuza, najnužniji komfor“.

Užičani su se tada najviše žalili na konduktere autotransportnog preduzeća “Raketa”, broj putnika je bio veći od kapaciteta prevoza. Na to što je “Raketa” bila smeštena na nekoliko mesta u gradu naročito na radionicu za održavanje vozila i perionicu. Bio je to nepokriven prostor, gde su vozila bila izložena vremenskim nepogodama. Nalazio se sa leve strane Carinsko-Lipskog potoka, sa desne strane je bila OŠ „Dušan Jerković“, između dva omanja mosta, betonskog na Glavnoj ulici i drvenog kod škole, gde je bila praonica vozila. Građani su se žalili na buku vozila i lupu koja dopire iz radionice i upozoravali na opasnost koja preti prolaznicima od muzeja i đacima Osnovne škole „Dušan Jerković“.

Lipski potok je danas pod betonom i asfaltom
Lipski potok je danas pod betonom i asfaltom

Žalili su se i na usluge u zdravstvu. Na poštare u Užicu i upravnike pošta u okolnim selima, koje su kritikovali zbog neurednih dostavljanja pošiljki i lošeg odnosa prema okolini. Kao i na trgovce “koji misle da mušterije rade za njih, a ne obrnuto”. Na snadbevenost tekstilnih i radnji za prodaju obuće.

Opštinski sud je kaznio na četiri godine strogog zatvora Iliju Živkovića, radnika Valjonice, za siledžijstvo. On je u blizini Hotela “Mejug” silovao jednu radnicu. Hotel „Mejug“ je bio u Sevojni, u zgradi gde je pre rata bila Poljoprivredna škola, a kasnije Mlekara. Inače, Ilija je tada bio poznat kao nasrtljivac na žene i sildžija, što je sud imao u vidu pri odmeravanju kazne.

Poštari s početka šezdesetih
Poštari s početka šezdesetih

U “Vestima” se pojavila zahvalnica: “Izražavam zahvalnost užičkim lekarima dr Milićeviću i dr Kovačeviću koji su me spasli sigurne smrti. Takođe se zahvaljujem sestrama Mici i Akseniji, bolničarima Milu, Draganu, Nešu i Dragutinu, svi sa hirurškog odeljenja. Milena Rabrenović, Bioska“.