Januar 1963. godine (prvi deo)

1079

Ova zima 1963. dugo je pamćena. Titovo Užice je ove zime bilo zavejano, temperatura je padala do minus dvadeset celzijusovih. Nadležni su nespremno dočekali zimu. Grad je ostao usred zime bez uglja i drva. O ogrevu nisu mislili ni trgovci, ni u preduzećima i ustanovama, a niti su mislili mnogi građani. Tekstilni zavod „Cveta Dabić“ je čak obustavila proizvodnju. Mraz je bio toliki da je veđina izloga bila zaleđena, a sneg je bio tako veliki da je morao da bude skidan sa krovova da se ne bi urušili.

Zaleđen izlog na "Foto Zvezdi" u Bloku C (foto Vlajko Kovačević)
Zaleđen izlog na “Foto Zvezdi” u Bloku C (foto Vlajko Kovačević)

Većina mesta u užičkih ugostiteljskih objekta sedam dana pre novogodišnje večeri je bila rasprodata. Nova godina je dočekivana u restoranu „Pariz“, njegovih 220 mesta je zakupila “Raketa”… Trgovinska preduzeća su zakupila 180 mesta koliko je imao “Palas”. Ostali su mogli da dočekaju Novu godinu u donjoj i gornjoj sali u “Gradskoj kafani” (ili “Gradskoj kavani” kako su je tada zvali), u Hotelu “Zlatibor”, u “Domu JNA”, “Radničkom domu” u Sevojnu. Ipak najvećo broj Užičana je i ovu Novu godinu dočekao u svojim kućama i stanovima pored jelke, uz radio, nešto malo njih uz televizor… Ali sigurno najviše njih uz ciku i vrisku najmlađih Užičana. Na stolovima je bilo prepuno hrane i pića. Najbolji doček je bio u Gradskog kafani, štimung je pravio, Dragan Đurić – Đura. Tada šesnestogodišnji momak je svojim prijatnim glasom oduševio prisutne, muzičari su se trudili do iznemoglosti.

U kafani Hotela “Zlatibor”(starog) atmosfera je bila uzbudljivija. Po koja slomljena čaša, gosti su zajedno pevali sa pevačicom, onom istom lepoticom što je užičke gospođe nisu gotivile. U “Parizu” su isključili džuboks i doveli muziku, lošu, ali gosti nisu baš marili ni kako se peva, a ni kako se svira. U Palasu je bilo voeoma prijatno, dok su u Domu bile pune obe sale, muzika odlična. I ove godine je Dom JNA svojim gostima priredio najlepši doček, igralo se i pevalo do zore, a sutradan je sve ponovo nastavljeno.

Posle ponoći ulice grada su bile pune ljudi… Novogodišnje kape, konfete, pesma, smeh. Iz okolnih sela spustili su se gorštaci trubači da doprinesu slavlju. Zlo devedesete bilo je veoma daleko.

Ilija Lazić sa krova svoje kuće i radnje skida sneg
Ilija Lazić sa krova svoje kuće i radnje skida sneg

Tačno deset minuta posle ponoći u užičkom porodilištu Kristina Adžić je rodila sina. Milicija i vatrogasci nisu imali posla.

Ovoga januara 1963. godine u pozorištu su izvođene prestave: ”Lusi Kraun”, “Vuk Bubalo” “Vajar Maski” , “Savet kuće na jezeru”, “Dubrovačke vragolije”. Izvedena je premijera “Lepotica i zver”, koju je režirala Matilda Špiler, a igrali su: Sandra Štrof, Gordana Gošić, Ankica Stanojević, Ljubinka Vukadinović, Zvonko Jelašić, Bogoljub Petrović, Tomislav Janjić.

U bioskopu “Zlatibor” su igrali filmovi američki “Zoro osvetnik”, italijanski “Zvezde noći” i sovjetski “Voz ide na istok”, engleski “Gangsteri”, mađarski “Dva poluvremena u paklu”, sovjetsko francuska koprodukcija “Misija Leona Garosa”. U Domu JNA igrali su domaći filmovi: “Pet minuta raja”, “Kako je lepo živeti”, američki “Bagdadska sirena”, “Od pakla do Teksasa”, domaći “Čudotvorni mač”, a u sevojničkom Radničkom domu: domaći “Sam”, američki “Tetovirana ruža”“, ”Metalna zvezda”, “Dejvi Kroket i pirati”, domaći “Rat”…

Kako je izgledala jedna subota uveče toga janura 1963. u Užicu, što se tiče kulturno – zabavnog života?

Užičani su u dobrom raspoloženju dočekali Novu 1963. godinu
Užičani su u dobrom raspoloženju dočekali Novu 1963. godinu

U Pozorištu je devetnesti put po redu igrana Nušićeva “Autobiografija”. U bioskopu “Zlatibor” je igrao film sovjetsko – francuska koprodukcija “Misija Leona Garosa” u kome je igrala tada popularna glumica u Užicu, Tatijana Samojlova. Ipak u 20,05, kada je žurnal već počeo blagajnica bioskopa „Zlatibor“, Vera (kasnije direktor bioskopa “Partizan”) rekla je da još ima karata. Pred njom je bila prošarana šema ispunjenih sedišta, slično nekom grafikonu koji potvrđuje varljivo raspoloženje užičke publike.

U zamračenom klubu Narodnog odbora sreza, (danas bi bio u Supštini opštine) je u poluzamračenoj sali blicao pred pet gledalaca popularni model niškog Televizora 865, na kome je prenošen festival zabavnih melodija “Zagreb 63”. Obično je u ovom klubu bilo više posetilaca, najviše neženja. U centru grada kod Maloga parka ferijalci su postavili reklamni pano “Večeras ferijalno veče. Igranka, humor i zabavne melodije”. Sala je bila puna, orkestar je svirao. Jedan od parova koji su igrali bili su Radmila Novaković i momak koga su zvali Mifka. Radmila je rekla: “Nisam zadovoljna našim igrankama. Gužva je i pomalo zagušljivo, večeras je dobra muzika, jer svira orkestar Doma JNA, a na redovnim igrankama moramo da se zadovloljimo orkestrom koji ima tri istrumenta”. Mifke je mislio drgačije: “Igranke su svuda iste; nešto naročito se ne može očekivati. Jedino mi se čini da devojkama treba pružiti priliku da češće biraju“. Nije prošlo nekoliko trenutaka, a preko ozvučenja se čulo “dame biraju”.

U udobnom restoranu Doma JNA, Voja je plesao sa Gordanom. “Dolazim ovde svake subote i nedelje i odlično se osećam. Igram uz dobru muziku. Za mene je važno i to što je jevftino piće, jeftin roštilj, a servis se ne plaća. Uglavnom dolaze članovi Doma i mesta moraju da se rezervišu“.

“Ja nisam odavno u Užicu, ali najradije navraćam u Dom JNA” rekla je Gordana i ponovo zaigrala.

U Užicu veoma popularna glumica Tatijana Samojlova na naslovnoj strani Ilustrovane politike
U Užicu veoma popularna glumica Tatijana Samojlova na naslovnoj strani Ilustrovane politike

Kada bi neko želeo da u kafani Hotela “Zlatibor” traži pesmu večeri, morao bi da proglasi pesmu “Šoferska je tuga pregolema”. Restoran su zaposeli šoferi i automehaničari sa svojim devokama, ženama… Sala je bila puna. Da smo doveli i naše auto-stoperke, ne bi nam bilo mesta ni u tri hotela duhovito je dobacio jedan. Pevačica je skromnije nego obično ispunjavala diskretne porudžbine, a u slobodnim trenucima i ona se hvatala u široko kolo. Mikrofon te većeri nije bio samo njen. Pripadao je i glumcima užičkog pozorišta i sinovima jednog šofera koji su rano naučili da sviraju i pevaju (radi se o braći Mirčić, sinovima jednog od tada najpopularnijih užičkih šofera koji je imao kuću u međaju kraj Jaza).

U jednom uglu čula se slomljena čaša, jedina te večeri, usamljena zvonka, razbijena te večeri da podseti na one obične subote kada se do zore lomi staklo, kada drhte daire i telo pevačice. Jedina užička kafana koja je radila celu noć bio je “Port Said”. Oko dva po ponoćiI pola gostiju je dremalo, a pola spavalo. Jedan izuzetno trezan se sažaljevao nad sudbinom Cigana: “Nisu oni krivi što su proterani iz Egipta… Njihov car se zvao Faraon“. Drugi je ređao šibice po stolu i hteo da pokaže neki veliki trik.