Jovanovića česma

1751
Spomen česma za sinove poginule u Prvom svetskom ratu
Spomen česma za sinove poginule u Prvom svetskom ratu

Hvala što ste me usmerili gde da istražim, da bih napisao pričicu o nekadašnjoj užičkoj česmi, koja je bila kod nekadašnje “Gradske knjižnice i čitaonice”, u kući gde je danas kafana “Era”. Da, najbolje je kada zaborav ovlada, istraživanje započeti na užičkom groblju, na Dovarju.

Pisani trag, uklesan na spomeniku na Dovarju, svedoči o životu i smrti šestočlane trgovačke porodice Jovanović. Petar i Anka Jovanović su 1893. ostali bez kćerki Darinke i Pavlije, koje su, zbog epidemije bolesti, umrle u četvrtoj i trećoj godini života. Izgubili su Petar i Anka i dva sina, Aleksandra i Iliju, koji su živote dali za otadžbinu. Spomenik svedoči da je student tehnike i rezervni potporučnik Aleksandar, februara 1916. godine, podlegao ratnim naporima kao veliki junak i mučenik. Aleksandar je umro od posledica rata u 23. godini života na ostrvu Vidu, gde zauvek počiva njegovo telo. Njegov brat, svršeni đak trgovačke akademije, Ilija Jovanović, učestvovao je u Prvom svetskom ratu kao narednik dobrovoljac. Imao je 25 godina kada je, kao teški invalid, preminuo u Užicu 1920. godine, četiri godine nakon smrti svoga brata.

Jovanovića spomenik na groblju na Dovarju
Jovanovića spomenik na groblju na Dovarju

U znak sećanja na hrabre sinove, poznati užički trgovac Petar Jovanović je podigao kod tadašnje gradske Knjižnice i čitaonice, današnje kafane “Era”, spomen- česmu na čijem je postamentu od crnog mermera bila bista srpskog vojnika sa francuskim šlemom. Spomen- česmu je 1943. godine srušio vozač italijanskog tenka.
U velikom bolu za svojom decom, polomljenim krilima, kako piše na spomeniku od belog krečnjaka na Dovarju, 1923. godine je presvisnuo od tuge šezdesetpetogodišnji Petar Jovanović. Tri godine kasnije, decembra 1926. godine, umrla je i majka, supruga, dobrotvor Kola srpskih sestara, Anka Jovanović. Dobročinstvo je nastavljeno i nakon smrti Anke Jovanović, koja je svu imovinu zaveštala Kolu srpskih sestara. Ankina kuća u tadašnjoj donjoj čaršiji, u blizini današnje Prve osnovne škole kralja Petra II, nakon njene smrti je ponovo postala dom dece siromašnih roditelja i dece bez roditelja. U toj kući je bila ćilimarnica u koju su dolazile devojčice iz okolnih sela, kako bi se bavile ručnim radom, prele, tkale. Živele su u Ankinoj kući, a pohađale nastavu u Ženskoj radničkoj školi. Kolo srpskih sestara se staralo o održavanju higijene internata, čiji su rad pomagali i brojni Užičani iz grada i okolnih sela, donirajući drva za ogrev, džakove krompira, luka. Internat, otvoren u kući Anke i Petra Jovanovića, u ulici koja od Dimitrija Tucovića vodi prema plaži, prestao je sa radom pre Drugog svetskog rata. Kolo srpskih sestara 1936. godine je prodalo tu kuću. O tome svedoči blagajnički dnevnik, izveštaj Kola srpskih sestara, kao i plaćanje poreza na prenos kuće na trgovca Nikačevića. Bio je komšija i kupio je deo koji je pripadao Jovanovićima. Stvari su iseljene i stavljene u prizemlje kuće Višnje Prljević, koja je u to vreme bila predstavnica Kola. Potom su rasprodate, jer niko nije imao para da plaća nameštaj koji zauzima prostor. Takve užičke kuće bi trebalo da budu sačuvane zadužbine, jer je želja donatora da se u sećanjima ljudi u Užicu, u kasnijim generacijama, zadrži pamćenje na takve gradske porodice.

Jovanovića spomenik na groblju na Dovarju
Jovanovića spomenik na groblju na Dovarju

Otrgnuta je od zaborava užička porodica Jovanović. Učinilo je to Kolo srpskih sestara Užica, služenjem parastosa i održavanjem pomena porodici Jovanović na groblju Dovarje, u blizini kapele i službenih prostorija JKP Bioktoša. U tom neposrednom okruženju se ističe od belog krečnjaka urađen spomenik šestočlanoj porodici Jovanović. Porodičnu grobnicu Anke i Petra Jovanovića osmislio je Užičanin, akademski slikar i vajar Mihailo Milovanović, kao i Jovanovića spomen česmu. Inače, Mihailo Milovanović je jedan od osnivača Udruženja likovnih umetnika Srbije, ratni slikar Vrhovne komande srpske vojske u Prvom svetskom ratu, autor čuvenih portreta srpskih vojvoda Radomira Putnika, Živojina Mišića, Stepe Stepanovića i Petra Bojovića, generala Pavla Jurišića Šturma, kralja Petra I Karađorđevića i regenta Aleksandra Karađorđevića. Posle kamenorezačkog zanata od koga je odustao i godinu dana provedenih na usavršavanju u školi Antona Ažbea u Minhenu, 1905. godine Milovanović je u Minhenu je postao student Akademije lepih (likovnih) umetnosti, prvo kod profesora Ludviga Herteriha, a potom u klasi njegovog naslednika Huga fon Habermana. Milovanović je diplomirao 1909. godine na likovnoj Akademiji u Minhenu, a u zemlju se vratio na početku Balkanskih ratova 1912. kao dobrovoljac. Početak Prvog svetskog rata je dočekao na usavršavanju u Pragu, bio uhapšen i posle bekstva iz praškog zatvora, preko Nemačke, Poljske, Ukrajine, Crnog mora i Rumunije, stigao je da se priključi na ratištu svojoj Drinskoj diviziji i sa srpskom vojskom preživeo njenu golgotu.

Vajar, slikar, pisac, ratnik Mihailo Milovanović sa porodicom
Vajar, slikar, pisac, ratnik Mihailo Milovanović sa porodicom

Milovanović, čiji se legat danas nalazi u užičkom Narodnom muzeju, izradio je spomenike arhimandritu račanskog manastira i knezu Sokolske nahije Hadži Melentiju u manastiru Rača, komandantu Zlatiborskog komitskog odreda majoru Kosti Todoroviću u Srebrenici (koji su porušile ustaše u Drugom svetskom ratu), srpskim ratnicima u Mladenovcu (oskrnavljen 1947. uklanjanjem grba Srbije i dvoglavog orla s krstom i krunom iznad grba), spomenik na Krfu poginulim vojnicima Drinske divizije, mermerni ikonostas u pravoslavnoj crkvi u Mladenovcu (1926 – 1929) itd. Grobnica Jovanovića, kao kulturno-istorijski spomenik i arhitektonsko delo, čuva sećanje na trgovačku porodicu, herojska i dobročiniteljska dela koja su činili. Spomenik je obnovio Odbor Kola srpskih sestara 1935. godine.

Šezdeset godina je odolevala vremenu, zapuštena i zaboravljena grobnica porodice Jovanović. Kolo srpskih sestara nije zaboravilo znamenitu užičku porodicu porodici bez potomaka. Te 1995. godine, prema pisanju tadašnjeg Ekspresa, Kolo je platilo zemljarinu za porodičnu grobnicu, iskrčilo korov, čime je oživelo sećanje na Jovanovićeve. Kolo je potom 2016. obnovilo čitav spomenik i odavanjem pomena, kako je 11 godina ranije istaknuto, nije dozvolilo da se zatru grobovi te čuvene porodice užičkih rodoljuba.