Jul 1962. godine

950

U Užicu je proslavljen 4. jul, Dan Borca, i 7. jul, Dan ustanka. Polagani su venci i otvarani spomenici. Povorka sa cvećem i vencima je krenula sa Trga. “Na grobnici heroja na Dovarju, mirisalo je cveće. Blještale su petokrake od stanijola. Crvene trake, petnaest venaca.”

Predivna najkraća Perućka reka Vrelo i nad njom kafanska terasa
Predivna najkraća Perućka reka Vrelo i nad njom kafanska terasa

Od događaja tog jula Užičanima su izazvali pažnju ova: Preduzeće “Magnezit” pripojeno je kraljevačkom “Magnohromu”, 17 radnika is SSSR-a posetilo je Užice, gde su razgledali Valjaonicu, Muzej ustanka, Trg partizana, a najviše im se svideo muzej. Zatim polemika oko spajanja dva ugostitelska preduzeća “Zlatibor” i “Sloga”.

U Perućcu se radilo danju i noću, izgrađen je zagat. Na izgradnji brane je radilo 1000 radnika koji su trebali da je završe do 1966. godine.

Do 1959. u Perućcu, koji je bio poznat po najkraćoj reci na svetu i malom vodopadu, živelo je 200 stanovnika. U junu 1962. je imao 2000 stanovnika. Perućac je bio pun baraka, koje su bile poređane kao pečurke u tesnacu pored Drine i planine Tare. Osećala se živost kao u tadašnjim većim gradovima sa početka šezdesetih. Čiste ulice, neon, prodavnice, kafane sa džuboksom, pijaca, kupatilo, zdravstvena stanica…

Užičani su se preselili na plažu, a sa njima i mnogi gosti sa strane.
Užice je tada važilo za uspešan turistički grad. Ove godine užički osnovci su pokazali slabije rezultate od prethodne generacije, a profesori srednjih škola su tvrdili da učenici osnovnih škola pokazuju slabo znanje na prijemnim ispitima. U Učiteljskoj školi je konkurisalo 172 učenika, 80 slobodnih mesta je bilo u Gimnaziji, a u Tehničkoj školi 36.

Gradnja Pedagoške akademije
Gradnja Pedagoške akademije

U Valjaonici su počeli da štampaju na gešteteru “Nedeljni informativni bilten” u tiražu od 2000 primeraka, zbog bolje informisanja radnika o odlukama upravnog odbora i organa upravljanja.

Na komunističkim sastancima je kritikovano i ocenjeno nemoralno to što se u užičkim osnovnim školama na kraju školske godine pevala pesma: -“Ej… hej…hej! Ja ću doći, oko pola noći da legnem kraj tebe…” Što su neki učenici zgužvali đačke knjižice nezadovoljni ocenama i skandirali: – “Sve dosad sam derao školske klupe i slušao nastavnike – glupe”… Nisu komentarisali što su cene u prodavnicama društvenog preduzeća “Čigota” bile skuplje i do 50%. Što na pijaci seljaci “ucenjuju” kupce komunisti su formulisali: “Povampiruju se ona stara ucenjivačka svojstvena nasleđa iz prošlog vremena”. Ipak, prodavalo se mnogo seoskih imanja a kupovale kuće u gradu.

Studenti azijsko-afričkih zemalja su posetili Užice i Valjaonicu bakra.

Napredovali su radovi na pruzi Beograd-Bar, probijan je na Zlatiboru jedan od najvećih tunela u Evropi (6.166 metara) i to dnevno tri metra.

Užičani sa sve gostima "Beograđanima" su se u julu preselili na Plažu
Užičani sa sve gostima “Beograđanima” su se u julu preselili na Plažu

Telefonska služba užičke pošte nije radila nedeljom po podne, tako da u to vreme Užičani nisu mogli da koriste telefone.

U blizini Raketine garaže, baš kod nekadašnjeg drvenog mosta gde se nalazilo “Udruženje privrednika”, a sada škola Radoje Ljubičić, stajao je duže vremena stari, mali autobus koji je čekao popravku. U njega se moglo ući i izaći u svako doba. Susedi su se žalili da on ne čeka red za popravku, već da noću služi u “neprilične svrhe” kako bi danas rekli za „brzi neobavezni seks“.

Ispred užičke Opštine se okupio narod, većinom stariji Užičani i Užičanke. Žalili su se da im se predmeti na vreme ne rešavaju, da se odugovlači i razvlači, traže se uvek neki dopunski podaci, da su službenici neljubazni… Danas bi se to nazvalo protest:
– Ama ljudi, zašto to ide tako!? Pita ih pridolazeći.
– E, zašto… Prosta stvar. Unutra ih mnogo ima, pa – ne stižu.

Kod “Trumana” je tih godina uvek bilo puno. Najviše meraklija na dobroj kafi. Između ostalih, dosta je bilo onih koji su tu za vreme svog radnog vremena. Za jednim stolom to su komentarisali:
– Kako smeju?
– Slaba kontrola. Koji ih vrag goni da ih da u toku radnog vremena sede ovde!?
– Kazna koja ih još nije stigla.

Gradnja "Vlajkovog stadiona"
Gradnja “Vlajkovog stadiona”

Zbog zidanja Više pedagoške škole, ulicom Dobrile Petronijević privremeno je bio zabranjen saobraćaj u jednom smeru, odozdo-nagore. Tih dana je se obavljao saobraćaj ulicom Vojvodom Demira (ulica koja se nastavlja na Slanušku koja ide pored Gradske galerije, na prvoj raskrsnici nastavlja Demirova do raskrsnice na Rakijskom pijacu”) i Vojvode Stepe (koja više ne postoji u tom delu grada). Kako su to tada bile tesne ulice popločane turskom kaldrmom, stanovnici tih ulica su se žalili na prašinu i blato. Za vreme lepih dana prašina im je zasipala prozore, dok se za vreme kišnih stvarala kaljuga. Tražili su da se ulica češće prska, da bi mogli da otvore prozore.

Učenici učiteljske škole na incijativu svoga profesora fiskulture Vlajka Kovaćevića na neiskorišćenom prostoru stadiona “24 septembra” dobrovoljnim radom su napravili sporske terene, tribine i svlačionice sa kupatilom za potrebe svoje škole.
Užičani su ovaj stadion za male sportove nazvali “Vlajkov stadion”.

Ovog jula otvorena je prva samoposluga u Užicu (nalazila se u nekadašnjoj palati Tkačke radionice, na mestu današnjeg ulaza, sa glavne ulice u današnji “Zlatibor“). Prodavnicu je otvorilo preduzeće za promet poljoprivrednim proizvodima “Čigota”, koje je u prvu užičku samoposlugu uložilo tri miliona dinara. Za tri dana kroz samoposlugu je prošlo dve hiljade kupaca, prodavnica je bila dobro snadbevena, a radila je od 6 do 20 časova. Prodavnicu je otvorio Petko Ćaldović, direktor preduzeća.

Napravljen je prvi vodovod u Lužničkoj dolini. Poljoprivrednik Dobrivoje Vranić iz Karana je bio taj koji je napravio vodovod. Sve je skoro sam uradio, trasirao, postavio cevi, uradio rezervoar. Sa obližnjeg brda sveža i hladna voda je potekla u njegovoj kući pod velikim pritiskom. Rezervoar većeg kapaciteta omogućio je da za sve potrebe ima dovolnjo vode u kuhinji lavabo sa slavinom, kupatilo, u štali pojilo za stoku. Ovaj događaj Vranići su proslavili s komšijama u kući.

Pored berberske zadruge bila je prva užička samoposluga
Pored berberske zadruge bila je prva užička samoposluga

U selu Stublu se dogodila teška porodična tragedija. Zadesila je porodicu Miće Udovičića. Žrtve su bile deca – četvorogodišnja Mira i trogodišnja Stojka. Kao i obično u jeku poljoprivrednih poslova roditelji su otišli ranom zorom na njive, deca su ostala da spavaju na tavanu štale koji je bio pun sena. Tu se nalazila i petrolejka bez stakla! Kada su se deca probudila našla su šibicu i pokušali da zapale lampu, ali su zapalili seno. Nije pomogla ni pomoć komšija koje su probudili jezivi krici dece, za nepun čas sve se pretvorilo u pepeo. Kada su se roditelji vratili s njive, na mesto štale stajala je gomila pepela i ugljenisana tela dece.

Okružni sud podnelo je optužnicu protiv trgovinskog preduzeća “Otpad” zbog povećanja cena, i oduzeta mu je imovina u vrednosti razlike od jednog miliona dvesta dvadeset jedne hiljade dinara.

Radosav Šopalović iz Mačkata je osuđen treći put zbog nedozvoljene trgovine suhomesnatim proizvodima na godinu i po dana strogog zatvora i 100.000 dinara, a oduzeta mu je protivpravno stečena korist od 200.000 dinara.

Tada je bilo u modi da se preko novina odriče žene. Neki Darko Blačević iz Krčagova se odrekao svoje žene Leposave. Pa Rade Nevenkić žene Grozdane. A Milomir Lazović iz Drežnika je pozivao ženu Milomirku da mu se vrati u roku od tri dana, da nastave bračni život.

Mileta Nedeljković, poslovođa Magnezita, zbog pronevere osuđen je na 5 godina zatvora. Najviše proneverenih para je potrošio po užičkim kafanama, praveći lumperaje koji su postali poznati širem krugu užičkih gostiju kafane Hotela “Zlatibor”. Kritikovani su pijani železničari, koji su maltretirali putnike.