Jul 1964. godine

1163

Humanizacija odnosa u SFRJ u procesu slobodnijeg ispoljavanja mišljenja i političkog delovanja pokrenuta je posle prekida sa staljinizmom 1948. godine, Kada su Titovi komunisti shvatili koliki je uticaj zapadne pop muzike, počeli su da je uklapaju u socijalističku kulturnu politiku, podržavajući sve veću proizvodnju domaće muzike (zagrebački „Jugoton“ je, između 1956. i 1961. godine, 16 puta povećao svoj profit, a 1963. g. njegovi kapaciteti bili su deset miliona ploča godišnje). Mnogo toga se desilo do polovine šezdesetih godina. Između ostalog, u septembru 1961. godine u Beogradu je održan prvi skup država i vlada takozvanih, vanblokovskih zemalja, nesvrstani.

Gitarista Henk Marvin i njegovi Šedouzi bili su uzor prvim YU rok grupama
Gitarista Henk Marvin i njegovi Šedouzi bili su uzor prvim YU rok grupama

Domaćin velikog sastanka bio je doživotni predsednik SFRJ Josip Broz Tito. Jugoslavija i njen lider Tito bili najsnažniji zagovornici i predvodnici nesvrstanih. To je omogućilo, od početka šezdesetih godina, da relativno mala zemlja, Jugoslavija dobije nesrazmeran politički uticaj u svetskoj politici. Da skoro 30 godina vešto igra na klackalici između Istoka i Zapada, znalački koristeći njihove podele i sukobe, da kapitalizujuje političke i ekonomske prednosti svog položaja „zone izmirenja suprotnosti“.

Tako je otvoren prostor za neke druge uticaje, pre svega one sa Zapada. To su bili razni oblici pop kulture – mode, filma, muzike, stripa. Te iste, 1961. godine, u Beogradu je osnovana prva rok grupa, zvala se “Alasi”. Međutim, prava poplava nove muzike vezuje se tek za VIS (Vokalno istrumentalni sastav) “Siluete”, kojima su kao i mnogim drugima u Jugoslaviji uzor bili Klif Ričard i grupa “The Shadows”. Prema zvaničnoj verziji, članovi budućih Silueta imali su priliku da vide mjuzikl “Veseli klub mladih” (The Young Ones, 1961. Sidnija Polaka Furija) u kome su glavne uloge igrali Baš Klif i “Šedouzi”. Posle toga su navodno odlučili da osnuju grupu. Uskoro je njihov plavo izblajhovani Zoran Miščević postao velika zvezda, omiljen, kao što se može naslutiti, naročito kod ženskog dela publike. Atmosfera na koncertima “Silueta” nije se mnogo razlikovala od svirki velikih svetskih rokenrol sastava: vrištanje publike, lomljenje istrumenata i slično.

Atmosfera sa nastupa Silueta na Beogradskom sajmu, foto T. Peternik
Atmosfera sa nastupa Silueta na Beogradskom sajmu, foto T. Peternik

Srbi su mini modu i hulahop s oduševljenjem prihvatili. Uz kratku suknju koja nije baš svim devojkama dobro pristajala, išla je i nova šminka: ajpajneri (tuš za oči sa četkicom) crveni ruži, crveni lak za nokte. Iz inostranstva su stigle veštačke trepavice. Bile su toliko uočljivo veštačke da je samo strast prema modi navodila ženu da na kapke nanosi lepak, a zatim stavlja plastične trepavice koje su ličile na neku vrstu lepeze. Danas, iako nam se to do skora čini smešnim, primećuju se tu i tamo neke poznate dame sa takvim trepavicama. Ali ko zna čemu će se za pedesetak godina smejati naši potomci. Ako bismo razmislili, već sada bismo prasnuli u smeh. Sve novotarije stizale sa “trulog kapitalističkog zapada”. A mi smo ih tako željno očekivali i tako zadovoljno prihvatali. Uostalom, kao i danas u ovom digitalnom 21. veku.

U Užicu je svečano je proslavljen 4. i 7. juli, povodom toga otvoren je Ferijalni dom “Naša mladost”. Ovo ime nikada među omladinom nije zaživelo, uvek su ga zvali “Ferijalni”, sve dok nije uzet pritiskom od užičke omladine i pretvoren u Hotel “Turist”. Slučajno sam sa ocem bio na Plaži i gledao šta se događa ispred novoga Ferijalnog doma. Mnogo godina kasnije sam naišao na fotografiju koju je snimi kum Stevo Vlajnić, poznati užički fotograf tog 7.jula na kojoj smo u prvom planu pored ustave otac Vlajko i ja na vespi.

Otvaranje Ferijalnog doma "Mladost", prisutan sam sa ocem na vespi kod ustave
Otvaranje Ferijalnog doma “Mladost”, prisutan sam sa ocem na vespi kod ustave

Jedan od tada najboljih radnika „Prvoga partizana“ Vladeta Domanović (otac nekadašnjeg fotografa Narodnog Muzeja autora izložbe fotografija “Rajski otoci” Zorana Domanovića) na pitanje novinara “Vesti” o standardu odgovarao je:
– Koliko zarađujete?
– Preko 40.000 dinara
– Koliko plaćate stan?
– Pošto je to prepravljena vešernica minimalno, svega 1250 dinara plus za struju i vodu 1000 dinara.
– Koliko vam treba za ishranu?
– Više od polovine ukupnih primanja.
– Imate li kredit?
– Da 7600 dinara, kupio sam nameštaj i ugalj za zimu.
– Da li satavljate kraj sa krajem?
– Krajem meseca obično pozajmim…
– Za šta najčešće trošite ostatak plate obzirom da najveći deo dajete za hranu?
– Uglavnom za potrebe dece, knjige, sveske, olovke, nove cipele, odeću…
– Idete li u bioskop, pozorište?
– U bioskop idemo tri puta mesečno, zavisi od filmova. U pozorištu sam bio svega jednom pre deset godina, ne odušljevljava me. Ali zato ne propuštam ni jednu utakmicu.
– A novine?

Vlade Domanović, jedan od najboljih radnika u fabrici "Prvi partizan" 1964. godine
Vlade Domanović, jedan od najboljih radnika u fabrici “Prvi partizan” 1964. godine

– Pored “Rada”, kupujem “Vesti”, “Sport i Svet”, “Ilustrovanu Politiku”. Dnevnu štampu ne kupujem jer imam radio.
– A Televizor?
– Ko zna biće i to valjda..
Vlade Domanović je nabavio televizor posle nepunih dva meseca od svog razgovora sa novinarom „Vesti“.

Više od dve nedelje su trajale muke za 500 vlasnika televizora i njihovih komšija u Užicu. Slika je bila nejasna, snežna. Rečeno je da se pokvario relej na Bioktošu.

U Gradsku kavanu svratio je čiča Jova sa Romanije i izazvao veliko interesovanje, mnogi su hteli da ga upoznaju već tada legendarnog travara…
A šargan Vitasi – selo na izvoru naše Đetinje, dobilo je struju. Tako se elektrifikacija svih sela kremanske opštine završila.

Drveni most preko koga se stizalo u Sokolanu i na Zlatiborski put
Drveni most preko koga se stizalo u Sokolanu i na Zlatiborski put

Drveni most, tada kod kod benzinske pumpe i autobuske stanice (danas betonski kod Beograske robne kuće i takođe autobuske stanice koja je sa druge strane reke) postao je opasan za pešake i vozače. Zaštitni direci sa strane su bili polomljeni, a i daske sa poda su bile u sličnom stanju.

Iako je bilo zabranjeno, klanje teladi moglo se videti na svakom koraku. Neki su klali telad staru 10 dana. U većim užičkim zgradama postojale su prave prodavnice mesa. Ove “mesare” bile su smeštene po podrumima. Ova “sramota” se saznala kontrolom koliko je otkupljeno telećih koža od početka 1964. godine. Svake nedelje se moglo videti na ulicama mnogo više mlekadžija nego uobičajno. Ali, u svim kantama za mleko nije se nalazilo mleko već teletina, koje je tako raznošena po kućama. Naravno to nisu radili seljaci iz okoline grada, već šverceri iz Užica.