Kako je građena najstarija sačuvana užička zgrada (prvi deo)

2044

Najstarija užička zgrada Komande garnizona u Užicu je sagrađena u periodu od 1851. do 1859. godine. Prema projektu prva namena je bila da se u nju smesti uprava sreza, a da se ispred nje otvori gradski pijac. Zgrada je sa prekidima zbog političkih dešavanja, nedostatka kvalifikovane radne snage i nedostatka sredstava građena duže nego što je bilo uobičajeno za izgradnju javnih objekata u Srbiji tokom 19. veka. O istorijatu ovog najstarijeg užičkog objekta najviše istorijske građe je obrađeno u radovima Novaka Živkovića, Živote Markovića, Angeline Stanimirović, Gordane Lazić i Bogdana Nestorovića, koje ću koristiti u nastavku ovog pripovedanja.

Zgrada Vojne uprave
Zgrada Vojne uprave

Projekat po kome je urađena najstarija sačuvana užička zgrada načinjen je u Građevinskom odeljenju Ministarstva unutrenih dela tokom 1851. Bilo je slično Okružnom zdanju rudničkog okruga u Gornjem Milanovcu. Prema predračunu, za gradnju objekta je bilo potrebno oko 600 000 komada cigle. Potrebnu količinu, u bližoj okolini, niko nije imao uslove da proizvede. U to vreme majstori ciglari dolazili su iz jugoistočne Srbije i Makedonije. Nakon nekoliko neuspelih molbi Aleksincu za ciglare, konačno su u aprilu 1851. godine nađena dvojica ciglara koji su pogodili da prave 1000 komada cigle za 50, a 1000 komada ćeramide za 60 groša čaršijskih. U međuvremenu je pristigao inženjerski pomoćnik Jovan Ristić, kako bi prisustvovao radovima i vršio stručni nadzor.

Kada je počela priprema materijala za gradnju, iz Ministarstva Unutrenih dela je pristigla Komisija sa zadatkom da odabere mesto za izgradnju zgrade. Tokom izbora mesta vodili su se veoma bitnim razlozima: položajem objekta u odnosu na srpski deo varoši, da se ispred objekta nalazi prostor na kome se može biti pijaca, da je cena placa prihvatljiva, da su placevi u okolini srpsko vlasništvo kako bi se formirala pravična cena (u to vreme u Užicu je važila praksa da je muslimansko stanovništvo podizalo vrednost placeva ukoliko bi se pojavila srpska uprava sa zahtevom za kupovinu radi izgradnje), mogućnost za uređenjem i regulisanjem pristupnih ulica na lokaciju i prohodnost ulica kako bi se na prostor ispred objekta preusmerio svakodnevni saobraćaj koji prolazi kroz Užice.

U izveštaju Komisije za određivanje mesta za izgradnju novog zdanja u Užicu, koji je potpisao inženjer August Cermak, broj 438 od 21. maja 1851. godine, stoji: … “da je ono mesto, na kome je do sada postojalo i Užicu Zdanije Suda i Načelničestva kao što ovde pod priloženij plan pokazuje, odviše mnogo udaljeno od Srbske varoši, i iza dućana i groblja Turskog tako uvučeno, da ni na kakovi glavni sokak svoga izgleda nema, i da jedno zbog toga ne bi bilo dobro iznova zdanije za Sud i Načelničestvo na istome mestu postroiti a drugo što u onoj turskoj varoši blizu sadanjeg zdanija Suda i Načelničestva nema više nego 10 dućana i toliko meana srbski, što onde takođe blizu postoji pijaca na kojoj narodu našem nije slobodno prodavati rakiju, vino, mast i meso svinjsko, nego se to mora iznositi i prodavati na drugom mestu koje srbima prinadleži, i što bi se postrojenijem zdanija na onom starom mestu turskim placevima i binama dala velika i nesrazmerna cena a naprotiv Srbskim, koji su od ovog mnogo udaljena cena i važnost umanjila. Iz tij uzroka i svaki drugi obzira uverila se je komisija da bi najbolje i poleznije bilo da se u sred varoši srbske kod Crkve Zdanije za Okružna Nadleža- telstva podigne i onde pijaca ispod zdanija do Crkve ustanovi…“

Zgrada Vojne uprave
Zgrada Vojne uprave

U isto vreme su premereni su placevi koji su odgovarali za izgradnju objekta u srpskom delu čaršije. Njeni vlasnici su bili Srbi: Gavrilo Popović, Milan Kaljević i braća Pavle i Petar Lijevljani. Zemljište je otkupljeno u ukupnoj vrednosti od 640 cesarskih dukata. Radovi na izgradnji objekta su počeli 22. maja 1851. godine. Izvođač radova je bio Gotfrid Šulc. Nadzorni inženjer ispred Ministarstva najpre je bio Jovan Ristić, a nakon njega inženjer Josif Veseli. Gradnja objekta nije napredovala brzo. Sukobi, državne prilike i nedostatak sredstava su često zaustavljali radove tako da gradnja je trajala sve do 1859. godine. Te godine je potpisan Kolaudacioni protokol i zgrada predata na upotrebu. Tokom jednog od prekida gradnje, zbog teških prilika 1855. godine Ministarstvo unutrenih dela naložilo da se sva građa koja je pripremljena za ovaj objekat, a koja se sticajem okolnosti nalazila u selima račanskog sreza proda i da se sredstva uplate na račun sela koja su učestvovala u pribavljanju građe. ali, kako građu nisu pribavljala radom i prilozima sela već majstori plaćeni iz državne kase odluka je kasnije, nakon neuspele licitacije, korigovana. Licitacija je održana u selu Konder, nije uspela, građa je složena, pokrivena i ostala da čeka dalju proceduru. U aprilu 1855. godine Simo Marić je platio radnicima 500 forinti u srebru za kupovinu zemlje od koje će se graditi cigle i za otklanjanje zemlje iz temelja objekta. Ali prema dokumentima posao izrade cigle nije uspeo jer nije bilo dovoljno kvalifikovane radne snage. Iste 1855. godine je naređeno da se u još nedovršenoj zgradi jedan deo u prizemlju koristi kao apsana. Prema dokumentima stara apsana (koja se nalazila uz objekat Komande) je bila od izgrađena od drveta pa je premeštena i uklopljena u izgrađeni deo zgrade. Na kraju 1855. godine prema izveštaju o stanju državnih kasa po načelstvima stoji zabeleženo da je za zdanje Suda i Komande u Užicu na raspolaganju stajalo još 141.300 groša.

Naredne godine, 1856. godine, pomoćnik Ministarstva unutrašnjih dela potpukovnik Antonije Majstorović došao je sa inženjerom Avgustom Cermanom da se lično uveri u stanje gradnje objekta. Zakjučio je da nije bilo nadzora nad gradnjom, da je dotadašnji nadzorni inženjer Jovan Ristić za vreme gradnje bio u Beogradu što se pokazalo loše. Pored uvida u stanje gradnje izvršen je uvid u knjige o gradnji. Shvativši da se novo zdanje Komande neće završiti do kraja godine zatražili su saglasnost da se stara zgrada Načelstva popravi do kraja tekuće godine kako bi moglo da se koristi do završetka gradnje novog objekta. U tom periodu je država ustanovila radno mesto inženjera pri okružnim načelstvima. Po tom osnovu je u Užice došao Josif Veseli, inženjer iz Češke. Josif Veseli je rođen 1826. g. kako je on naveo u Kronštatu u Erdelju. Građevinsku školu je završio u Pragu. Prvu službu dobio je u Srbiji u Užicu. Uz izgradnju zgrade Komande, da se ispred zgrade uradi i trg sa pijacom. Tokom 1857. godine Josif Veseli je našao dosta zamerkiki na uređenje lokacije, projekat i kvalitet izvedenih radova na temeljima i prizemlju objekta na radove koje izvodio Gotfrid Šulc.
Nakon uvida u rad izvođača, u svojstvu nadzornog organa, inženjer Josif Veseli je predložio raskid ugovora o izvođenju radova i predložio da se traži naknadu štete. Mada su navedene primedbe stigle do kneza izvođač radova je uspeo da zadrži posao i da ne plati odštetu. Te godine je završen najveći deo radova i na građevinu stavljen zaštitni krov.

Sa namerom da pomognu formiranje srpskog središta užičke varoši 1856. godine, esnafi u Užicu su odlučili da na crkveni toranj, koji se nalazio u neposrednoj blizini Komande, postave veliki sat. On je stigao 1859. godine i koštao je 80 cesarskih dukata, a montirao ga je Karl Keleš. Time je narod Užica hteo da poruči da ne želi da zaostaje za ostalim mestima u Srbiji „gde se obrazovanost već odavno uvoditi počela“. Tako je, pored administrativnog i ekonomskog središta varoši, prostor oko Komande garnizona postao i društveno središte naselja.

Zanimljiv je još jedan događaj koji je vezan za izgradnju objekta Komande a odnosi se na čitav prostor jugozapadne Srbije. Od objekata koji su srušeni tokom raščišćavanja lokacije za pijacu ostao je veliki broj tesanog kamena i ostalog građevinskog materijala. Mada je bio predlog da se isti rasproda novi inženjer je predložio da se taj materijal utroši na izgradnju kamene podzide za zaštitu objekta od terena koji se nalazio iznad objekta. U isto vreme je naložio, postupajući prema naredbi iz Beograda, da se pre ugradnje pregleda sav materijal iz srušenih objekata i ukoliko se „među razvaljenim cigljama i kamenu nađe što bi moglo imati podpis ili druge kakve znake“ da se odvoji i čuva za Narodni muzej u Beogradu. Od tog materijala, tesanog kamena je urađena ona pozida na Slanuši. Prošlo je preko sto godina kada se urušila pa je popravljena i betonirana. Na nekim mestima se i danas vidi ta izvorna pozida iz 19. veka od tesanog kamena.

Zgrada Vojne uprave
Zgrada Vojne uprave

Otputujmo u prošlost, septembra 1857. godine inženjer Josif Veseli je naložio da se otkopa breg iznad zapadnog dela objekta da ne bi klizištem ugrozio građevinu. Zaštitni potporni zid je sagrađen od materijala koji je ostao od rušenja objekta i nalazi se i na početku 21. veka na raskrsnici ulice sa zapadne strane objekta i ulice Slanuške. Kako u Užicu nije bilo dovoljno cigle i ćeramide za završetak objekta, a njena proizvodnja postala neizvesna dogovoreno je, na predlog vladine Komisije, sa Vasom Nikolajevićem iz Požege da za potrebe objekta proizvede 12 000 komada ćeramide. Prema planu je planirana i treća etaža ali je prema inženjeru Josifu Veselom u objektu postojao niz ozbiljnih propusta u planu pa se od te etaže odustalo. Iste godine su izvršene pripreme za radove planirane u narednoj godini te je nabavljen pesak, prevoz ćeramide i nabavka pleve i slame.

Naredne, 1858. godine gradnja je tekla po ubrzanom postupku. Nabavljena je cigla za dimnjake i pregradne zidove, daske za pod, kreč koji je trebao sa Zlatibora da se preveze tovarnim konjima, ali je se isprečio problem nedostatka novca. Za objekat je od početka radova do tog trenutka potrošeno 347.729 groša. Prema troškovniku za materijal i rad inženjera Josifa Veselog za završe- tak objekta je bilo potrebno još 241.780 groš. Nakon odobrenja Sovjeta knez je odobrio traženi iznos.

Kako je otpor naroda za gradnju opštinskih zgrada o narodnom trošku bio sve veći knez Aleksandar Karađorđević 18. aprila 1858. godine donosi „Uredbu o građenju i određivanju kuća za sreske kancelarije“. Građenje i održavanje opštinskih kuća od tog trenutka postaje teret naroda opština, kao zakonska obaveza. Po uredbi objekti su građeni po planovima i predračunima koje je donosila državna vlast, a izdaci bi se podmirivali iz prireza. Mada je uredba definisala obaveze i prava oko izgradnje opštinskih kuća nije puno pomogla da se reši pitanje nedostatka administrativnih objekata.

Novembra 1859. godine „Komisija za pregled i prijem zdanija“ je pregledala objekat i okončane račune pa završetku gradnje. Komisija je prihvatila sve izvedene radove i objekat Komande je predat na upotrebu.