Karanski amarkord

1668
Karan (poslala Mirjana Tadić Pečeničić)
Karan (poslala Mirjana Tadić Pečeničić)

Kad se pođe od Užica krivudavim putem, stiže se u Lužničku dolinu, nazvanu po reci Lužnici i hrastu lužnjaku. Šume hrasta lužnjaka, zajedno sa bukovom šumom, štite padine od erozije. Centar ove lepe doline je salo Karan. Pitomina na sve strane, prosečna nadmoska visina od 500 metara, položaj i površina Lužničke doline već na prvi pogled odaje mesto pitomog i plodnog kraja.

Stari istoričari smatraju da se prvi put ime Karan (Karren – rudište) pominje još 15 godina pre nove ere u vreme Rimljana i da je Lužnička dolina bila naseljena Srbima od njihovog doseljavanja na Balkansko poluostrvo. Jedan od najpoznatijih istorijskih spomenika u užičkom kraju zasigurno je Bela crkva karanska, nastala u periodu od 1335. do 1342. godine, čiji je ktitor bio župan Petar Brajan. U zidnom ikonostasu najupadljivija je Bogorodica Trojeučica, jedna od najcenjenijih ikona u Srbiji srednjeg veka…

Karan (poslala Mirjana Tadić Pečeničić)
Karan (poslala Mirjana Tadić Pečeničić)

Krajem 20. veka, Karan je imao 470 domaćinstava i oko 1400 stanovnika. Bilo je oko 160 penzionera. U selu je bilo zaposleno 400 ljudi iz Karana i okolnih sela. Karan je jedno od narazvijenijih sela u Lužničke doline. Već više od tri decenije imali su potpunu elektrifikaciju, kao i veliki broj telefonskih priključaka, kao i svoju poštu. Meštani su se snadbevali u zadružnoj samoposluzi i privatnim prodavnicama, ali su se okupljali u kafani i u kafićima. U selu i danas ima dosta zanatlija kovača, pintora, čak i kamenoresca. Na daleko je poznata vodenica na Lužnici koja melje posebno brašno, tako da mnogi sa strane dolaze u Karan da samelju svoj kukuruz i pšenicu.

Karan (poslala Mirjana Tadić Pečeničić)
Karan (poslala Mirjana Tadić Pečeničić)

Stanovnici Karana se bave voćarstvom, zemljoradnjom, stočarstvom, veći broj meštana je zaposlen u Karanu, Užicu i Požegi. Devedesetih godina na posao u Karan putovali su stanovnici iz lužničkih sela, zahvaljujući odeljenju konfekcije „Javor“ iz Ivanjice, oko dvesta zaposlenih, većinom žena, i muškaraca, koji su radili u pogonu Valjaonice bakra. U selu je bila i kvalitetna pecara u kojoj se pekla rakija od šljiva i jabuka. Zemljoradnička zadruga „Lužnička dolina“ se bavila proizvodnjoim i trgovinom. Kao i svi u Srbiji i Karan je prošao po privrednim mukama i konfekcija, kao i valjaoničin pogon u vreme sankcija i privatizacije. U vreme najpoznatijeg Karanca generala Nikole Ljubičića, Karan je imao njegovu veliku podršku i olakšice.

Karan (poslala Mirjana Tadić Pečeničić)
Karan (poslala Mirjana Tadić Pečeničić)

Za Karance je veliki problem sredinom devedesetih godina 20. veka bio nepostojeća redovna autobuska linija, koja bi veliki broj radnika nakon druge smene vozila prema Užicu, autobus su čekali sve do 5 popodne. Karanci su posebno bili nezadovoljni putevima Put Užice – Ribaševina, koji je krivudav i uzak , pun krivina i opasan, a put Karan – Požega je bio u očajnom stanju. Ljubičića više nije bilo da reši probleme, pouzdali su se u tadašnjeg ministra Zorana Vujevića, čiji su iz komšijskog Dobrodola, tj Lunovog sela, ali je slaba vajda bila od toga.

Karan (poslala Mirjana Tadić Pečeničić)
Karan (poslala Mirjana Tadić Pečeničić)

Pazarnim danima, manje ostalim, Karanci su svoje proizvode i stoku odvozili na pijacu u Požegu. Zadruga je loše poslovala, rukovodeći su se pravdali dugovima i činjenici da su vretili imanje prvobitnim vlasnicima… Karanci nisu tako mislili, već su smatrali da je u pitanju loš rad rukovodećih u zadruzi, i da je broj otkupljivih proizvoda nedovoljan.

U to vreme je planirana izgradnja puteva Karan – Metaljka, i Užice – Duboko – Karan i dalje prema Kosjeriću, kao i putevi u dva zaseoka.

Mladi Nikola Ljubičić razgovara sa Titom i Davorjankom u Jajcu septembra 1942.god.
Mladi Nikola Ljubičić razgovara sa Titom i Davorjankom u Jajcu septembra 1942.god.

U to vreme pred kraj prošlog veka, veliki problem je bila popravka školske zgrade. Nastavak izgradnje Doma kulture, koji je stajao samo ukrovljen, čekao je „bolja vremena“. U školi i ambulanti je nestajalo vode, nije postojala kanalizacija kao i seoska deponija, što je trpila reka Lužnica. Zagađivao je i pomenuti pogon Valjaonice, meštani u Ribaševini su govorili „da kad pogon ne radi, Ribaševina se bostanom sladi“. I Karanci su nekada gajili lubenice, ali u tom periodu su veoma loše uspevale, što im je veoma teško padalo. Ipak u novije vreme opet postaju poznati po lubenicama…

Kao i na kraju 20 veka, tako i sada, najveći problem je što mladića ima mnogo više nego devojaka, jer se ove udaju u gradu… Nije se baš ispunila nekadašnja želja karnskih momčina, da ostanu na selu ako se reše tadašnji problemi, pa tako i da se reši problem sa natalitetom. Karanci su vredni, radni i dobrostojeći domaćini i čudo je što devojke neće da i dan danas čuju njihovu poznatu pesmu: „Mala moja iz Karana, evo tebi tvog jarana“.