Kiridžiluk?

2294
Kiridžija Todor Gajović
Kiridžija Todor Gajović

Davno je prošlo vreme kad su se po putevima Srbije mogli videti karavani konja natovarenih katranom i raznim drugim stvarima. A bilo ih je bukvalno svuda. Bile su to zlatiborske kiridžije. Kiridžije su jako dobro znale gde koji proizvod ima prođu. Katran se najbolje prodavao oko Požarevca, gde su ga koristili za odbranu stoke od golubačke mušice. Luč i drveni sudovi u Kragujevcu, a beli mrs i suvo meso za beogradsku gospodu. Onda se u povratku pokupuje šta je ko naručio, pa ono što je potrebno za zadrugu, ili se svi proizvodi po selima usput razmene za žito. I put pod noge, nazad ka Zlatiboru.

U ratovima su stradali i konji, porodične zadruge su se raspadale, pa se posao kiridžija do osamdesetih godina 20. veka gotovo ugasio. Poslednje kiridžije nestale su pre 40 godina. Stariji pamte kiridžije kao snalažljive i pričljive ljude. Robu su ili menjali ili prodavali, ali uvek pošteno i na reč. Tokom osamdesetih opstajao je poneki tvrdoglavi kiridžija, a jednog od takvih ovekovečio je čuveni užički fotograf Ilija Lazić 1934. godine. Fotografija „Zlatiborski brzi voz”, na kojoj je prikazan stari kiridžija Todor Gajović, postala je simbol Zlatibora, nebrojeno puta je štampana i preštampavana, a pre nekoliko godina je usred planine podignut i drveni spomenik, skulptura izrađena prema Gajoviću.