Ko je projektant zgrade današnjeg užičkog muzeja i trezora?

1721
Zgrade banke Kraljevine Jugoslavije, posle rata namenjena za muzej
Zgrade banke Kraljevine Jugoslavije, posle rata namenjena za muzej

Zvao se Vladimir Smirnov Volođa, emigrant Rus, građevinski inžinjer, general potpukovnik. Između dva svetska rata živeo je i radio u Jugoslaviji sa ženom Ruskinjom, koja se zvala Olimpijada. Od 1938. do 1941, živeo je i radio u Užicu kao građevinski inžinjer za Građevinsko preduzeće “Rasina”. Projektovao je podzemne trezore i dve zgrade za banku kraljevine Jugoslavije, a vodio je i stručni nazor dok su objekti građeni. Pred okupaciju 1941. podzemni trezori ispod Dovarja bili su samo grubo završeni. Dok je rukovodio radovima, Smirnov je bio pod policijskom prismotrom, jer je gradnja ovih objekata čuvana u strogoj tajnosti. Zato je policija gledala sa kim se inžinjer sastaje i druži.

Vladimir Smirnov Volođa kao partizanski komandant
Vladimir Smirnov Volođa kao partizanski komandant

Krajem jeseni 1941. godine, pred odstupanje partizana iz Užičke republike, inžinjer Smirnov je osetio da ne sme dalje ostati u Užicu. Otišao je u partizansku komandu i prijavio se, dobio pušku i preko Zlatibora krenuo sa partizanima. Kad je stigao u Sandžak, uključili su ga u novoformirani bataljon. Sa tom jedinicom u Čajniču je 1. marta ušao u sastav Prvog užičkog bataljona Druge proleterske brigade. Od tada je Smirnov stalno bio pri Vrhovnom štabu, prvo u inžinjerskom tehničkom odseku. Njegov najveći poduhvat je rušenje mosta na Neretvi u proleće 1943. i izgradnja privremenog mosta preko Jablanice, preko koga su prešli ranjenici, glavnina partizanskih snaga i Vrhovni štab.

Posle rata bio je načelnik tehničke službe Generalštaba JNA, komandant inžinjerije i načelnik Građevinske uprave JNA. U činu generala bio je već 1945. Po ženu Olimpijadu je po završetku rata došao u Užice i odveo je za Beograd, gde je živela do 1961. godine. Smirnov je penzionisan 1961. u činu generala potpukovnika. Posle o njima nema podataka, najverovatnije su živeli negde u Rusiji.

Smirnov na prijemu kod Tita
Smirnov na prijemu kod Tita

Ostalo je njegovo sećanje: “Došli smo do porušenog mosta. Sekli smo telegrafske stubove i jedan po jedan vezivali debelom žicom za porušenu železnu konstrukciju. Hladan vetar ledi krv u žilama. Metar po metar – naš most prelazi reku. Radimo punih 19. časova. Bio je gotov prelaz dugačak 56 metara. U zoru 8. mata, preko mosta su krenule prve kolone ranjenika. Most je škripao, ali je izdržao. Vrhovni komandant je kratko rekao: “Večeras idemo i mi. Pođi sa nama!”

Bila je to veoma smela i neočekivana ratna varka. Neprijateljska vojska je verovala da partizani ne nameravaju na levu obalu Neretve, a oni su baš u tom pravcu probili obruč.”