Legendarni tim užičke FK Slobode

2325

U jednom od Slobodinih najboljih timova koji je ušao u urbanu legendu su igrali: na golu Nenad Mitrović, bekovi: Miodrag Marinković Burov i Anton Težulat Tonđo, jedno vreme i Mlađo Pavlović Kazandžija i Ilija Milosavljević Mundžija, koji je bio stariji pa je posle dve godine prestao da igra fudbal. Half linija: Mićo Đorđević Rus, Mihailo Vasović i Dragiša Rašković Raškin. Navalni red: Mirko Vitić Šone, Milenko Đurić, Mijo Jovanović, Aleksandar Štulović i Aleksandar Vulović Keblo… U ovom legendarnom timu, koji se smatra za jedan od najboljih u istoriji “Slobode”, jedino leva polutka nije bila standardna, pa su se na njoj menjali: Aleksandar Štulović, Luka Ćirnanić i Ljubisav Đorđević zvani Dilinger. Bio je tu i Miloš Đurović Prke, Tihomir Jelisavčić Tika, koji je 1946. obukao dres “Slobode”. Prestaviću ih počev od golmana Nenada Mitrovića

Tim "Slobode" u kome je dosta legendarnih fudbalera
Tim “Slobode” u kome je dosta legendarnih fudbalera

Svi koji su znali Nenada su govorili da je bio jedan od najvećih zaljubljenika u fudbal. Iako je bio učitelj u selu prvo u Mačkatu, kasnije u Sevojnu, uvek je redovno dolazio na treninge u Užice, uglavnom pešaka. Tu u selima gde je učiteljevao, okupljao je mladost koja je masovno igrala fudbal. Svoje slobodno vreme je posvetio fudbalu. Kao golman je bio nezamenjiv u igri, siguran, što je uticalo na ostale u timu. Njegov stil se razlikovao od svih srpskih golmana, koji su se trudili da brane atraktivno. Nenad je bio visok i imao je onaj redak osećaj za loptu, racionalno je koristio svoje sposobnosti. “I najopasnije lopte je skidao kao kruške svojim dugim rukama”. Branio je jednostavno i sigurno, znajući uvek da oceni sa koje strane opasnost stiže. Milenko Đurić je rekao: “Kad je Nenad bio na golu, mi u polju smo bili sigurni, mogli smo da slobodnije igramo”. Mihailo Vasović je rekao: “Bio je najbolji golman koga je “Sloboda” ikada imala. Ni jedan od mnogih kasnije, nije bio ni približan njemu…”

Golman Nenad Mitrović
Golman Nenad Mitrović

Dragiša Rašković Raškin imao je najbolji pregled igre, umeo je vešto da oduzme loptu protivničkom igraču, a njegov kratak odbojni udarac uvek je bio precizan. Tih posleratnih godina, “Slobodina” half linija, u sastavu Đorđević – Vasović – Rašković, smatrala se za jednu od najboljih u Srbiji. Stariji Užičani znaju da je Mirko Vitić Šone odrastao na fudbalskom igralištu. Milenko Đurić se jednom prilikom sećao:
“Po mom ukusu, Šone je jedan od najvećih tehničara koji je u Užicu ikada igrao. U predratno vreme i ono odmah posle Drugog svetskog rata, u fudbalu se cenilo ko daje golove, ko može da predribla po četiri-pet protivničkih igrača. Tada se uživalo u lepoti fudbalske igre. Nismo imali trenera današnjeg tipa, koji bi određivao taktiku prema protivniku. Šone nije davao mnogo golova, ali je pripremao akcije iz kojih su postizani. Imao je veoma dobre centaršurteve. Kasnije je iz navalnog reda prešao na mesto halfa i bio uspešan. Gradio je igru, umeo da smiri loptu, da preseće ritam protivničke akcije, da ‘nagazi’ loptu.”
U navalnom triju “Slobode” svoje životne partije davali su Milenko Đurić, Mijo Jovanović, Aleksandar Štulović, odnosno Tiko Jelisavčić. Glavna osobina desne polutke Milenka Đurića bila je velika borbenost tokom cele igre, trudio se da što više u njoj učestvuje. Kondiciono uvek pripremljen, mogao je da uđe u najteže fudbalske okršaje. Većinom je igrao kao polutka na sredini terena gde je trebalo prikupiti loptu i započeti akciju, tu gde se vodila borba za prostor. Igrao je uspešno i u navali i u odbrani, pa je u završnim akcijama napadača često davao golove.

Mijo Jovanović je bio prefinjeni fudbalski tehničar. Bilo je za uživanje posmatrati njegovu igru, odličan šuter, igrač glavom. Pored Kebla je bio glavni golgeter “Slobode” i za njega se može reći da spada u red najboljih od najboljih igrača posleratne “Slobode”, izraziti fudbalski talenat.

Iako je fizički bio slabačak, Aleksandar Štulović je ostao u sećanjima užičkih navijača kao odličan tehničar, dobar graditelj igre, koristan igrač koji je umeo da zaposli saigrača.

Karikatutura Milenka Đurića
Karikatutura Milenka Đurića

Tiko Jelisavčić je bio jedan od najmlađih standardnih prvotimaca “Slobode” prve posleratne generacije. Po odlasku Štulovića se ustalio u prvom timu i niz godina bio njegova udarna snaga. Za njega znanci kažu da je bio “moderan centarfor- golgeter”. “Imao je osobinu da čim se približi golu, saleti i na loptu i na protivnika kao gagrica sa ciljem da loptu progura preko gol linije”… Kao retko koji fudbaler umeo je da duže zadrži loptu, a svaki susret s njom na ivici protivničkog šesnesterca najavljivao je moguć gol. U završnici ige u gužvama pred protivničkim golom, često je sebi “iščačkao” šansu. “Sa Tikom sam se veoma dobro slagao u igri”, pričao je Mijo Jovanović, “on je bio izraziti gol igrač kakav se samo poželeti može. Trebalo je veoma malo prostora da se snađe i postigne gol. Bio je veliki borac na terenu, pogotovo u šesnestercu.“

Antun Težulet Tonđo je bio neobičan izrazit levak, igrao je kao levo krilo. Pre rata bio je golman, da bi se na kraju ustalio kao levi bek. Borac, snažan i beskompromisan, u isto vreme fer igrač kad je upitanju protivnički igrač.

Karikatura Mija Jovanovića
Karikatura Mija Jovanovića

Na desnom krilu “Slobode” igrao je nezamenljivi Aleksandar Vulović Keblo. O njemu su njegovi sagrači sa ponosom govorili. To je bio svojevrstan fudbaler koji se veoma retko pojavi. Njegova glavna osobina je bila njegova brzina i izavnredan udarc i levom i desnom nogom. Bio je nenadmašan golgeter. “Znali smo da mu moramo dodati loptu, napred pored protivničkog beka, u prazno, da utrči. Tada je u skoro devedeset odsto slučajeva, to bio siguran gol”. Njegovi udarci su bilik reski, snažni. Upućeni sa dvadeset, trideset metara iskosa, obično su pogađali suprotni ugao protivničkog gola. Šutirao je iz punog sprinta, dvadeset centimetra iznad zemlje. Inače specijalnost su mu bile korne. Svaka je bila “kifla”, menjala pravac. Pojedine golove je postizao direktno iz kornera, tako da loptu, na putu do cilja, ne dohvati niko ni od naših ni od protivničkih igrača… “Baratao je loptom kao mađioničar”… Na treningu na pimer, mogao je precizno da uputi loptu tamo gde mu je golman naruči ili gde je on rekao da će pogoditi mrežu. O svojim nezaboravnim golovima koje je postizao u Užicu ali i u drugim mestima širom Srbije koji su podizali su publiku na noge i izazivali divljenje Aleksandar Vulović Keblo je jednom prilikom rekao:
“Meni, u mojoj fudbalskoj karijeri, nikada nije pričinjavalo zadovoljstvo gol kad se drmne mreža, kad je to jak, snažan udarac koji oduševi publiku i moje drugove. Za mene su bili najslađi golovi kad vidim golmana da se baci dva tri puta, kad loptu grabi rukama i ona mu se izvlači, izmigolji i ulazi u mrežu. Takvi golovi su za mene bili poslastica… Ili golovi koje sam postizao iz kornera, kada lopta uvek ide felš, kad lobuje i golmana i ode i ode u suprotni ćošak…”

Trenutak sa utakmice
Trenutak sa utakmice

Za užičku fudbalsko-boemsku legendu Miodraga Marinkovića Burova može se sa punim pravom tvrditi da je bio jedan od nazanimljivijih ličnosti posleratnog tima “Slobode” i kao fudbaler, a i uopšte u Užicu kao čovek. Na terenu je bio poznat kao tehničar koji je umeo da “igra” loptom i da u kritičnim situacijama ostane hladnokrvan. Kod njega je, kako su govorili fudbaleri, koji su godinama sa njim godnama bili u istom timu, bilo sve sračunato: ni jedan korak ne napravi više nego je bilo potrebno. kao bek umeo je da se postavi, da oseti protivnika i da ga zaustavi. Važio je za fudbalera koji neće, ili ne želi, da udari loptu glavom, čak i kad mu je lopta išla na glavu, kad se za nju “lepila”, on je izbegavo da je udari, uvek je pronalazio drugi način da je zaustavi i doda saigračima. Pre Drugog svetskog rata Burov je igrao u napadu za “Građanski” i dosta je golova postigao baš glavom, što je tada to bila retkost…

Mićo Đorđević Rus je uvek na svim utakmicama davao pun doprinos igri. Za njega je Milenko Đurić govorio: “On je uglavnom trčao za sve nas. Za vreme utakmice pretrčao bi duplo više od svih. Nije mogao da miruje, igrao je desnog halfa, do Burova i dopunjavo se s njim. Bio je odličan u oduzimanju lopte i sečenju akcija protivnika. Istina, nekad je umeo da loptu da protivničkom igraču. Međutim odmah bi ga sustigao i oduzeo mu je. Jednom rečju, bio je neumoran, prava fidbalska krtica… Unosio je veselost u igru. Koliko je Burov imao racionalnosti, toliko je Rus rasipao svoju snagu. Dešavalo se na primer kad trči u susret protivniku, da mu nije cilj lopta, već neka neprimetna barica. Dok bi protivnički igrač brisao oči od vode koja ga je uprskala, on bi mu oduzeo loptu i na igralištu bi se začuo smeh.”

I na kraju ove priče o “legendarnom timu” da nešto više kažem o legendarnom kapitenu užičke “Slobode”, Mada sam o njemu pisao poseban članak, bio je 2017. godine živa fudbalska legenda, jedan od najstarijih. Premino je 2018. godine,a bio jedan od najcenjenijih fudbalera “Slobode”, poznat kao borac i odličan tehničar koji je davao atmosferu igri. Igrao je na terenu svih 90 minuta. Nikada nije udario protivničkog igrača, bio je dobar čovek i u fudbalu kao i u životu uopšte. Imao je dugačak korak, odlično je igrao glavom, siguran odbranbeni igrač koji bi poželeo svaki najbolji tim. Retki su takvi Užičani kao što je legendarni kapiten, pa bili i na najvišim metima u životu i društvu. Nema pravog Užičanina koji koji nema nešto pohvalno da kaže o imenu i ličnosti Mihaila Vasovića.