Ljuba Simović o nikada prežaljenoj užičkoj kafani

1838

„Nijedna od tih izvrsnih, užičkih kafana nije mogla da se meri sa kafanom koja se nalazila u Velikom parku, kod Ružića česme, nad rekom. Ta kafana, kao zgrada, nije ni postojala. Na desnoj strani široke pošljunčane staze, kraj česme iz čija su dva bradata kamena izbijala dva brza i blistava mlaza ledene vode, nalazila se mala drvena zgrada, ništa veća od onih mladih drvenih baraka koje se podižu na gradilištima, za držanje alata. U toj zgradici su se nalazili bife i šank. Preko puta, sa leve strane staze, nad samom rekom, kao paluba, nadnosila se terasa, čija je jedna polovina bila nepokrivena, dok je druga imala krov.

Kafana - bašta u Velikom parku
Kafana – bašta u Velikom parku

Preko zime, na toj terasi nema nikoga, i ničega. Ali kad ograne proleće, sa prvim jagorčevinama, na terasi nad rekom izlaze prvi stolovi i stolice. Gosti su u početku retki, i sede kratko. Naruče ili ne naruče kafu i ratluk, popiju ili ne popiju kafu i komovicu, ogreju se malo na prvom, još prohladnom, suncu, pa nastave šetnju. Kako dani dužaju i postaju topliji, na terasi je sve više stolova. Kao u onoj slavnoj Joneskovoj drami, donosi se sve više i više stolova, samo što ovde, za razliku od scene u pomenutoj drami, ni jedna stolica ni za sekund ne ostaje prazna. Od trenutka kad se kraj česme zadimi, i zamiriše roštilj, teško je provući se između stešnjenih i prepunih stolova, a pravi je podvig pronaći slobodno mesto. Maj na ovoj terasi miriše na bagrem, jun na lipe, uveče nadvlada miris ćevapčića sa lukom.

Kafana - bašta u Velikom parku
Kafana – bašta u Velikom parku

Veliki park je danju prepun cvetanja i zujanja. Noću se u njemu čuju žabe i zrikavci, i paliće se i gasiće se svetlucaju svitci. Bilo je uzbudljivo gledati kako se danju, iz onog cvetanja i zujanja, ili noću iz onog svetlucanja, u pratnji uglednog muža, ili uvaženog roditelja, pojavljuje i uzbrdicom koja se penje prema terasi, nogu pred nogu, polako prilazi neka od ljubičastih užičkih lepotica. U cvetu. Žagor se na terasi smiri, viljuške zastanu u vazduhu, tek podignuta krigla se, netaknuta, predomisli i vrati se natrag na sto, šibica zastane i ugasi se na pola puta do cigarete. Čak se i roj bubica, koji zjeći lete oko lampe, zaustavi, i prestane da zuji. Kao da je isključen. Kad pridošlice nađu slobodan sto, i kad, klanjajući se i pozdravljajući okolo, posedaju, kad one lepe noge u kajzerkama sa šavom nestanu ispod stolice, razgovor se nastavi gde je prekinut, krigla se ponovo odlepi od stola, viljuška nastavi put prema brkovima, a umesto ugašene šibice kreše se nova i, nastavljajući put one koja se ugasila, pripaljuje cigaretu koja je čeka. I onaj roj bubica oko lampe, kao da je ponovo uključen, nastavlja da se okreće i zuji. Ogledajući se, sa svim svojim sijalicama, lampionima, šeširima, belim odelima, čašama, flašama, sifonima, kriglama, dimom i noćnim leptirima, u noćnoj reci, ta kafanska terasa se izdaleka činila kao lađa prepuna putnika, koji ko za odakle putuju ko zna gde.

Užičani u kafanskoj bašti pored Ružića istočnika
Užičani u kafanskoj bašti pored Ružića istočnika

Već negde u septembru, na tu sliku u vodi počinje da pada lišće. Sa prvim hladnim danima, broj stolova i stolica, a s njima i belih kelnerskih bluza, počinje da se smanjuje. Prvo prestaju izlasci na večere, jer se večeri naglo zahlade, letom izlasci na ručkove, jer i dani postaju sve kraći i sve hladniji. Jednog dana, roštiljdžija prestaje da potpaljuje roštilj. Gosti su sve ređi i zadržavaju se sve kraće. Terasa sve više liči na scenu iz Joneskovih „Stolica“. Usamljeni gost, ne skidajući šešir i mantil, sedne na opustelu terasu nad rekom i, dok se, sklopljenih očiju, kao da će zadremati, greje na prohladnom suncu, više nego u njegovoj toploti, uživa u studeni koja tu toplotu prožima.

Prva hladna kiša kao da spere sve. Poslednji kelner sa stola skine, istrese, i savije poslednji stolnjak. Stolove i stolice unese i složi u onu baraku, da u njoj prezime. Zatim na baraci zatvori drvene kapke, spusti rezu, zaključa katanac. Odlazeći, čudi se što ona dva mlaza na Ružića česmi nisu presahli.”