Maj 1964. godine

1502

Ako pratite ovu užičku hronologiju, saznaćete mnoge važne stvari iz pop kulture koja je ubrzano menjala svet i koje su mnogo, onako neosetno, uticale na život u Užicu. Uz moju težnju ka nezaboravu, pokušavam da i mladima objasnim vreme u kojem danas živimo, jer sve ima svoj sled događaja i posledicu. Mnogi Užičani, iako o tome ne razmišljaju, imaju zasluge, ali i grehe za napredak ili nazadovanje grada.

Meri Kvant
Meri Kvant

Šezdesete godine nazivaju se zlatnim godinama ne samo za Evropu i Srbiju, ili za Užice, već za svet. Posle dva svetska rata, svet se decenijama oporavljao, šezdesete godine su bile godine u kojima su ljudi najzad mogli da se opuste. “Lude godine” u kojima je došlo do mnogih društvenih i modnih promena. Ove decenije na razne načine su se oslobodile žene, moda postala slobodnija, 1963. pojavila se mini suknja koju su u prvo vreme nosile samo one najhrabrije žene. Danas kao da nema takvih hrabrih koji će stati iza svojih reči i boriti se za svoje ideje. Većina žena danas je mlaka, skoro indetična, bez hrabrosti koja je neophodna za srećan život.

Mnoge devojke danas ne znaju ko je Meri Kvant, ali svaka sa lepim nogama u svom ormanu ima ono što je Meri za kratko vreme načinilo velikim imenom svetske modne scene šezdesetih godina, a to je mini suknja. Prva mini suknja je prodata u Merinom butiku zvanom “Bazar” u Londonu 1963. godine. Zatim se minić pojavio na stranicama modnog magazina “Voga”. Na modnoj pisti prva je mini suknju prošetala čuvena manekenka Tvigi.

U Užicu su ovoga proleća, maja 1964, na korzou pojavile prelepe devojke u minićima. Užička manguparija ih je prozvala “domindžos”. Lepili su mala ogledalca na vrh cipele da u gužvi zadovolje svoju erotku radoznalost. Taj minić Meri Kvant brzo je prihvaćen u Užicu, širio se kao nekakva modna epidemija. Tako je britanska modna dizajnerka Meri Kvant usrećila nas mnoge mladiće generacija iz pedeset i neke. Za matorce tada su minići bili kao neprihvatljivi, ali su ispod oka pažljivo posmatrali i ćućorili žaleći što se nešto slično nije pojavilo u vremenu njihove mladosti. Meri je 1966. primila Orden Birtanske kraljevine za svoj doprinos modi.

Lepa Užičanka u miniću šezdesetih
Lepa Užičanka u miniću šezdesetih

Užičani su proslavili prvi maj kao i predhodnih godina. Na “Vrelu” u Perućcu je otvoren restoran “Na Vrelo”. Ovaj restoran će postati u godinama koje dolaze generacijama Užičana omiljeno mesto, naročito kada je završena brana, svraćali su u odlasku i povratku na Perućačko jezero.

U Perućcu se održalo slavlje povodom rušenja zagata prve faze i skretanja Drine. Govorio je Mihajlo Švabić, prisustvovao Slobodan Penezić, presednik izvršnog veća Srbije, i ostali lokalni političari iz Užica i Bajne Bašte.

Istoriski arhiv Užica bio je tada ustanova sa najviše problema. Po osnivaču Arhiv je bio opštinska ustanova, po nadležnostima Sredska, koja je prikupljala arhivsku građu sa područja celoga Sreza. Smešten je bio u bivšoj predratnoj kafani i pekari, koja je bila poduprta direcima da ne bi pala (ta kuća je nestala za vreme izgradnje Bloka “Zlatibor”).

Direktor Vlajko Brković je rekao:
– Još prvi dani rada Valjaonice pokazali su šta i koliko ona znači za jugoslovensku industriju.

U Valjaonici je prosek radnika tih godina bio 34. godine, posedovao je pola hektara obradive zemlje, godišnji odmor koristio je kod kuće i svakodnevno pešačio oko 3 kilometra do fabrike. Svaki peti Valjaoničar je bio zamljoradnik.

Tada je najveći porast proizvodnje imao Prvi partizan.

Štafeta mladosti je je prošla kroz Užice 19. maja i “odnela najlepše želje drugu Titu”.

Ponovo se pojavio užički humoristički list “Era”. Posle izlaska lista, priređen je koktel i večera. Dobro se jelo i pilo, Užičani su pokazali gostoprimsto kako bi 31 gost sa strane poneo utiske, isplaćene su im debele dnevnice i “masna” večera. “Era” se više nije pojavio. Redakcija i gosti su ga pojeli.

U Užicu su se ovoga maja najviše čitali: “Ekspres politika”, “Politika”, “Borba”. Vesti su se tada prodavale u 3274 primerka. Užice je tada imalo 4500 radio aparata, 480 televizora.

I ove godine je održanan slet na stadionu. Opet je najviše priznanja dobio profesor Vlajko Kovačević, ovoga puta sa vežbom sa obručima uz muziku sa motivima narodne muzike koju su izvele učenice učiteljske škole.

Beograd u vreme kada je Stanimir Todorović imao taksije
Beograd u vreme kada je Stanimir Todorović imao taksije

Jedna od najinteresantnijih porodica u Užicu pedesetih i šezdesetih godina bila je porodica Todorović ili poznatije porodica Rade Šoferke, ista ona od koje su VIS Vihori kupili Osmobil (ili Kadilak). Otac porodice Stanimir, majka Rada, sin Petar i ćerka Dragica. U vreme šezdesetih i otac i majka su profesionalni vozači, a deca su sedala za volan kad god im se ukaže prilika, porodična strast, jedinstvena u tadašnjoj Srbiji.

Stanimir je rođen u Ježevici 1904. godine, sa svoja tri brata je otišao da radi u Beograd, nataralo ih je teško ekonomsko stanje u užičkom kraju posle Prvog svetskog rata. Kada je došo u Beograd imao je samo šest meseci škole, ali je zahvaljujući okruženju uspeo da stekne obrazovanje. Bio je redovna mušterija u knjižari Gece Kona…

Godine 1936., je došao u Ježevicu i zaprosio sedamnestogodišnju lepoticu Radmilu, konkurenciju nije imao jer se pojavo u luksuznom “Fordu”. Radmila je bila iz ugledne porodice Jelića. Njen otac je bio Milutin, Solunac. Njena Majka je došla iz Koštunića.

Rada Šoferka u najboljim danima "Rakete"
Rada Šoferka u najboljim danima “Rakete”

Braća Todorović, Stanimir i Budimir, imali su, pred drugi svetski rat, u Beogradu, na Mostaru, taksi-službu za prevoz putnika. Poznati po kvalitetnoj usluzi i udobnim vozilima, posedovali su pet-šest automobila marke “Ford”. Zapamćeno je da su vozili i tadašnje poznate ličnosti ministre, pisce, boeme na Skadarliju. Budimir je imao kuću na Dedinju. Imali su šest šofera gospodski odevenih, sa belim rukavicama, u parnom odelu, belim košuljama sa obaveznom kravatom. Stanimir, koga je celo Užice znalo kao Cale, vozio je poznatog pisca Branislava Nušića u vreme kada je bio dramaturg i upravnik Narodnog pozoriša u Beogradu, kao i tada najpopularniju i najpoznatiju glumicu Žanku Stokić. Nju je upoznao još pre nego je postao taksista, prethodno je u pozorištu bio vatrogasac. Bio je vatreni Žankin obožavalac aplaudirajući joj i na probama. Bračnom paru Todorović se u Beogradu rodio sin Petar i kćer Dragica…

Rada Todorović ili poznata Rada Šoferka je rođena 1920. godine. Stanimir je do šoferskog zanata stigo manje više normalnim putem, dok je Radin bio veoma neobičan; bila je tada jedina žena šofer u zapadnoj Srbiji. Ona je 1960. godine imala 11 godina radnog staža kao vozač prve klase, tada je vozila veliki autobus gradskoga prevoza. Ona je još pre Drugog svetskog rata uz svog muža učila šofiranje i mehaniku. Posle rata je položila sve ispite da bi dobila ovo zvanje. U “Lasti”, gde se zaposlila, nisu bili zadovoljni ovom novom, prinovom govorili su: “Nije volan za žene. Gumu neće moći da montira, a kamoli da popravi teži kvar”. Ipak nije bilo tako, ova odvažna i srčana žena, koju je znalo celo Užice, se nije na to obazirala. Vozila je i vozila, po Crnoj Gori, Bosni, Vojvodini, putnike, poštu, sve vrste vozila brzo i spretno.

Smatrali su je za najboljeg vozača, a putnici su imali bezgranično poverenje u nju. Sin Petar, koga je tih godina najviše interesovala medicina, Užični su često viđali za volanom “Fiće” ili “Olimpije”. Ćerka Dragica je naučila da vozi kada je mogla da dohvati kuplung. Završila je gimnaziju i spremala se da upiše fakultet. Govorila je: “Volim da vozim. Naročito volim brzu vožnju, što mi mama dopušta. Kada idem sa tatom jednako slušam: “Lakše lakše…” Volim da vozim i moped”.

Rada je ove 1964. rekla:
– Muž mi je vozač. Nismo mogli živeti od njegove plate. Jednog dana Stanimir mi preloži da ja počnem voziti. Prihvatio je obavezu da me nauči i pripremi za ispit. Položila sam ispit i počela voziti taksi. Kasnije sam položila i “C” kategoriju. Dobila sam kamion. To je bilo naporno za mene, jer mi se nije znalo radno vreme. Računala sam da ću lakše obavljati svakodnevne kućne poslove kako budem vozila autobus. Odlučila sam da položim “D” kategoriju. To sam i učinila. Odmah sam dobila autobus. Bio je to veoma značajan dan za mene, ali bila sam svesna velikih obaveza. Najviše sam vozila na relaciji Užice – Požega, Užice – Partizanske Vode, često sam putovala u Bajnu Baštu, Ljuboviju, Prijepolje, Pljevlja, Beograd.”

Rada Todorović je 2007. autobusom provozala novinare
Rada Todorović je 2007. autobusom provozala novinare

Po odlasku u penziju Rada i Stanimir početkom osamdesetih su želeli da žive u selu, pa su podigli kuću u Ježevici, ali su zimi živeli u svom trosobnom satnu izpod Nove Zelene pijace, u nekadašnjoj kući Miloša Kremića. Jednom prilikom te zime 1987. godine, Stanimir Todorović je pošao u selo da nahrani koze koje su on i Rada držali. Tada mu se dogodila nesreća u Rasnoj, pored autobuske stanice, kada ga je kolima udarila žena akviziter, koja je žurila da stigne u Valjaonicu da proda knjige do kraja radnog vremena. Od posledica ovoga udarca Stanimir je preminuo.

Ćerka Dragica Milošević je radila 37 godina kao socijalni radnik. Do penzije veoma je bila aktivna i u užičkom planinarskom društvu. Sin Petar Todorović je radio 40 godina kao fizioterapeut. Za Todoroviće, porodicu najpoznatije žene vozača iz Užica – Rade Šoferke, se može reći da su ceo svoj život pomagali ljudima, Rada i Stanimir su ih sigurno prevozili, a njihova deca im pomagala u najvećim životniim problemima. Godine 2007, zbog želje novinara, osmdesetsedmogodišnja Rada Todorović ih je provozala autobusom.

Užice i dan danas ima mnogo uspešnih žena, ali retko koja će sa trona čaršijskih legendi skinuti damu koja je prva na Balkanu vozila autobus.