Maj 1965. godine

1245

Kao i obično u Užicu je proslavljen Prvi maj, veoma svečano sa zastavama, govorima i otvaranjem spomenika za događaje iz NOB–a.

Deo nasipa kod ustave koji je Đetinja odnela
Deo nasipa kod ustave koji je Đetinja odnela

Posle dugih i upornih kiša, koje su trajale čitavu sedmicu, nabujale su i izlile se mnoge reke u Srbiji. Naročito je bilo ugroženo stanovništvo u dolinama reka: Đetinje, Skrapeža, Moravice, Rzava, Mileševke, Lima i Drine. U Užicu su se stanovnici, koji su stanovali uz reku, iselili kada su videli da Đetinji fali na pojedinim mestima samo pola metra da izađe preko zidanog keja, naročito uz Omladinsku ulicu.

U 2 sata posle ponoći sastao se štab za odbranu od elementarnih nepogoda. Odmah su mobilisane vatrogasne jedinice, milicija i vojska, preduzeća i građani. Iako se nije ostvarila pretnja da će brana stare centrale na Đetinji popusti i da će doći do naglog izlivanja, bujica je nanela poprilične štete. Oštećeno je oko 50 stanova, fabrika kože, Trešnjica… Voda je prodrla i u magacin “Gradine”, u kome se nalazilo oko 30 tona karbida u metalnim buradima, tako da je postojala opasnost da to sve eksplodira i sruši okolne zgrade. Zahvaljujući grupi Gradininih radnika, ova nesreća je sprečena. Voda je na plaži provalila zemljani nasip pored brane i dečijeg bazena samo zato što nije sa druge strane bio obložen kamenom, ali su nekako uspeli dalje rušenje da zaustave ubacivanjem džakova sa peskom. To je bila sreća u nesreći, zato što je bilo u opasnosti naselje pored Tkačnice, bilo je planirano da se taj nasip digne dinamitom, a Đetinja je to sama uradila…

Najviše su nastradale opštine Požega i Arilje. U Požegi je bujica nosila kamione, Skrapež je napravio pravu pustoš i odneo četiri mosta. Za vreme ovih nepogoda, tri lica su nastradala. U selu Mirosaljcima okliznuo se sa mosta i udavio zemljoradnik Ljubivoje Plazinčić, u Beloj Reci se utopio zemljoradnik Radenko Petrović koji je bio poprilično popio ne vode nego rakije. U Arilju je nađena jedna udavljena žena, za koju nisu znali ko je. Ukupna šteta u užičkom kraju je procenjena na 7 milijardi dinara. Komandant sredskog štaba protiv elementarnih nepogoda bio je Milutin Bulajić, koji je tada bio načelnik SUP Užice. Tada je rekao da je sve prošlo mnogo bolje nego što se on nadao, a da će protiv “Gradine” biti podnesena prijava.

Radmila u vreme kada je završila užičku Učiteljsku školu
Radmila u vreme kada je završila užičku Učiteljsku školu

Prvakinja beogradske opere Radmila Bakočević, koja je završila Učiteljsku školu u Užicu, je rekla: “Drugovi iz titovoužičke oblasti su mi pomogli. Najviše Olika i Duško Đurić. Dozvolili su mi da odem u Beograd i pokušam sa Muzičkom akademijom. Ako položim prijemni ispit i dobijem potvrdu da sam talentovana, i od mene nešto može biti – ostajem. U suprotnom vraćam se u Tutin, za Učiteljicu.“

Opersku divu Radmilu Bakočević sam upoznao u video klubu, koji sam imao na Zlatiboru tokom prve decenije 21 veka. Volela je film i rado je tokom odmora iz svoje vikendice, koja je bila u blizini, obično tokom leta dolazila da odabere film. Moj otac Vlajko bio joj je profesor u Učiteljskoj školi. Nekoliko puta smo popili kafu i razgovarali.

Radmila je rođena u Guči, gde je otac bio upravnik rasadnika. Njena majka je izuzetno pevala, a stric je imao tamburaški orkestar. Još kao devojčica pevala je na svetosavskim priredbama. Supruga prijatelja, njenog oca lekara Dragog Aćimovića, Ružica hrabrila je da pokuša da ostvari snove. Kada je posle Drugog svetskog rata dobila stipendiju za Učiteljsku školu kao najbolji đak, ona joj je govorila: „Učiteljica može biti svako, a ti si operska pevačica”. Kada je završila u Užicu Učiteljsku školu, država je rasporedila u Tutin da uči decu i tada je verovala da je njena karijera okončana i pre nego što je počela.

Rada Bakočević u ulozi Koštane
Rada Bakočević u ulozi Koštane

Na Muzičku akademiju u Beogradu stigla je posle nekoliko preporuka profesora koji su je slušali na festivalima kulturno-umetničkih društava. Rekla je:
“Drhtala sam penjući se uz stepenice koje su vodile na audiciju za klasu profesora Nikole Cvejića, jer sam slušala druge kandidatkinje kako pevaju operske arije. Znala sam samo narodne pesme i čak pomišljala da odustanem. Ipak, znala sam da je to moja velika šansa da živim život kako sam želela i pustila sam glas pred komisijom. Oduševila sam ih i dobila studentsku stipendiju. Morala sam da se dokažem na scenama u Barseloni, Trstu, Lisabonu, Njujorku, Milanu, Beču… pa tek onda da dobijem ulogu na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu… Igrala sam i Koštanu početkom šezdesetih u prestavi u narodnom pozorištu.”

Radmila je značajnu međunarodnu karijeru započela 1955. godine i koja se završila sa njenim penzionisanjem sa scene 1982. godine. Tokom svoje karijere pevala je u gotovo svim važnim operskim kućama širom sveta, uključujući izvođenja širom Evrope, Severne Amerike i Južne Amerike. Učvrstila je dugogodišnje partnerstvo tokom svoje karijere sa dve operske kuće, a to su: Narodno pozorištu u Beogradu i Bečka državna opera. Nakon penzionisanja sa scene, Radmila Bakočević je radila kao profesor pevanja na nekoliko univerziteta. Trenutno je član Muzičke akademije Univerziteta umetnosti u Beogradu, gde je i radila kao rektor od 1998. do 2000 godine. Bila je supruga političara Aleksandra Bakočevića.

Mileta Ješić 1965. godine
Mileta Ješić 1965. godine

Za direktora “Prvog partizana”, umesto Moma Vukovića koji je otišao u penziju, postavljen je Mileta Ješić, rođen u Godoviku 1932. Završio je Tehnološki fakultet. Do tada Ješić je bio politički veoma aktivan još kao učenik užičke i požeške Gimnazije. Po završetku studija najpre je radio kao inžinjer u Valjaonici bakra, a zatim kao sekretar Oštinskog komiteta SKS Užice od 1962. do 1965. godine. Vrativši se u privredu Mileta Ješić je bio na istaknutim rukovodećim položajima direktor Preduzeća „Prvi partizan“ (1965 – 1973.), generalni direktor Valjaonice bakra (1973 – 1978), generalni direktor Združene elektroprivrede Srbije, član Presedništva i Potpresednik privredne komore Jugoslavije i specijalni savetnik generalnog direktora Elektroprivrede Srbije. U tri saziva biran je za člana CK SKS, a u jednom bio i član Predsedništva CK SKS.

Od otvaranja pa do maja 1965. godine, muzej u Užicu je posetilo 100.000 posetilaca.

Sloboda je pobedila “Radnički” iz Kragujevca sa 3:0. Utakmicu je pratilo 2000 gledalaca, a golove su dali Terzić, Gardić, Đoković. Užice je odzvanjalo od „gooooool“ užičkog navijačkog hora, tri puta…

Užički atleski klub je na četvoromeču pobedio u Gornjem Milanovcu, a najbolje se pokazala tada poznata užička atletičarka Milesa Lučić.

Na petom kongresu Saveza komunista Srbije rečeno je da se raščisti sa onima što koče socijalizam. Za generalnog sekretara centralnog komiteta Saveza komunista Srbije je izabran Jovan Veselinov, a za sekretare: Vojin Lukić, Milojko Drulović i Danilo Kekić. Ove odluke će se osetiti i u kadrovskoj politici u Užicu.

Proslavljeno je 125 godina užiške Gimnazije. U Domu armije je 21. maja održana svečana akademija, 22. su položeni venci na Partizanskom groblju i u Lunovom selu, otvorena izložba u sali Gimnazije. Održana su sporska takmičenja na igralištima gimnazije i ispred Sokolane. Održana vele melodija u sali Doma i drugarsko veče u Gradskoj kavani. 23. maja finalna sportska takmičenja. Direktor gimnazije je bio Milutin Pašić, a poslednjih trideset godina familus u Gimnaziji je bio Veljko Perišić, koji je generacije “spasavao” svojim zvonom. Tada je Tito odlikovao gimnaziju Ordenom zasluga za narod sa zlatnom zvezdom.

Goooool!!!
Goooool!!!

Železničari užičkoga kraja su odlučili da se bore protiv akoholizma i da u svim železničkim restoranima zabrane točenje alkoholnih pića i da se umesto toga nabave veće količine “kabeze”. Da drže predavanja svojim radnicima o štetnosti koje nanosi alkohol i da im prikažu filmove sa istom temom.

“Gradina” je otvorila dve nove prodavnice na Carini i Zlatiborskom putu.

U Užicu se pričalo da je najbolje pre nego se ode da se uplati ugalj u “Čigoti”, da se ode do Sokolane i dobije kondicija i snaga zbog neopisive gužve na uplatnom mestu.

“Sloboda” je pred 3000 gledalaca na svom stadionu pobedila “Napredak” iz Kruševca sa 2:1, a golman Kruševljana Đorđević spasao je svoj tim od katastrofe. Za Slobodu su golove dali Pavlović i Radivojević.