Mlade snage našega vazduhoplovstva

1448

“Kad samo jednom osetite zadovoljstvo koje pruža letenje, zauvek ćete hodati zemljom očiju okrenutih nebu, zato što ste tamo bili, i želeći da se tamo vratite”.
Leonardo de Vinči

Za sada smo daleko i od pomena “Krila Zlatibora”, o Jedriličarskoj školi Akademskog aero-kluba Zlatibor, koja je bila po broju polaznika i osvojenim diplomama najveće središte vazdušnog jedrenja u Kraljevini Jugoslaviji. Da bi bilo sve jasno pripovedanje ću započeti od podataka koji su dostupni u knjigama i na internetu, poput Vikipedije, i to Srbina čija letačka dozvola nosi broj 1. Kragujevčanin Mihajlo Petrović rođen je 1884. godine. Pripadao je grupi od šest srpskih pilota školovanih u Francuskoj 1912. godine u Farmanovoj pilotskoj školi u Etampsu. Nakon dvadeset dana obuke, kao prvi u grupi, izvršio je svoj prvi samostalni let i postao prvi srpski pilot sa pilotskom dozvolom broj 1. Imao je međunarodnu pilotsku licencu FAI broj 979.

Prvi pilot Mihailo Petrović (preuzeto sa Vikipedije, Muzej jugoslovenske avijacije)
Prvi pilot Mihailo Petrović (preuzeto sa Vikipedije, Muzej jugoslovenske avijacije)

Po povratku u zemlju, pilot narednik Mihajlo Petrović je raspoređen na prvi vojni aerodrom u Nišu, na Trupalskom polju sa 12 aviona – mešavina Bleroovih monoplana i dvokrilaca Henri Farman F-20. Nakon kraćeg navikavanja na svoj avion Farman F-20, koji je imao drugačije letne karatkeristike od aviona istog tipa na kojem je prošao obuku, narednik Mihajlo Petrović raspoređen je u sastav novoosnovanog Primorskog areoplanskog odreda, za vazdušnu podršku trupama koje su opsedale Skadar. Petrović je napravio krug na visini od oko 1.500 m. Na prilazu aerodromu, ugasio je motor i počeo sa pripremama za sletanje. Međutim, u tom trenutku njegov avion je pogodila snažna vazdušna struja, zbog čega je avion naglo usporio, a zatim se prevrnuo. Petrović je izbačen iz aviona na visini od oko 1.000 m i nije preživeo pad. Sahranjen je 8. marta 1913. godine u selu Barbaluši. Po završetku Balkanskih ratova, njegovi posmrtni ostaci preneti su na Cetinje i sahranjeni uz najviše vojne počasti. Na zahtev porodice, posmrtni ostaci narednika Petrovića preneti su 1931. u Beograd, gde i danas počiva.

Prva žena pilot Danica Tomić (slika iz Istorijskog arhiva Beograda, preuzeto sa Vikipedije)
Prva žena pilot Danica Tomić (slika iz Istorijskog arhiva Beograda, preuzeto sa Vikipedije)

U kraljevini Jugoslaviji, sa letačkom tradicijom i entuzijazmom bilo je dosta devojaka zainteresovanih za pilotiranje. Prva žena, koja je letela u kraljevini, bila je Mila Živković. Letela je kao saputnica pilota, još pre Prvog svetskog rata. Ćerka Dunđerskog je krstila prvi avion „Udruženja rezervnih avijatičara“ i dala mu ime „Naša krila“. Prve polaznice pilotske škole, u Beogradu 1930. godine, bile su Kristina Gorišek, Danica Tomić i Zagorka Plečević. Zagorka Plećević je već u junu mesecu iste godine napravila prvi uspešan samostalan let, a školovanje su sve tri uspešno završile 1933. godine. Kasnije su i na drugim aerodromima devojke završavale škole pilotaže. One su letele na motornim vazduhoplovima i na jedrilicama, u organizaciji aeroklubova.

Na fotografiji je prva Srpkinja pilot, Danica Tomić, koja je položila ispit za turističkog pilota i tako postala prva žena pilot u Jugoslaviji. U Beogradu se za turističkog pilota školovalo 40 učenika od čega je 24 diplomiralo.

Kasnije na Zlatiboru 1939. su se obučavale studentkinje Milka Blaćanin, Jelena Stefanović, Olga Andasura, nazvane “mlade snage našega vazduhoplovastva”. Olga Andasura je ostavila sećanje: “U školi na Zlatiboru bilo je nekoliko devojaka i mi smo imale posebnu sobu… Najpre su to bili skokovi pod krivom brezom na “Ceglingu” (vrsta jedrilice), koji je bio katapultiran pomoću gume. Brzo sam to prvazišla, pa smo krenuli na Tornik, gde je počelo pravo jedrenje. Naš klub je posedovao auto marke “Dodž”, koji je imao vitlo za koje bi zakačili jedrilicu. Auto bi me povukao i sama bih se u povoljnom trenutku otkačila i nastavila da jedrim tražeći vazdušna strujanja, kako bih što više išla uvis i što duže ostala u vazduhu… Jedrenje pruža daleko veće uživanje nego letenje avionom. U avionu čoveka vodi motor, dok u jedrilici pilot mora da se snalazi, da traži vazdušna strujanja, kako bi imao što uspešniji let. Od izlazaka pamtim da smo posećivali restoran “Švajcarija”, gde je uvek svirala muzika. Kad sam ulazila sa društvom u kafanu, muzičari bi naglo zastali i počinjali da sviraju moju omiljenu pesmu: ‘Te oči tvoje zelene’, zbog mojih zelenih očiju…”