Na Kajmakčalanu

1501
Rogić Strahinja
Rogić Strahinja

Posle su opet nastala bombardovanja, mestimične borbe i čarke. Mi smo dobili naređenje da pređemo u ofanzivu, vratimo položaje i pođemo u pravcu Bitolja. Naš puk imao je naročito težak zadatak. Teren je bio kamenit, nepristupačan, težak, ali bez prirodnih zaklona. Svakoga dana išli smo na juriš, jer bez velike krvi nismo mogli da osvojimo nijedan položaj. Ginulo se mnogo. Od šezdeset ljudi iz moga voda ostalo svega dvadeset pet. Mene je služila sreća, nikad zrno da me okrzne. Na Čegranskim Planinama bili smo tri dana i izvršili grupisanje čete.

Desno se čuje borba, ne prestaje ni danju ni noću. Od gruvanja topova ječe sva brda, a čim oni umuknu nastaje brza paljba puščana i mitraljeska. Uvek, bez prekida. To je bilo kod Kajmakčalana, na Bitolju. I mi smo ubrzo dobili naređenje da forsiranim maršem idemo na Kajmakčalan. Taj marš sa ratnom spremom dobro sam zapamtio. Vojnici iznemogli, satrveni. Oni stariji, bogami, i zabrinuti, a mi mlađi ponekad veseli i obesni.

– Sad nam pretstoji okršaj, – kaže jedan brkati Era, – daj Bože da iznesemo živu glavu…

– Otkud znaš? – pita ga jedan mladić.

– Ama, dete, mi stari dobro to osećamo. Imamo mi nos za barut, baš kao lovački ker kada onjuši trag zeca. Nije ovo meni prvi rat…

I Era nastavi da vrti glavom. Oficiri prolaze užurbano, i oni zabrinuti, neveseli. Hrana se deli na brzu ruku, vojnici jedu stojeći. Zaluta i poneko zrno, odozgo iz kamenitih masiva Kajmakčalana gde se vodi ljuta borba. I ne čuje se puška kao što treba, a samo se poneki vojnik prevrne. Bog da mu dušu prosti! Pogodilo ga, pa to ti je…

Predveče stiže naređenje, da idemo vrhu Kajmakčalana i pojačamo borbene redove. Oni nesrećnici gore izdržali su dva strašna i krvava dana. A Bugari stalno navaljuju.

Oni su imali tri do četiri reda rovova i držali su vrh. Mi smo se privukli kao rezerva u pomoćne položaje. Bilo nam je naređeno da odmah priskočimo i pojačamo jedinice pred nama, čim čujemo jaku vatru. Naša četa zapala je nekako u sredinu položaja, na najosetljivije mesto. Ja sam bio tačno u sredini onog sektora.

Dvanaestoga se nije događalo ništa naročito. Tek noću. Kiša pada, pomrčina gusta kao mastilo, a septembarske noći hladne su u planinama. Vojnici se pomrzli, a okom niko nije trenuo. Oko ponoći negde najednom nasta krkljanje. Palo je nekoliko bombi, pa se otvori nezapamćena paljba. One stene samo bleskaju od vatre. Čuje se jauk, dozivanje, psovke.

– Napred! Napred! – komandujem ja, a ni sam ne znam gde sam.

Vojnici sami poskakaše i prebaciše se u prve rovove. Napravismo još dva skoka kroz onu vatru, i nastade jedno očajno gušanje. Prsa u prsa. Sudaraju se ljudi, izbezumljeni i okrvavljeni, zvekću noževi i šlemovi, odjekuju eksplozije, padaju leševi. Sve se izmešalo. Vidiš po dvojicu kako se valjaju po rovu, kolju se zubima, urliču, psuju. A u pomrčini niko nikoga ne poznaje.

Snašli smo se malo tek kada je zarumenela zora. Leševi se izmešali sa ranjenicima, a vojnici, i naši i bugarski, kao senke smrti promiču između njih. Niko više ništa ne oseća. Ljudi, kao zverke, još su žedni krvi. Još se ubijaju.
Pred nama, kod jedne čuke, Bugari kao ošamućeni, pijani. Jedan naš oficir uhvatio se za ruku, a oko njega desetak vojnika odbijaju neprijatelja bombama. Ranjeni oficir samo viče:

– Ne bojte se, junaci, naša je pobeda! Držite se, stiže nam pomoć.
To je bilo valjda pedeset koraka od nas. Kad ja to videh, povikah iz sve snage:

– Drugovi, ranjen nam komandant puka! Naša sramota! Hoće da ga zarobe! Ajdemo u pomoć onima!

Bugari nadiru sa rezervom. Kuljaju kao iz zemlje. E, divni su naši ljudi. Kad su videli šta se događa, pojurili su svi za mnom. Iskupilo nas se mnogo. Oficiri izginuli, narednika nema. Ja hrabrim ljude i podvikujem. Još jedan skok, još jedan rov i našli smo se kod one grupe vojnika koji su branili komandanta puka. Rovovi puni leševa. Krv teče. Sve se to razvijalo jednom čudnom brzinom. Interesantno je da čovek ne zna šta da radi u takvim trenucima, ali instinkt za samoodržanjem sam komanduje i goni čoveka da radi pravilno, kao da je sto sati razmišljao o tome.

Tu sliku nikad neću zaboraviti. Bugarin, naš, pa opet Bugarin, pa opet naš, pa puške, bombe, prosut novac, neke hartije, a vojnici se na sve to ne osvrću, nego samo gledaju gde su sanduci sa bombama, neverovatnom veštinom izbijaju poklopce i bombe, kao jabuke, bacaju u neprijateljske redove.

Udariše i francuski rovovski topovi. Bogami, tu su Bugari iskasapili Francuze. Niti ko šta govori nit romori, nego svak gleda da očuva svoj položaj. Sve se izmešalo, a komandant puka samo hrabri vojnike. Mi otvorismo brzu paljbu, a Bugari počeše da nas gađaju iz mitraljeza. Kose i travu, sve satiru. Jedno zrno udari u kamen, pola zrna otskoči pa mene u pesnicu. Kao da me osa ujela. Ali u onom uzbuđenju čovek ništa ne oseća. Zaboraviš sve. Vojnik mi zavi ranu. Bežanja nema. Ko okrene leđa, taj više ne postoji. Pokosi ga mitraljez.

– Rani te, naredniče, – viče meni opet onaj Era.

– Nije ništa. U ruku je. Glavu samo čuvaj.

Komandant puka posla vojnike levo i desno da hvatamo vezu. Pita mene po ordonansu ima li koga od oficira.

– Nema, sve je izginulo.

– Držite se, kazao je komandant puka, stiže nam pomoć. Ide ceo puk.
Front je odmah oživeo. Kad vojnici čuju da stiže pomoć, oni dobiju trostruku snagu. I zaista, posle jednog časa stiglo je pojačanje. Došli kadrovci, upali u rovove i odmorili se desetak minuta.

Tra-tara-ta! Tra-ta, tra-ta!

Truba zasvira juriš. Oficiri komanduju, i komanda se prenosi i odjekuje s jednog na drugi kraj fronta.

– Napred! Juriš!

Tra-tara-ta, Tra-ta, tra-ta!…

Naši grunuše. Kadrovci, kao vihorom nošeni, jure napred, a mi za njima poskakujemo. I ranjenici idu napred. Sve je u zamahu, u naporu. Bugari samo zinuli. Nisu stigli ni da beže, ni da se predaju, ni da se brane. Zarobismo ih vrlo mnogo. Njima pristižu nove rezerve. Zadržaše nas. Nisu mogli napred ni oni, ni mi.

Četrnaestog i petnaestog bile samo čarke, a onda se koncentrisaše naše trupe i navalismo na vrh Kajmakčalana. Da dam ruku iz ramena, od njihove rezerve nije ostalo ni stotinu ljudi. Sve je pomlaćeno. Vojska im sasvim demoralisana. Gore svuda razbacani burići za vodu, balončići, mešine sa rakijom, puške, ranci, leševi. Naši naterali prvo zarobljenike da oni piju rakiju. Bojali smo se da nije otrov, pa smo mi pili tek posle njih.

Oživelo se malo, pa pala i pesma. Na vrhu Kajmakčalana piramida od krečnjaka. Uzeo jedan redov pa bajonetom ispisao na piramidi:

“Sedmi puk otvori vrata za Srbiju”.

Umeša se opet naš Era:

– Majku ti tvoju, šta to pišeš. Mi se tu iskrvavismo, a vi juče došli i sada ispalo “Sedmi puk”.

I Era izvuče svoj bajonet pa ispred ono “Sedam” dodade jedinicu, tako da je sada pisalo “17 puk”.

– E, baš ti, matorko, otvori vrata za Srbiju! – poče pakosno da zadirkuje Eru onaj kadrovac.

– Nije nego ti što ne umeš ni da se najedeš, zelenko.

Izbi teška svađa između Ere i kadrovca. Mal se nisu uhvatili u koštac. Došlo bi i do šamaranja, da ne naiđe jedan oficir pa ih obojicu izgrdi.

Mi pokupismo ranjenike i sahranismo mrtve. Bože, šta sve čovek može da izdrži. Dunu neki hladan vetar, pa samo brije na onoj visini. A mraz steže. Vojnici leševe slažu jedne preko drugih. Nemaš gde da ih zakopaš. Neki naložili vatrice od kundaka izlomljenih pušaka i držaka od ašovčića. Niti koga ima na pretstraži, niti se ko više plaši neprijatelja. Leševe prekrili šatorskim krilima, a po zemunicama i rovovima nastalo zadirkivanje, dobacivanje. Čuje se i pesma.
Sutradan granu sunce. Ali studeno. Bugarski zarobljenici ljuto kukaju. Bili obosili.

– Vi i tako nećete više u borbu, – teši ih Era. A mi ćemo napred, do Beograda, ako Bog da. Cokule vam i ne trebaju.