Najuspešniji užički trener borilačkih veština Gengo i njegovi svetski prvaci

2155

“Danilović je još kao dete voleo sport, a za borilačke veštine se opredelio tek u 22. godini. Jedan je od prvih osnivača kik-boksa, realnog aikida i tekvandoa u Užicu. Nosilac crnog pojasa 4. dan u karateu.” Dr. Ilija Jorga

Gengo i Đena u diskoteci OK sa društvom
Gengo i Đena u diskoteci OK sa društvom

Upoznajmo Nikolu Filipovića, mladog Užičanina, koji je osvojio pet puta prvenstvo države u B klasi u kik boksu. Zatim se ostvario na svetskom kupu u Mađarskoj. Osvojio je prvu zlatnu medalju na nekom međunarodnom takmičenju. To mu je obezbedilo ulazak u A klasu, gde su naši najbolji sportisti. Posle osvajanja A klase, dobio je poziv za profesionalni meč u Cirihu, ali je odbio. Nakon toga usledilo je takmičenje u A seriji, gde je takođe pobedio i time sebi obezbedio mesto u reprezentaciji Srbije.

“Na svetskom kupu u Mađarskoj održanom 21. maja osvojio sam zlato, pobedivši u finalu Moldavca nokautom u drugoj rundi. To je bio nožni udarac. Imao sam malo sportske sreće, dobro sam se pripremao, mnogo sam trenirao i napravio veliki napredak. Nije bilo razloga da izgubim. Samim tim došli su i uspesi. Osvojio sam A klasu 4. juna i time sam obezbedio mesto u reprezentaciji. Plasirao sam se na svetsko prvenstvo i pobedio”.

Nikola je počeo da trenira kik boks u klubu „Don“, kod Miladina Danilovića Genga. Tu je trenirao godinu i po dana, a potom otišao u Beograd na DIF i nastavio da trenira u klubu „Crvena zvezda“.

“Gengo je trener koga ne zaboravljam. Kada sam pobedio na svetskom kupu, prvo sam njega zvao i pohvalio se”.

Ko je Gengo? On je Miladin Danilović, odrastao je na Lipi, stanovao u prvom ulazu Bloka C. Prvo smo ga zvali “Pače”, a onda je Počkaj, bubnjar grupe “Plave Suze”, počeo da ga zove “Gengo”. Tako ga Užičani zovu i dan danas. Mi smo isto godište, 1952. Kada sam radio u Omladinskom klubu, Gengo je bio čest gost diskoteke i nije imao nikakve veze sa borilačkim spotovima. Kada sam čuo da je postao karatista iznenadio sam se, dok mi Gengo nije skorije objasnio:

„Sa 22 godine, kada mladi misle da su prestari, a to je bilo 1974. godine, počeo sam da treniram karate. To je bilo najviše iz razloga kada je devojka pobegla za mene, pa je njen otac policajac uveče došao i odveo je kući. Završila je ekonomsku školu i otac je pošalje u Beograd da studira, da je skloni od mene. Potpuno sam se razočarao, počeo sam da pijem jedno mesec dana. Za to vreme slupao sam dva automobila. I kada sam se slupao na Sarića Osoju, uzmem zapalim cigaretu i dozvolu. Od tada više nisam seo za volan. Tada sam prekinuo da pijem i počnem da se bavim karateom.“

Uspešan karatista
Uspešan karatista

U to vreme, kad je Gengo rešio da trenira karate, tek je osnovan karate klub „Užice“ i vežbalo se u staroj sali Tehničke škole. Prvi sekretar kluba je bio Đorđe Kerić, načelnik policije, a predsednik kluba je bio sudija, a kasnije advokat, Nikola Cerovac. Kasnije je Danilović postao sekretar kluba i sa Radomirom Gudurićem, uz pomoć Ilije Jorge, osnivaju karate region Titovo Užice. Ali svi oni prvi članovi postaju majstori karatea i svi žele da budu prvi treneri. Gengo i Gudura napuste klub. Gudurić je pri EPS-u osnovao klub „24. septembar“. Gengo je radio sa njim, pet godina držao treninge utorkom i četvrtkom u Arilju, a ovde u svim salama, u Dečijem vrtiću, u sali na Carini, svaki ponedeljak, sredu i petak. Trenirao je decu, vodio ih na takmičenja, pripreme i tako je radio sve do 1993. godine, kada je osetio zasićenost, trebalo mu je nešto novo. Ta novina je bila kik boks.

Gengo i Žarko Sekulić osnivaju kik-boks klub. To je bio prvi u Srbiji kik boks klub, van Beograda. Počnu sa treninzima u Hali spotova u Velikom parku. Pozovu Simić Dragoslava – Kiška, koji je bio omladinski prvak Jugoslavije u boksu, da im pomogne u delu boksa. Nešto kasnije, Gengo krene sa svojim klubom „Don“ u sali Osnovne škole „Andrija Đurović“:

Gengov Klub borilačkih veština “Don"
Gengov Klub borilačkih veština “Don”

„Krenulo je to dobro. Jedan moj prijatelj, Milun Osmajlić iz Nikšića, stari karatista, upoznao me sa Draganom Batom Ognjenovićem, takođe iz Nikšića, koji je bio profesionalni prvak sveta u kik-boksu. Dovedem ga u Užice, sa još sedmoricom mladića iz Nikšića, džudista, karatista, neke savezne sudije i napravim prvi javni trening u Užicu u hali. Hala je bila puna, jer mnogi su čuli za kik-boks, ali nisu znali šta je to. To je bilo 1995. godine. Dva dana su bili u Užicu. U „Andriji Đurović“ improvizujemo neki ring da pokažemo kako se radi i u ringu. Ali, te 1995. godine dobijem poziv za vojnu vežbu. Dva meseca sam bio na vojnoj vežbi i onda dobijem poziv za prvenstvo SRJ u Nikšiću. Mene puste taj vikend, povedem Žarka Sekulića i Duška Polića i obojica budu prvaci u svojim kategorijama. Počnem da radim sam sa pet klinaca u sali Gimnazije, kada je direktor bio Blažo Čubrilo. Imao sam i salu u OŠ „Dušan Jerković“, koju mi je dao direktor Ratko Trmčić. Zbog svog tog posla, nisam ni znao da se sprema meč Jugoslavija – Italija u kik-boksu u hali. To su me obavestili moji učenici. Tada sam sedeo u gledalištu i gledao kako drugima daju plaketu za razvoj kik-boksa u gradu. Bilo je dobacivanja, lično meni: „Gengo, idi ti primi plaketu“. Nije mi bilo pravo.
U butiku ‘Jeremičak’, u tržnom centru Dragstor se vršio upis. I odjednom me zovu i kažu mi da su devedeset dvoje upisali za jedan dan. To mi je dalo vetar u leđa. Počnem sa direktorom Trmčićem da tražimo sponzore da renoviramo salu i celo leto 1996. godine proveo sam štemajući”.

Ništa bez enuzijazma, da njega nije bilo užice bi još bilo palanka.

U to vreme Gengo krene sa realnim aikidom. Ljuba Vračarević mu je poslao jednog trenera. Radio je i karate u Staparima, Biosci, Sirogojnu, Kremnima i Ravnima. Pored realnog aikida, te 1996. godine osnovao je i tekvando klub. Tada je Gengov klub borilačkih veština „Don“, u karateu, kik-boksu, realnom aikidu i tekvondou imao 650 članova. Osnovao je preduzeće za sportske rekreacije i marketing, a u tome mu je pomogao Branko Nenadić, tadašnji direktor „Niskogradnje“. Sve je to dobro funkcionisalo do 1999. godine, do bombardovanja.

Gengo, Sandra i predstavnici vlasti u Hali
Gengo, Sandra i predstavnici vlasti u Hali

“Nisu dali da se uđe u škole mesecima, pa su prestali treninzi, a decu posle toga teško da sam mogao da animiram. U međuvremenu sam dobio poziv da radim kao šef obezbeđenja Gorice Gajević. Sticajem okolnosti, ostanem pet godina. Vratio sam se u Užice i u Turici ponovo počnem sa karateom. Jedan kolega, Obradin Kovačević, koji je u MZ Carina imao svoj klub, zovne me da radim sa njim. Onda nas zovnu da dođemo u Mokru goru i tu otvorimo klub i upišemo 17 đaka. Onda je Kusturica završavao salu na Mećavniku i odem gore da pitam za salu. Sretnem Kusturičinog sina Stribora i pitam ga da li možemo tu da vežbamo, jer dole nemamo nikakvih uslova. On je rekao da će pitati tatu, i dali su pristanak. Četiri godine sam bio gore, a Kovač je ostao i dalje da radi, već sedma godina. Kod njega upoznam Sandru Mihajlović, imala je tada 15 godina. Dobro je i jako radila na treninzima, a ne oznoji se nimalo. Vidim da je rođeni borac. Posmatrao sam je jedno pola godine, jer sam hteo da odlučim da li da vežbam sa njom ili ne. Ja sam probirač, ne mogu sa svakim da vežbam, a kada osetim da ima perspektivu, onda vežbam i dan i noć. Svaki dan smo imali treninge, što je počelo da daje rezultate. Ona je postala pravak države i pobeđivala na svim turnirima, išli smo svuda i svuda su nas zvali, jer svi vole dobrog borca.

Osvojila je 98 medalja, od toga 68 zlatnih, prvaka države u tri federacije, osvajač KUP-a, u Veneciji na Svetskom prvenstvu bila je druga i tu su joj ukrali pobedu, Pobedila je Amerikanku, Nemicu, Rumunku i u polufinalu Italijanku. U finalu se borila sa Irkinjom, jednom crnkinjom. Njan trener je bio Teri Bojl, koji je bio predsednik sudijske organizacije. Pošto smo snimali, imali smo dokaz da je Sandra već imala pobedu pre produžetka, ali ništa nije vredelo. Predložio sam je te godine za najboljeg juniora i za sportistu grada. Imao sam papire od Ilije Jorge i Marka Nicovića o njenim pobedama, ali komisija ju je diskvalifikovala, a da to nismo ni znali. Otišli smo u pozorište i nadali se proglašenju, ali nam je rekao jedan novinar da je Sandra diskvalifikovana, jer mi nismo članovi Karate federacije Srbije. Preskočena je nominacija za juniore, jer kažu da nisu imali kandidata. To mi nije bilo jasno da grad od 60.000 stanovnika nije imao kandidata u juniorima za najboljeg sportistu.

Omiljeni trener sa svojim budućim šampionima
Omiljeni trener sa svojim budućim šampionima

Sandra se posle toga toliko demoralisala, da je napustila karate. Sledeće godine pokušao sam da je animiram i, kao reprezentativca japanske karate asocijacije, odvedem je na Evropsko prvenstvo u Londonu. Tamo je uzela bronzanu medalju pojedinačno i bronzanu medalju ekipno.”

Sem Nikole Filipovića, Svetskog prvaka u kik boksu, i uspešne prvakinje Sandre Mihajlović, najuspešniji užički trener borilačkih sportova Miladin Danilović Gengo izdvaja: Duška Polića i Žarka Sekulića, koji su bili prvaci SR Jugoslavije, najboljeg Gorana Milića Čigotu koji je bio u „Crvenim beretkama“, a sada je u Legiji stranaca. Od mlađih kategorija, ranijih godina imao je trojicu prvaka centralne Srbije, zatim Dušan Lazović, Ognjen Ljubojević , zatim Damir Blagojević, Svele Gardić, Srećko Karaklić, Anđela Cerović, Milan Romanov, mali Rus.

Gengo je jedini od onih prvih legendarnih užičkih karatista s početka sedamdesetih koji je ostao profesionalno vezan za karate i ostale borilačke sportove. Ostali su postali rekreativci.