Novembar 1963. godine (prvi deo)

945

Užice se ubrzo menjalo i u strukturi stanovništva i u svom izgledu. Stambena izgradnja u Užicu, započeta prvih posleratnih godina, dobila svoju dinamiku tek pedesetih, a posebno šezedestih godina 20 veka. Godine 1948. u gradu je podignuto 48 stanova u društvenom vlasništu, 1955 – 61 stan, a 1962 – 342 stana. Prema podacima popisa iz 1971. godine, u Užicu je bilo 9.647 stanova. Samo u periodu 1945–1971. godine podignuta su ukupno 8.492 stana u društvenom i privatnom vlasništvu, a u periodu 1919–1945 svega 1.155 stanova. Ovi podaci govore o ubrzanom privrednom razvoju užičke opštine, koja je u takvim okolnostima imala mogućnosti da pored ostalih kapitalnih objekata u gradu, izgradi i veliki broj stanova.

U Užicu se gradilo na sve strane, većinom zgrade u dolini, a na brdima privatne kuće
U Užicu se gradilo na sve strane, većinom zgrade u dolini, a na brdima privatne kuće

Za veći broj gradskih naselja na području užičkog kraja karakteristično je da postoji „stari kraj“ sa administrativnim centrom i trgovinama i po jedan ili više novih delova sa industrijom i industrijskim naseljima. U starom delu Užica već su bili koncentrisani stambeni, administrativni, školski objekti, a industrija je bila razmeštena po okolnim dolinama: Krčagovu, Turici, Vrelima, Sevojnu i sl. U Krčagovu i Vrelima nikle su kolonije, iznad Predionice pamuka u Turici raslo je naselje malih i bez reda razbacanih kućica.

U Krčagovu je 1946. godine preduzeće „Prvi partizan“ podiglo svoju radničku koloniju koja će se kasnije zvati Stara kolonija. Tada su podignute svega četiri zgrade istog tipa i na sprat. U centru Užica, na prostoru između Malog parka i Đetinje, podignute tri stambene zgrade. Privatna gradnja bila je neposredno posle rata zabranjena. Vlasnici su mogli da popravljaju oštećene kuće, ali ne i da grade nove. Nešto kasnije, kada je nova vlast uočila da ne može da reši stambeno pitanje velikog broja građana, dozvoljena je privatana gradnja. Tada počinju da se podižu prve privatne kuće u gradu, ali ne u užem centru grada, već na njegovoj bližoj periferiji. Prve kuće se podižu u Pašinovcu, Donjoj Pori, Carini, Terazijama, Koštici, ali u onom delu koji je bliži gradu. Kuće u prvom redu podižu radnici i službenici čija preduzeća nisu bila u mogućnosti da im obezbede stanove. Značajan broj doseljenika pravio je kuće bez plana i dozvole. Ta, kasnije nazvana „divlja gradnja“, postepeno je legalizovana sa objektima i novoniklim naseljima koja su se počela urbanizovati. Ipak „divlja gradnja“ u T. Užicu je bila mnogo brže nego gradnja legalizovanih objekata.

U periodu od 1950. godine počinje intenzivnija gradnja velikih stambenih blokova u Užicu, a svakako da je sa dolaskom velikog broja ljudi u grad to bilo i neminovno. Može se reći da je ovog novembra 1963. Užice od nekadašnje tradicionalne patrijahalne varoši u svom centru postalo urbana sredina ili gradska sredina. Urbana sredina se formira i razvija kroz proces urbanizacije, koja je bila i na prvi pogled naglašena u Titovom Užicu. Bilo je novoizgrađeno gusto naseljeno u odnosu na okolinu. Većina stanovništva u urbanoj sredini su još uvek bile stare užičke porodice, koje su se bavile tradicionalnim poslovima, ali je bilo dosta novodoseljenih stanovnika, koji su svojim školskim obrazovanjem bili potrebni privredi koja se naglo razvijala, koji su najpre dobijali nove stanove.

Bilo je divljih naselja i u samom centru kao ovo u Omladinskoj ulici pored železničkog mosta
Bilo je divljih naselja i u samom centru kao ovo u Omladinskoj ulici pored železničkog mosta

Periferija T. Užica bila je kombinacija urbanog područja sa zonama koje nisu bile urbanog karaktera, Prigradska naselja su društveno i ekonomski bila povezana sa gradskim jezgrom, prvenstveno kroz dnevne migracije radne snage, pri čemu gradsko jezgro predstavlja glavno tržište rada. Periferijska područja T. Užica tj. prigradska naselja, bila su takozvani „putnički pojas“, koji se širio izvan urbane zone prema drugim okolnim ruralnim sredinama. U takvoj situaciji u kojoj se našlo, Užice je ipak sačuvalo svoj erski duh koji su sačinjavali prirodno bistri ljudi koji su bili okrenuti takmičenju u šali i šegi.

Najpoznatiji užički predratni berberin Jovo Rosić pričao je prijateljima u kafani Breza:
– Dođe mi u radnju jedan Zlatiborac, pravi Era, sav zarastao, baš bradat sišao nekim poslom sa Zlatibora, ali mu se brijanje nikako nije plaćalo, pa me zamoli da ga obrijem sevapa radi. Ja pristanem da ga besplatno obrijem ali rešim da ga malo naučim pameti. Posadim ga na stolicu I nasapunjam, pa kao počnem da radim nekakav drugi posao, a njega ostavim da se na njemu sapun osuši. Kada se sapun osušio počnem da ga brijem nasuvo. Zapinje, struže, puca a Era uspija ustima, srkuće i vrpolji se, a ne sme da kaže da ga boli. U tom poče da urliče neko pseto pred dućanom, ja potrčim na vrata i viknem:
– Šta je to? šta mu je što urliče?
Kad će Era:
– U, uf, mora da i njega briju “sevapa” radi”.

Radničko naselje u Krčagovu, ćirina pruga, stari tok Đetinje
Radničko naselje u Krčagovu, ćirina pruga, stari tok Đetinje

Pitam ga je kasnije kojim je poslom u Užicu, priča kako ga je šumar prijavio više zbog jezika, nego zatro što je seko šumu. Kaže, “Odem ti ja u Murtenicu da nasečem malo drva, kad se šumar pojavi iza jednog bora, pa se iznenada prodera “Čuješ more, što sečeš tu goru?”. Ja onako prepadnut, reko da napravim šalu pa mu rekoh, “Jok, bre ne sečem ja “goru”, već biram onu bolju! A on se nasmeja, pa umesto da se odobrovolji, i da me pusti napisa mi prijavu, zato sam ti došao ovde da me ti dereš“.

U Jovovom društvu je bio i Tomo Nikolić, tada mladi “brica”, koji je ispričao svoj doživljaj:
– Jednom prilikom negde oko šest ujutru, u radnju je ušao moj dobar prijatelj, inače zaposlen u Valjaonici bakra, u društvu sa još jednim. Došli su neobrijani, jer su negde proveli “burnu” noć. Taj drugi čovek nije bio moja mušterija ali me zamolio da ga obrijem i posečem! Primetio sam da ima jednu “šljivu” i svatio sam šta je upitanju, gde su i skim proveli noć. Uradim sve po dogovoru i stavim flaster. Negde oko devet u radnju je ušla jedna žena i pitala za mene. Ispostavilo se da je to bila supruga moje “mušterije”, koja je inače radila s mužem u istoj firmi. Kad sam joj prišao, na sav glas, pred punom radnjom izgrdila me je rećima da nezaslužujem berbersku diplomu, jer sam joj muža tako isekao da mora flaster da nosi . Meni je bilo neprijatno ali je sve dobro ispalo. Mušterija i njena želja je ipak na prvom mestu.

U Valjaonici bakra su ostvarili najveću proizvodnju od nastanka preduzeća, 2.700 tona valjanih i vučenih proizvoda.

Brica Jovo Rosić se šegači u performansu šta bude kad se popije bure
Brica Jovo Rosić se šegači u performansu šta bude kad se popije bure

Ovoga novembra u bioskopu “Partizan” su igrali filmovi: francuski “Osvajač Makambea”, “Salabo” američki “Usamljeni su habri”, “Jednooki Džek” “Na nišanu”, engleski “Pod okriljem noći”, nemački “Dezerter”.

U bioskopu Doma armije: sovjetski “Ljudi na mostu”, “Opklada i devojka”, “Čovek anfibija” norveški “Line”, francuski “Rififi kod žena”, engleski “Bilo ih je sedam”, “italijanski “Rimska robinja”, “Od zvonca do zvonca”.

Ansambl užičkog pozorišta je izvelo premijeru “Pokojnik” Branislava Nušića.

Tada u “Vestima” glavni odgovorni urednik i direktor je bio Jovan Ostojić, tehnički urednik je bio Dragiša Rašković, glavni novinari redakcije su bili Slobodan Ćetković, Stojan Maksimović, Radovan Popović, Milutin Jovičić a Milovan Bučevac je bio fotoreporter…

Jovan Ostojić
Jovan Ostojić

Ko je bio Jovan Ostojić? Rođen je u Kamenici, selu kraj Gornjeg Milanovca, 1932. godine dugogodišnji direktor izdavačke kuće „Vesti“. Završio je učiteljsku školu u Užicu i radio kao učitelj u Gornjoj Dobrinji, a zatim u Ježevici. Izabran je za predsednika Sredskog komiteta Narodne omladine u T. Užicu. Kao omladinac bio je komandant nekoliko radnih brigada. Pokrenuo je list „Omladina“, koji je izlazio nekoliko godina.

Posle dva mandata i kratkog perioda u Sredskom odboru SSRN, izabran je za direktora i glavnog i odgovornog urednika lista „Vesti“. U njegovo vreme se zalagao se da „Vesti“ su dobiju moderniji grafički izgled i bolji sadržaj. Otpočeo je sa izdavačkom delatnošću, a 1971. počelo je emitovanje programa Radija Titovo Užice. Na njegovu incijativu doneta je odluka da se na Beloj Zemlji izgradi ofset-štamparija 1979. godine. U „Štampariji Vesti“ u to vreme štampano je još oko 30 listova i veliki broj knjiga… Poslovi su prošireni izvan granica zemlje na poručje Poljske i tadašnjeg SSSR-a.