O Milenku Đuriću učitelju, fudbaleru, muzičaru, cenjenom Užičaninu, kulturnom radniku

1346

Milenko je rođen u Zaovinama, kraj Bajine Bašte, 1921. godine.

Igrao je fudbal u užičkom “Železničaru”, posle Drugog svetskog rata u FK “Sloga” u Bajnoj Bašti, zatim u užičkoj “Slobodi”. Kao učitelj radio je u Krvavcima, predavao je i muzičko obrazovanje. Bio je upravnik Doma učenika ugostiteljskog tehnikuma u Opatiji. Od 1948. Do 1950. Igrao je u u fudbalskom klubu “Kvarner” kasnije poznatiji kao FK “Rjeka”.

Po povrtku u Užice bio je upravnik Đačkog doma, radio u Skupštini opštine na poslovima prosvete, zatim ponovo bio učitelj u Osnovnoj školi “Nada Matić”, gde je vodio i školski hor. Posle je postavljen za upravnika Radničkog univarziteta “Radovan Drgović”. Bio je dugogodišnji kulturni poslanik Užica.

Jedan je od najboljih fudbalera “Slobode” pedesetih i šezdesetih godina 20. veka. Kada je prestao da se aktivno bavi fudbalom bio je godinama član uprave kluba.

Dobitnik je preko 70 društvenih priznanja: “Krcunove nagrade”, Ordena rada sa srebrnim vencem, Zlatne značke sa srebrnim vencem Kulturno prosvetne zajednice, Zlatne značke fudbalskog saveza Srbije i priznanja Zaslužni fudbalski radnik 1986, koje je dobio od Opštinskog saveza za fizičku kulturu za “životno delo i dugogodišnji stvaralački i samopregoran rad u fizičkoj kulturi”.

Milenko Đurić sa šampionskim peharom Slobode
Milenko Đurić sa šampionskim peharom Slobode

U ovom pripovedanju o značajnom Užičaninu Milenku Đuriću osvrnu ću se na fudbalsku atmosferu Staroga Užica, u toj strogoj patrijahalnoj varoškoj sredini. Zabrana za mladež bilo je u izobilju, sve do one da posle određenog sata đak ne sme biti na ulici, koje su trajale dugo vremena. Školske vlasti nisu ni najboljim đacima fudbalerima činile ustupke. Na fudbal su gledali kao na neku vrstu neposlušnosti, iako je u sokolskoj organizaciji Jehlička podržavao ovaj i tada najpopularniji sport. Da u to vreme zaista nije bilo lako užičkim mladim fudbalerima, govori i primer braće Đurića. Otac delovođa u užičkoj Opštini bio je svim Užičanima znani gospodin Đurić. Domaćin za petrijahalni primer. Svoja dva sina je vaspitavao pod strogim nadzorom svoga vremena. Bio je u stalnom sukobu sa gospođom Đurić, koja je svoje sinove nežno i brižno štitila od opasnih iskušenja, dečije igre, radoznalosti i od strogoga oca. Kada su braća Đurići stasali za fudbal, znali su mnogo jer su odrasli tu pored igralištu u Krčagovu. Kuća Đurića, okružena povećim imanjem s vrtovima i rodnim voćnjacima okrenitim prema jugu, bila je u podnožju Mendinog brda. Delovođa Đurić nije bio naklonjen fudbalu, naprotiv, to je za njega bila zaludnost koja se nije uklapala u njegova načela da je škola prva briga. Zatim zdravlje i zdrav život, vrednoća jer je imao dosta posla i za decu. Nada sve, poštovanje starijih, častan život. Otac je za njih bio pojam, ispunjeni su bili ljubavlju i poštovanjem, slušali su ga u svemu. Odrasli su primerni u svemu u varoši, u školi.

Ali, u kući nad knjigom su braća Đurići čuli zvuk fudbala, najpre onaj kad se dogadi snažni šut, nije im bilo lako učiti ni u školu ići, a da bar malo ne postoje iza stativa. Da presrećni vrate fudbal igračima kada doskakuće do njih. Tako je započela velika ljubav braće Đurića prema zabranjenoj igri, a gosn Đurić podigao dva junaka za fudbalsku igru, a da to nije ni znao. Ubrzo su braća Đurići bili nezamenljivi u timu “Železničara”.

O tome je pripovedao i užički pisac profa Lale Milosavljević:
– Bila je nedelja, prelep dan. Igrala se važna utakmica, derbi između “Građanskog” i “Železničara”. Otac Đurić je sedeo sa kumom u bašti iznad kuće, na stolu hladna prepečenica, pijuckaju po čašicu pred ručak u hladovini krive kruške nad stolom. Kum zadovoljan kaže: “Kume, može li šta biti lepše od ove prepečenice pod tvojom kruškom u hladu?” – Ima kume lepše. Vuk Karadžić je u sličnoj prilici ovo izabrao: “Da je kakva šarenica i na njoj mlada udovica tek nagorela”. Zadnje reči strogi otac izgovori sasvim tiho, jer su se njegovi dečaci nešto uzuvali, tu ispred kumova, onaj stariji gimnasticira dva, tri koraka od stola, visoko podiže i ukršta ruke kao kad mornari odašilju svoje znake. Mlađi se oslonio na staru šljivu i neizmenično trza čas levom, čas desnom nogom unazad. Od starijeg se ne može znati kakava mu je to gimnastika jer, jer ga sasvim zaklanja. Mladi Đurić od nevolje pravi čitavu predstavu, jer njihova je šljiva s dupljom ocu na oku, a valja iz nje uzeti kopačke pa se izgubiti, utakmica skoro treba da počne. Za džabe bi bila sva gimnastika, nego na sreću mati pozva gosta u kuću na nedeljni ručak.

FK Železničar na terenu u Krčagovu, s leva 5. i 6. braća Đurići
FK Železničar na terenu u Krčagovu, s leva 5. i 6. braća Đurići

Utakmica je te nedelje okupila silu naroda. Stariji Đurić Milenko, osvetla obraz “Železničara, postigao je tri gola. Ali kakvi golovi, to može samo pravi majstor. Golovi su iz igre, ne zna se da li mu je šut levom ili desnom strelovitiji. Tri gola, tri majstorska voleja! Ova majstorija starijeg Đurića učinila je kraj skrivanju braće Đurića od svog oca. Posle te utakmice delovođi Đuriću kolega iz kancelarije, nekadašnji fudbaler. a i sad strastveni navijač, Ćaga, obrati se oduševljeno: – Bogme, kolega Đuriću, onaj vaš mali juče zabi tri gola “Građanskom”, ali tri za pamćenje! U čudu gospodin Đurić posle dužeg ćutanja odgovori: – Ja, štaćete kolega… Tog dana dok je porodica za stolom, okrenu se mlađem sinu: – Reci ti meni, sine ko juče od vas dvojice “zabi” tri gola na utakmici? Uvereni da su uspešno krili svoju veliku ljubav oba mladića preneraženo gledaju svoga oca. Mlađi, kao da će mu krivica biti manja, brani se uplašeno: – Nisam ja, tata, boga mi! Znači, taj Đurić si ti? – obrati se otac starijem sinu. – Jesam, tata, ali, molim te, nemoj se naljutiti na nas dvojicu. Mi niti pušimo, niti pijemo kao neki naši vršnjaci, a fudbal se igra na čistom vazduhu, to je jedan zdrav sport.

Pristade nekako otac da njegovi sinovi imaju nešto od razonode, čak obeća da će da pogleda sledeću utakmicu. Kad je prva utakmica došla, išeta stari Đurić sa svojom gospom u Krčagovo. Igralište je tu preko puta Šivare, ispod kasarne 4. puka “Stevan Nemanja”. Čudi se on tolikom narodu, ali, ali eto ih da vide izbliza tu igru i svoje sinove. Poče odista da ih raduje kad bi publika pozdravila aplauzom čas jednog, čas drugog sina. Pade i gol, ovoga puta precizna desnica mladog Đurića pronađe gornji desni ugao protivničkog gola. Prolomi se aplauz, odjekuje skandiranje imena tima i imena golgetera. Jedan Užičanin pritrča gospodinu Đuriću pa ga počne ljubiti i grliti kao da je nekog najrođenijeg posle dužeg vremena sreo. Postade i ocu Đuriću, osim što mu sve to bi čudno, lepo, baš radost istinska. Na toj utakmici stariji Đurić u jednom duelu za loptom pade na zemlju. Majka ne izdrža nego utrča u teren. Nekako je smiriše, a sinu se vrati dah koji je u sudaru izgubio… Kad su stigli sinovi kući, otac ih, o čuda, pomilova po kosi i reče: – Sinovi moji, lepa je ovo igra, taj vaš fudbal, ali i mnogo opasna. Čuvajte se, a ja ću doći ponekad da navijam. Majka na ove očeve reči suznih očiju, verovatno imajući na umu onaj događaj koji je prestraši, dodade krsteći se: – Neka ste živi i zdravi, ja vas više ne smem gledati.

Jači je bio fudbal od svih od svih strahova mladih Užičana i svih strogih nazora vremena. Naše Užice je trajalo kao kakav uzavreli fudbalski grad iz sveta, a naše Krčagovo moglo se upoređivati sa najuzbudljivijim svetskim fudbalskim arenama.

Milenko Đurić je umro u dubokoj starosti u Užicu 2006. godine.