O nastanku stonog tenisa i prvim užičkim igračima ping-ponga

1558
Tokom pedesetih i šezdesetih u Sokolani se rado igrao ping pong, popularan i među devojkama, kao danas bilijar
Tokom pedesetih i šezdesetih u Sokolani se rado igrao ping pong, popularan i među devojkama, kao danas bilijar

Popularnost sporta uvek je u vezi sa međunarodnim uspesima naših pojedinaca i timova. Posle svakog velikog prvenstva sa koga bi se vraćali kao šampioni, igrališta i livade ili sale bi bile preplavljene mladima isto kao i klubovi gde se trenirao sport u kome smo prvaci. Za vreme velikih uspeha naših selekcija u ekipnim sportovima, pisane su čak i knjige, teoretišući o tome kako smo mi po mentalitetu skloni igri, a da kao pojedinci nemamo ni motivaciju ni uslova. Već usvojena teza raspala se u paramparčad u prvoj deceniji 21. veka, kada su iz tih neuslova nastali šampioni u plivanju, tenisu, veslanju, atletici, tako je bilo sa stonim tenisom ili meni dražeg naziva “ping-pongu”. Taj naziv se u novije vreme ovde u Srbiji preselio kao izraz koji opisuje prepucavanja političara, da igraju sa nama ping-pong. A danas je neprikosnoveni prvi reket sveta takođe u pojedinačnom sportu Novak Đoković, najveći srpski sportista.

Stoni tenis je nastao u višoj klasi engleskog društva oko 1880. godine kao kućna zabava “za posle večere”, kao alternativa tenisu na travi. Rekviziti su bili sve što se našlo pod rukom: knjige poređane u niz po sredini stola su služile kao mreža, oblikovan plutani zatvarač od šampanjca kao loptica, a poklopac kutije za cigare je mogao da posluži kao reket. Tako je nastao kao večernja zabava za englesku gospodu, a vremenom se razvio u izuzetno brzu i dinamičnu igru.

Godine 1926. su u Berlinu i Londonu održani prvi sastanci koji su vodili ka osnivanju Svetske stonoteniske federacije. Prvo svetsko prvenstvo je održano u Londonu iste godine, ali je stoni tenis morao da sačeka još jako dugo dok se nije priključio programu Olimpijskih igara. Stoni tenis se nalazi na redovnom programu igara od 1988. godine. Ping-pong tj. stoni tenis je sport kojim se, u odnosu na bilo koji drugi sport, bavi najveći broj ljudi na planeti.

U vreme moga detinjstva ta igra se najčešće zvala “ping-pong” i svi smo mislili da su to izmislili kosooki Japanci ili Kinezi, jer su oni bili poznati kao najbolji igrači. Ping pong ili stoni tenis se igrao u svakom užičkom dvorištu kome je bilo mladoga sveta tokom proleća i leta. Bilo je tu pravih stolova za stoni tenis ili pravih reketa, ali većinom ih menjale alternativne naprave. Samo je celuloidna loptica bila nezamenljiva. Na Rosuljama, što se tiče ping- ponga, stanje je bilo bolje.

Srbo Nikitović i Nikola Klisić igraju"ping-pong“ na Rosuljama 1960. godine
Srbo Nikitović i Nikola Klisić igraju”ping-pong“ na Rosuljama 1960. godine

Srbo Nikitović: „Moji roditelji su za brata i mene naručili da se napravi pravi profesionalni sto za stoni tenis koji se rasklapao. Taj sto smo postavljali na platou ispred zgrade na Rosuljama gde smo stanovali kada je trebalo da se igra, a posle igre ga rasklapali i držali u zgradi ispod stepeništa. Na njemu su igrali pored nas i naših drugara i svi ostali koji su želeli. To je bio sto za stoni tenis u našem privatnom vlasništvu, a na usluzi svima ko je to želeo. Nažalost, imam samo jednu fotografiju gde ja igram partiju sa Nikolom Klisićem (kasnije akademski slikar) 1960. godine, na tom stolu na platou ispred kuće u kojoj smo stanovali. Imali smo prave (original) rekete i loptice. Na sledećoj slici je moj brat Mišo, koji je igrao meč u Čačku 1961, kao član ekipe Užičke gimnazije protiv ekipe Čačanske gimnazije.”

Mišo Nikitović igra za užičku Gimnaziju u Čačku 1961. godine
Mišo Nikitović igra za užičku Gimnaziju u Čačku 1961. godine

Ova igra je bila omiljena i u mom dvorištu dole u Omladinskoj 28 tih pedesetih i šezdesetih godina. Moj otac i stričevi, čiče i ujaci, skoro svi u to vreme poznati u Užicu kao sportisti, imali su pravi takmičarski sto, mrežice i rekete, koji je moj Vlajko negde nabavio. U arhivi moga oca, dok je pisao magistarski rad o posleratnom užičkom sportu, našao sam par crteža i blokčić u kome je zapisao da je od Table tenis kluba osnovanog 1938 godine pri Sokolani u Užicu, odmah posle rata na tavanu u Sokolani našao jedan sto, jednu mrežicu, nekoliko reketa i jedan ormarić u kome je bilo pakovanje celuloidnih ping-pong loptica. Uz ovaj zapis je bio i crtež bez potpisa, mislim da ga je ipak uradio Rade Vergović tokom šezdesetih godina 20. veka i da je igrač ping-ponga nacrtan s leđa moj Vlajko.

Godine 1945. sa tim jednim predratnim prekostalim stolom i mrežicom, nekoliko reketa i jednim pakovanjem ping-pong loptica, organizovano je 1. maja 1945. prvo takmičenje u ping-pongu. Prvi javni nastup stonoteniseri su imali početkom 1947, kada je užička “Sloboda” bila domaćin “Borcu” iz Čačka. U to vreme kao talenti za ovu igru se izdvajaju u Užicu Borko Popović i Vlade Vajović.

U nekim dvorištima na lipi su bili alterantivni stolovi i reketi, poneseš ping pong lopticu i igra može da započne
U nekim dvorištima na lipi su bili alterantivni stolovi i reketi, poneseš ping pong lopticu i igra može da započne

Godine 1952. posada parobroda “Užice”, poklonila je užičkoj Učiteljskoj školi opremu potrebnu za stoni tenis. Neki kažu da je na njemu bio kapetan Budimir Petrović sa užičke Carine, od Carinjaša prozvan “Krastavac”, majstor za svirku na usnoj harmonici i otac glumice pevačice Olivere Katarine. Moj otac Vlajko je tada bio profesor fizičkog u Učiteljskoj školi, organizovao je obuku i školska takmičenja. Radisav Ratković i Vladimir Mojsilović su bili najbolji igrači. Učiteljska škola tj. profesor Vlajko Kovačević je organizovao prvo nezavisno takmičenje grada u februaru 1956. godine. Učestvovalo je 8 takmičara, a pobedio je Dragan Drndarević.

Za reprezentaciju grada nastupili su Vlasto Jokić, Aleksandar Gluščević, Borko Popović, Dragiša Đoković i Velimir Božić.

Krajem 1963. osnovan je stonoteniski klub “Kadinjača”. Predsednik je bio Dragiša Đoković. Klub se nije uključivao u zvanično takmičenje zbog nedostatka odgovarajuće sale, kratko je bio aktivan, a kratkotrajan je bio i pokušaj ponovnog aktiviranja 1974. Kao stonoteniserska sekcija Sindikalnog sporskog društva “Jedinstvo” 1968, osnovan je Stonoteniski klub “Jedinstvo”.

Vlajkov crtež, najverovatnije umetnika Rada Verga
Vlajkov crtež, najverovatnije umetnika Rada Verga

Sedamdesetih stoni tenis je bio veoma popularan među užičkom omladinom, u holu Omladinskog kluba je postojao sto za stoni tenis na kome se igralo od ujutru do kasno u noć. Slično je bilo i u Domu JNA.

Dimenzije stola su 2,74 x 1,525m, sto je visok 76cm. Dve polovine stola deli mreža visoka 15,25cm koja viri (produžava se) s obe strane stola za 15,25cm. Po starim pravilima igralo se do 21, a svaki igrač je servirao za redom 5 puta. Danas se igra do 11 poena, za redom se servira dva puta, pa je igra postala brža i zanimljivija. Igra se na četiri dobijena seta, do 11. Razlika mora da bude dva poena. Izmenama pravila je takođe loptica povećana sa 38 na 40mm i otežana – sa 2,5 na 2,7g.

Najveći uspeh Srbiji doneo je Aleksandar Karakašević 2011. na EP u Gdanjsku, kada je osvojio bronzanu medalju.