O prvim pop orkestrima, igrankama, dolasku rokenrola, diskotekama u gradu pored Đetinje (drugi deo)

1637

Ono što se ne može osporiti prvim pionirima YU rokenrola jeste bezgranični entuzijazam, energija i ubeđenja, koja su se dodirivala sa fantastičnom privrženošću nečemu što je mnogo više od nove muzičko – plesne forme. Oslanjanje prvih YU izvođača na rokenrol senzibilitete poput Karla Metikoša, alijas Mat Kolinsa i Mileta Lojpura, a njih na džez, je sasvim prirodna. Ne samo zbog toga što su YU džezeri trasirali put afirmacije novog pravca pop muzike iz tame andergraunda do reflektora plesnih dvorana, već zbog povezanosti ova dva muzička idioma.

Užički mladi plešu u leto 1956.
Užički mladi plešu u leto 1956.

Kada se pojavio rokenrol u kapitalističkim zemljama, veliki deo te scene je ukroćen i uveden u glavne tokove uz pomoć muzičke industrije i ogromnog novca. Ipak, nikada do kraja, ma kako moćna bila ta industrija, rokenrol heroji i buntovnici na Zapadu nisu iskorenjeni. U Jugoslaviji stvorena je sasvim drugačija slika, koja je u Titovoj Jugoslaviji, za razliku od buntovnog na zapadu, usmerena veoma brzo na radne akcije i nije imao politički bunt. Kasnije su šok izazvale duge kose, koje su povezivane sa četnicima, a muzika je nazvana “urlatorska”. Ipak, Rok muzika, zajedno sa “čupavcima”, uklopljena je u ikonografiju omladinskih akcija, zabava u domovima kulture i sletova. “Šedousi”, “Srčersi” i Bil Hejli svirali su se na proslavama Dana mladosti, a Apache je bez ikakvih problema išla uz “Hej haj brigade”.

Najmanje deset godina je prošlo od momenta kada su rokenrol čuli gradski komiteti, omladinski odbori i slični, pa prestali da rokere nazivaju “urlatorima”, njihove igranke “šizilištima”, da ih porede sa uličnim bandama, da se licemerno plaše za javni moral i red i mir. Kao i bilo koja novina sa zapada, ni ova nije bila prihvaćena bez otpora. Sve dok i Josip Broz Tito nije počeo da “električare” sluša na sopstvenom rođendanu. Posle toga se, što se tiče rok muzike, sve promenilo. Kako se to dogodilo?

Za Tita se može reći da je bio prva pop-ikona Jugoslavije, gde je uveo glamur i šou-biznis. Bio zvezda par-ekselans, čak je i Bregović učio od njega. Ne samo što je Bregović bio Tito YU rok muzike, već je i Tito bio Bregović jugoslovenske politike. Broz nije bio zvezda lokalnog ranga. Ako ga uporedimo s najvećim rok zvezdama možemo zaključiti da ga je okruživala misterija dostojna Pola Makartnija. Kao što se pričalo za Bitlsa Pola da je prerano umro i da ga je nasledio dvojnik, isto je važilo i za Josipa Broza. Kao i Mik Džeger i Tito je znao da na dugačku karijeru može da računa samo ako obnavlja publiku i uvek ima mlade fanove. Zato je on svoje rođendane, koji su datumi koji svedoče procesu starenja, proglasio Danom mladosti i na njima je svake godine regenerisao mladu publiku. Lakše mu je bilo nego Džegeru, da regrutuje mladu publiku. Za razliku od Brusa Springstina koji je snimio antologijski album ‘River’, Tito je snimio filmove o bitkama na rekama, Sutjesci i Neretvi, to je bio veći uspeh. Mislim da posle ove paralele između Broza i najvećih svetskih rok starova, možemo da razumemo zato je Titu dosta toga oprošteno.

Nameće se pitanje se odnosa samog Broza prema rokenrolu. Bliski susret maršala i maršalovih pojačala dogodio se kada su se u njih uključili članovi Bijelog dugmeta, zabavljajući Tita na jednoj proslavi rođendana, a može bititi i na dočeku Nove godine. Ipak Tito, iako je prihvatio rokenrol, nikad se nije o njemu izjasnio, ali ga je na neki način simpatisao, iako je rokere nazivao “urlatorima”. Nije moguće da je neko zvao Bijelo dugme da svira Titu, a da ga nije pitao. Trebala mu je mlada publika koju je “Dugme”masovno okupljalo i zato se prilagođavao ovoj omladinskoj kulturi. Sećam se da su samo Tito i Bebek mogli da podignu ruku i da svi ustanu, a kad spuste ruku svi da sednu. Tako nešto je režim morao da drži na oku. Tadašnji politički establišment nije mogao da ukine Bjelo dugme, jer je bilo YU simbol, ali nije mogao da pusti Bregovića i ekipu da se previše osili. Iz tog razloga je bubnjar Ipe Ivandić stradao prvo mentalno, a posle i životno. Uz Dugme i Lepa Brena je bila takođe YU simbol, ali za razliku od we, Bjelo dugme se simbolično gasi kad i Jugoslavija.

VIS Ere, najznačajnija postava: Brole, Bore, Mendo, pevač Vlade Mršević
VIS Ere, najznačajnija postava: Brole, Bore, Mendo, pevač Vlade Mršević

Vratimo se hronologiji užičke omladinske scene. U zgradi Gimnazije najpre su se igranke organizovale u maloj fiskulturnoj sali, kasnije u velikoj svečanoj sali na spratu. Bile su veoma popularne i posećene, toliko da su otvarana pregradna vrata od dve bočne učionice kako bi mogli da uđu svi zainteresovani. Savremenici su mi pričali da su na vratima stajali poslužitelji Ristan i Veljko, ili neki tadašnji omladinski rukovodilac, koji su cepali karte i održavali red. U Gimnaziji garderoba nije bila poseban uslov za ulazak u salu, ali se brinulo o ličnom izgledu, jer se već tu sticao rejting koji je kasnije u životu dosta značio.

Kaputi i mantili su se kačili na prozore, ako nije bilo mesta na nekoliko čiviluka u uglovima sale ili „trpali“ na školske klupe postavljene za tu namenu. Nikada se nije desilo da se ne pronađe svoj kaput na toj gomili ili da bude zamenjen ili da se ne pronađe šal, rukavice ili kapa. Kasnije su improvizovane garderobe „držali“ siromašniji đaci, ali je ostala navika, pa su prozori skoro uvek bili okićeni kaputima.

Te srednjoškolske igranke počinjale su oko 19 sati a završavale najkasnije do 22. Gužva u Sali je bila poželjna, jer se mogla okriviti za sudaranje u igri ili nespretno „čepanje“ partnera, a bilo je lepo u toj teskobi čuti i osetiti otkucaje srca onoga koga ste izabrali ili ko je vas izabrao. Muzika bez ozvučenja, najčešće harmonika, gitara i bubanj, bili su dovoljni, a kada im se kasnije pridružila truba, klarinet ili saksofon, to je već bio luksuz. Teško su se moji nekadašnji sagovornici sa te vremenske distance posle 40 godina setili svih iz tih50-tih godina koji su ulepšavali život užičke mladeži po igrankama i priredbama. Ipak su ostali nezaboravni: Broćić, Korać, Aco Model, Brane Vesnić, Vlade Kremić, Crni, Gajo Popović, Mošo Kumrić, Taći, Bato Jezdić, Srećko Nikolić, Stevo Zarić, Jure, Baća, kao i pevači, Lela Ristić, sestre Bojana i Svetlana Babić, Vojo Veljaš, Dule Bujić, Anika, Rada Burlić, Vlade Mršević, Rajko Đurić, Đura Pevač. Uspešno su ih zamenili neki „novi klinci“ ali su doneli dah novog vremena označavajući promene koje su bile neminovne.

Na tim igrankama posebno su se grupisali mladići a posebno devojke, pa kad muzika počne prve akorde počinje „biranje“, a kad se ima sreće stigne se do željene osobe, pa još ako se želje podudare zadovoljstvo je obostrano.

Nažalost, nisu se uvek želje poklapale, pa su one odvažnije nezadovoljne izborom, preduzimajući rizik davale „korpu“ zbog koje su mogli „zaraiti šamar koji je posle danima bio tema razgovora, a ponekad zbog povređene sujete i povod tuče za odbaranu časti. Muzika sa inprovizovanog podijuma svirala je raznovrstan repertoar najčešće „skinut“ sa talasa Radio Luksemburga, koji je u noćnim satima emitovao svetske hitove. Bilo je na tim užičkim igrankama igara iz svih podneblja, rumbe, sambe, ča-ča.ča, argentinskog tanga, bugi vugija, čarstona, engliš valcera kao i onog pravog valcera… Kasnije tvista, roken rola i drugih igara tadašnjih svetskih trendova.

Titu je bila potrebno stalno obnavljanje obožavanja mladih
Titu je bila potrebno stalno obnavljanje obožavanja mladih

Nisu svi bili vični svim igrama, pa su čekali „onu svoju“, a pravi tanc majstori su se šepurili jer su bili na ceni. Dolaskom studenata i ostalih povećavao se broj pravih igrača, koji su često pokazivali svoje igračke veštine na sredini sale okruženi pogledima i divljenjem onih manje spretnih.

Kako izabrati najbolje među njima? Moji sagovornici kroz protekle godine su se složili u svojim sećanjima da se mogu izdvojiti: Čedo Lecovac, Mejo, Dule i Momo Jovaš, Mišo Zeka, Žabac, Stevka, Rade Puf, Neđo Jovanetić, Tomo Musketar… A kad su im bile partnerke Lija ili Ljilja Šiz, onda je to bio pravi spektakl. Na igračkim veštinama pozavideli bi im i najbolji svetski denseri.

Igranke u Domu JNA bile su nešto mirnije ali je i tamo bilo onih koji su izazivali divljenje kao Mijo i Manja Čorbić, Aco i Lela Majstorović , Bato Soda i Beba. Igranke u letnjim mesecima održavale su se igranke na otvorenom prostoru. Najčešće u dvorištu Gimnazije, bašti bioskopa, terasi u Velikom parku, bašti Doma JNA. U toplim letnjim večerima bilo je prijatno naći se na nekom od tih mesta.