O Užicu na početku Drugog svetskog rata

2201
Kolaž sa protesta 27. marta 1941, organizovanog ispred Sokolane
Kolaž sa protesta 27. marta 1941, organizovanog ispred Sokolane

Opasnost od rata koji se sve više približvao narodima Evrope, kako su izmicale tridesete godine dvadesetog veka, mudriji su, kako u kraljevini Jugoslaviji tako i u Užicu, naslućivali. Tada Užičani nisu mogli biti obavešteni o svemu što se događalo u Evropi, naročito u Hitlerovoj Nemačkoj. Simpatizeri Sovjeskog Saveza slušali su noću njihove radio stanice. Međutim, ovi su više izveštavali o proizvodnji i njenim rezultatima, veličali svoje društvo, što su nastavili i tokom Drugog svetskoga rata. Do 1936. nije se moglo ništa naslutiti o teroru nacista u Nemačkoj, niko o tome nije govorio.
O fašizmu se u Užicu skoro ništa nije znalo. Intelektualan svet je doduše mogao dosta često u “Politici” da pročita članke o događanjima u Nemačkoj, koje je pisao stalni dopisnik iz Berlina, koji se potpisivao sa “X Y”. U stvari, ove tekstove je pisao tadašnji amabasador kraljevine Jugoslavije Živojin Balugić. Iako je pisao neutralno i u biti veoma naivno, ipak je mudar i pažljiv čitalac između redova mogao da nasluti da se nešto strašno sprema. Komunisti su o fašizmu prvenstveno saznali iz brošure o suđenju Georgi Dimitrovu, na kome je on na neki način razobličio nacizam i njegove vođe, dok je o sebi i paljenju Rajstaga malo govorio. I iz izuzetno dobre odbrane njegovog advokata, Francuza Đaferija, moglo se dosta toga saznati o nacistima. U široj Jugoslovenskoj javnosti malo je bilo govora o ovom događaju.

Uglavnom, intelektualci su naslućivali događaje komentarišući po užičkim kafanama, zanatlije, radnici i seljaci su ove priče prenosili dalje tako da se uskoro u celom Užicu samo pričalo o Hitleru i šta može da se dogodi, uglavnom svi su se složili da je novi rat na pomolu.

Jugoslovenska vojska pred polazak u Aprilski rat na livadi ispred kasarne u Krčagovu
Jugoslovenska vojska pred polazak u Aprilski rat na livadi ispred kasarne u Krčagovu

Za vreme drugog svetskoga rata, 1941. godine marta meseca, dogodile su se demonstracije i u Užicu i drugim delovima užičkoga kraja, kada se 27 marta pronela vest o događajima u Beogradu.
Posle Aprilskog rata, kada je Nemačka vojna sila pokazala Srbima svoju moć, Užice će postati centar teritorije pobunjenog naroda, nazvan “Užička republika”. Za 67 dana Užičani su pokazali svoj otpor nemačkom okupaturu, ali će doživeti i svoju najveću tragediju – eksploziju u trezorima, kada je poginuo veliki broj Užičana, koji su se tu sklanjali od bomardovanja okupatora.
Sećajući se te tragedije, Luba Simović je napisao:
“Užičane, koje je tog dana kišica zadržala da ne idu u sklonište, u koje su inače odlazili svaki dan, do kraja života su, u znak zahvalnosti pred ikonom svetoga arhanđela Mihaila, palili sveće, i ostavljali jabuke, suve šljive, takiše, dunje i orase. Neki od njih, koji su čuli da ovaj veliki arhanđeo sa dvanaest krila ponekad pojavljuje među ljudima prerušen u prosjaka ili putnika, prvo su počeli da slute, zatim da veruju, a onda i da celom svetu pripovedaju, da se arhanđel Mihailo tog dana u Užicu pojavio pretvoren u novembarsku kišicu, koju niko ne vidi kako pada, a od koje celo Užice sija.”

Partizani na proslavi Oktobarke revolucije tokom Užičke republike
Partizani na proslavi Oktobarke revolucije tokom Užičke republike

Jedan od tih Užičana koje je “kišica zadržala da ne ide u sklonište”, bio je moj otac Vlajko. Ustvari, bio je zaljublen u devojku koju su roditelji svakodnevno slali u sklonište. Baš kada je seo da ruča, odjeknula je strašna eksplozija iz pravca zgrada Narodne banke.

Snežana Đokić: „Moja tetka, učenica učiteljske škole se ugušila sa najboljom drugaricom. Sa ulaza su se vratile po knjige, koje je drugarica zaboravila. Imala je 16 godina, a drugarica je bila jedinica. Omotala je kaput oko glave, verovatno pokušavajući da se spase. Njeno telo je bilo čitavo, nije imalo rana. Moja majka i moje dve tetke su ostale da ih čekaju na ulazu i eksplozija ih je odbacila u neku krečanu. Majka je tada imala sedam godina i seća se priče da su zarobljeni Nemci tražili gas maske da uđu u trezor, nisu im dali i zatvorili su trezor… ne znam koliko je to tačno.“