O zaboravljenoj Poljoprivrednoj školi u Sevojnu

2399

Kao Turica, i Sevojno, nekoliko kilometara dalje od Užica, u pitomoj kotlini pored Đetinje, hranilo je Užice. U njemu je bilo veliki broj poljoprivrednih imanja. Tu je postojala poljoprivredna i voćarska škola. Kada se dolazilo vozom u Užice, videla se i izgledala je kao neki zamak, oko koga su njive, livade i voćnjaci. Danas, nekadašnja lepota ovoga dela Sevojna samo se nazire po fasadi ove lepe predratne zgrade. Svoju poljoprivrednu i voćarsku tradiciju Sevojno gubi posle izgradnje valjaonice i kada Poljioprivredna škola biva prebačena u Požegu.

Većina Sevojničana ne zna da je ovo selo kraj Užica, danas prigradsko industrijsko naselje, imalo cenjenu Poljoprivrednu školu od 1931 do 1948. godine. Tu je posle bio hotel “Mejug” u kome su pedesetih godina dvadesetog veka održavane igranke, na kojima su se mogli po prvi put videti mladi Užičani sa tarzan frizurama, dugačkim sakoima skoro do kolena i cipelama sa trostrukim đonom, devojke sa konjskim repovima, suknjama sa žiponima, cipelama baletankama. Kasnije je tu bila užička Mlekara. Ali, da krenemo s pripovedanjem od početka.

Zgrada Poljoprivredne škole u Sevojni
Zgrada Poljoprivredne škole u Sevojni

U smiraj devetnaestog i početkom dvadesetog veka, na tom mestu na kome je napravljena lepa zgrada Poljoprivredne škole (bilo ih je samo tri u Drinskoj banovini, u Sarajevu, Šapcu i ovde kraj Užica u selu Sevojnu), bilo je imanje Aleksandra Leka Marića, trgovca iz Kragujevca. Lekina sestra je bila udata za užičkog trgovca Josipa Drndarevića. Godine 1905. užički Okružni odbor je ovo imanje od 47 hektara otkupio da bi osnovali Okružnu poljoprivrednu stanicu. Aprila 1919, užička opština, imajući u vidu klimatske uslove, u anketi Ministarstva trgovine i industrije tražila je da, kao prioritet razvoja stočarstva i voćarstva u užičkom kraju, bude osnivanje škole stočarsko – voćarskog smera, ali u kojoj bi se dobila i elementarna znanja iz šumarstva. Kao jedan od rešenih problema oko osnivanja naveli su da bi se užička opština pobrinula za odgovarajuće zemljište i školsku zgradu.

Pomenuto Lekino imanje je do 1929. godine, bilo u vlasništvu, užičkog okruga, koji ga je izdavao pod zakup. Od ove 1929 godine, ovaj posed, kao i čitav užički okrug, pripadaju Drinskoj banovini , čiji je centar bio u Sarajevu. Od 1919. do 1931, na imanju je radila Banovska poljoprivredna stanica, kojom je rukovodio Bogoljub Milovanović.

Narodni poslanik iz Užica, poznati Andra Stanić, inače ministar građevina Kraljevinie Jugoslavije, jula 1926. godine, odobrio je podizanje internata poljoprivredne škole na okružnom imanju zvanom “Marićevina” u Sevojnu. Tada je odobren i kredit za izgradnju internata. Školska zgrada je građena od 1926 do 1928. godine. U to vreme, 1930. godine, do Sevojna je izgrađena visokonaponska mreža , na koju je jedino priključena zgrada buduće poljoprivredne škole.

Ova ustanova koja se zvala Banovska stočarsko-voćarka škola, na čijem čelu je bio upravnik, inženjer Vladimir Jovančićević, računovođa je bio Dragoljub Jeremić i zvaničnik Bogoljub Milovanović. Škola je počela da radi u jesen 1931. godine. Sledeće godine, 14. februara, škola je osvećena. Tom činu su prisustvovali prestavnici Banske uprave, poljoprivredni, prosvetni i sanitetski poslanici. Kada je škola otvorena, njeno imanje je parcelisano i ogračeno, urađena drenaža dvorišta i pojedinih parcela, voćnjaci su dovedeni u red, livade pretvorene u njive. Uslovi za upis u ovu školu su bili:
1. Starost kandidata od 18 – 30 godina;
2. završena osnovna škola;
3. obaveza roditelja da plati školovanje, u slučaju da učenik napusti školu pre završnog tečaja;
4. Telesna i duševna sposobnost kandidata za poljoprivredne poslove;
5. Uverenje od opštine da učenici imaju roditeljski posed na kome rade.

Učenici sevojničke škole imali su besplatno: stan, hranu, lekarsku negu, pranje i popravak rublja i odeće, sav školski i radni pribor, knjige i potreban radni materijal, pribor za ličnu higijenu i ostalo što je bilo potrebno. Kada su stupali u školu morali su poneti dva odela – jedno radno, drugo svečano. Nastava u školi se održavala prema programu Poljoprivrednog odeljenja Kraljevske banske uprave, a po odobrenju bana. Tu su sticana nova znanja: obrada zemlje, nega stoke, prerada mleka i nega voćki. Celokupni nadzor nad radom učenika obavljali su nastavnici škole (kurseva). U letnjem periodu škola je organizovala petomesečne kurseve, zvane “domaćički tečajevi” na kojima su se devojke sa sela praktično obučavale mnogim kućnim poslovima. 1933. ovaj kurs je pohađalo 20 devojaka.

Pomenuti upravnik škole, Vladimir Jovančićević, nije bio entuzijast i nije pokazao veće interesovanje za rad i unapređenje škole.

Poljoprivredna škola sa ekonomijom
Poljoprivredna škola sa ekonomijom

Tražen je novi upravnik i nađen je u ličnosti ruskoga emiganta Germana Zaharenka, koji je od jeseni 1932. počeo da vodi školu. Zahvaljujući svom izuzetnom obrazovanju, velikim sposobnostima i angažovanju, izgrađeni su svi objekti neophodni za funkcionisanje ovakve škole, pa je prerasla u školu sa redovnom dvogodišnjom nastavom. Izuzetna dobra organizacija u školi, učinila je da ona bude jedna od najboljih škola te vrste u Drinskoj banovini, kao i jedna od najboljih u Kraljevini Jugoslaviji. Zato je Kraljevska banska uprava u toku 1932. godine dodelila školi jedan od svojih suvata na Zlatiboru, površine 360 hektara, na kome su gajeni krave, volovi, konji i ovce. 1934. godine škola je imala 45 krava domaće i strane rase, 2 bika, 6 konja, 22 sjeničke ovce. Početkom tridesetih godina predlagano je da se zimska tečajna škola pretvori u dvogodišnju ili trogodišnju školu kako bi stečena znanja bila primenjena u poljoprivredu užičkoga područja. Do 1934. školovanje i internat bili su besplatni, to je finansirala Kraljevska uprava Drinske banovine. Po direktivi Ministarstva poljoprivrede, te 1934. godine, Kraljevsko-banovska uprava je dala nalog da se formira redovna dvogodišnja poljoprivredna škola u Sevojnu.

Na posedu škole, od 47 hektara, najveći deo je bio pod šumom voćnjaka (između 20-25 hektara). Izvesni Spasić je školi zaveštao još 15 hektara pod sortimenskim voćnjakom. Voćnjak se najvećim delom sastojao od jabuke, kruške, šljive, breskve i kajsije, ljeske. Osim toga, oko 2 hektara bilo je pod voćnim sadnicama i semeništem. Od domaćih i stranih jabuka, bilo je u voćnjaku 60 sorti, 30 sorti krušaka, dok je u sortimentima bilo i ostalog vrsta voća. Škola se po svojim voćnjacima, kao jedna od najtipičnijih i najboljih, mogla meriti jedino sa poljoprivrednom školom u Mariboru. Osim pomenutog, imanje škole se satojao od njiva i deteliništa.

Građevina u kojoj se nalazila škola bila je impozantno zdanje, jedno od najlepših građevina takve vrste u Srbiji u ovom vremenu. Sastojala se od prizemne osnove i sprata. Na spratu su se nalazile: dve učionice za nastavu (za prvu i drugu godinu), pet do šest spavaonica za učenike sa 10 do 12 ležajeva, zajedničko kupatilo, toaleti, poslovne prostorije, stanovi za direktora, nastavnike, računovođu i ambulanta. Pored navedenog, na spratu je postojala vešernica, kao i posebno odeljenje u kom se veš sušio i peglao. U prizemnom delu postojao je veliki broj prostorija, čak 40, planski pravljenih za potrebe škole. Najveću površinu ovog dela zgrade zauzimali su magacini za poljoprivredne proizvode sa imanja. Između ostalog, tu se nalazila i mlekara za preradu mleka, koje se isporučivalo užičkoj bolnici. Nazad u prizemlju je bila trpezarija.

Od drugih pomoćnih objekata na imanju Poljoprivredne kole postojali su štala, kokošarnik, svinjac, silosi, magacin alata, magacini za smeštaj hrane, staklenik i đubrište. Štala je izgrađena po tipu holandske štale, koja je prestavljala najmoderniji tip štale tada u Srbiji. Prema sećanjima nekadašnjih učenika ove škole, bila bi moderna i u današnje vreme. Posedovala je savremene jasle sa vezovima, sistem pojila sa sprovedenom kanalizacijom, dok je na podu bio drveni patos. Svinjarnik je bio i za današnje prilike moderan, sa boksevima za svaki priplodni par, s pokretynim koritima, popločanim ciglom. Moderan kokošinjac imao je i inkubator za pilad, koji je služio za praktičnu obuku učenika, tako i praktične obuke škole. Četiri silosa, od kojih je jedan bio nadzemni visine 6 metara, a tri prizemna su služila za silarenje stočne hrane. Staklenik, u kome se u zimskom periodu gajilo povrđe i cveće u manjim količinama, služio je za oglednu nastavu. Povrće se gajilo i u toplim lejama na bazi stajnjaka.

Alatnica je bila u novopodignutoj zgradi, i u njoj je bilo raznovrsnog alata, motika, ašova, lopata i drugog. O radu alatnice se vodila precizna i uredna evidencija. Od mehanizacije škola je u periodu od 1931-1941 posedovala traktor, vršalicu, presu za seno, prskalice, tanjirače, drljače, plugove, mašine za sejanje žitarica, mašine za prekrupu i druge priključne mašine, zaprege itd. O svim mašinama je brinuo direktor Zaharenko. Učenici nisu rukovali tim mašinama, to je bila dužnost zaposlenih i direktora.

Na posebnom platou slagano je đubrište, na četvrtku, koja se s vremena na vreme natapala osokom. Stočni fond je bio raznovrstan. Gajena je poznata pasmina krava Montafonke. Bilo ih je čak 50, uvek dvadeset muznih krava, dok ih je 30 bilo na školskom imanju na Zlatiboru. Pored Montafonki, postojala je i domađa rasa krava u određenom broju. Uprava škole je najviše radila na selekciji buše. Na poljoprivrednom dobru su gajene ćurke “amerikanke”, pekinške patke, endemske guske. Škola je imala dva para teglećih konja, pomoću kojih se vršila obrada zemlje i prevoz direktora, nastavnika i za dostavu mleka užičkoj bolnici.

Od 1939. do 1941. direktor i nastavnik Poljoprivredne škole bio je profesor Josip Džuverović. Predavo je opšte i specijalno stočarstvo, mlekarstvo, živinarstvo i pčelarstvo. Napisao je udžbenik za niže poljoprivredne škole kao i predmet poljoprivredu za Učiteljsku školu za oblast stočarstvo. Predmet voćarstvo predavao je nastavnik Vukosav Petrović, koji je nasledio nastavnika Sokolovića. Inženjer Dušan Maksimović predavao je stočarstvo, dok je matematiku i ratarstvo ujedno predavao Radisav Savić. Lekarstvo je predavao Julije Sokolić, a higijenu doktor Aleksandar Šunjevaruć. Veterinarstvo je predavao nastavnik Fenjo, dok je Jovan Vukotić predavao računovodstvo, gazdovanje i zemljomerstvo. Srpski jezik i šumarstvo je predavao Alfons Stoklas.

Jedan broj redovnih nastavnika stanovao je u školi, dok su honorarci dolazili iz Užica. Pored nastavnika u Poljoprivrednoj školi su radili i praktikanti, kao vrsta poslodavca. U ovom periodu ih je radilo od 3-5: Dimitrije Bulajić, Predrag Simović, Momčilo Vuković i Nikola Ljubičić. Svi su bili svršeni učenici srednjih poljoprivrednih škola, pa su se u ovoj sevojničkoj nalazili na praksi, i bili raspoređeni na određene poslove stočarstva, voćarstva i ratarstva. Osnovni zadatak praktikanata bio je uvođenje učenika u praktičan posao.

Krava pasmine Montafonka, koje su najčešće odgajane na ekonomiji i suvatu sevojničke Poljoprivredne škole na Zlatiboru
Krava pasmine Montafonka, koje su najčešće odgajane na ekonomiji i suvatu sevojničke Poljoprivredne škole na Zlatiboru

Učenici Poljoprivredne škole su svake godine išli na strušne eskurzije, obilazeći niže poljoprivredne škole različitog usmerenja Moravske i Drinske banovine, sa ciljem stručnog i opšteg obrazovanja. Imali su vrlo malo slobodnog vremena, osim subotom po podne i nedeljom, kada su posećiveli bioskop “Luksor” ili išli na fudbalske utakmice i konjske trke u Krčagovu. U školi je postojao školski fudbalski klub. Postojala je biblioteka, koja je snadbevana iz školskog bužeta. Učenicima je bilo strogo zabranjeno bilo kakvo mešanje u politiku, ali i pored toga, 1934. godine, postojala je ilegana komunistička ćelija, na čijem čelu je bio nastavnik Živan Marković. Rad ćelije se bazirao na čitanju zabranjene marksističke komunističke literature i može se reći da je u ovom vremenu bio beznačajan.

Kada učenici završe školu, njihovi nastavnici su ih obilazili na njihovim posedima, gde su proveravali koliko uspešno primenjuju naučeno. Direkcija škole je nagrađivala najbolje učeniike nagradama. To su bila grla priplodne stoke, mašine, alati, seme i stručne knjige. Oni, koji su završili ovu školu, bili su posle svršene škole obrazovani i sručni domaćini. Škola je bila izvor znanja, kulture seoskog stanovništva, dala je značajan doprinos u razvitku poljoprivrede u užičkom kraju. Stvorila je veliki broj stručnih i sposobnih poljoprivrednika na njihovim vlastitim posedima, poljoprivrednim dobrima, zemljoradničkim zadrugama. Ideja škole do Drugoga rata je u potpunosti ostvarena, dok je u posleratnim godinama njen cilj delimično ostvaren. Iz današnje prespektive može se reći da je velika greška učinjena što škola nije nastavila sa radom i posle rata. Ali, euforija podizanja fabrika i odlaska sa sela ju je uništila, iako je potreba za ovim školom bila velika, zbog njenog izuzetnog značaja za razvoj poljoprivrede.

Za ovaj članak sam koristio izveštaje školskih inspektora toga vremena, podatke iz privatnih arhiva, kao i sećanja starih Sevojničana, kojima se svimaovom prilikom zahvaljujem na pomoći.