Oktobar 1963. godine

970

U pozorištu su igrane predstave “Kuća na moru” (premijera) i “Ujka Vanja”. U biskopu “Partizan” su prikazivani filmovi: američki “Solomon i kraljica od Sabe”, Vidorov spektakl sa Jul Brinerom i Đinom Lolobriđidom je bio logičan završetak njegove rediteljske karijere koju su sve vreme obeležavali veliki filmski projekti. Film je snimljen na lokacijama u Španiji, a svojim se žanrovskim predznakom nadovezao na vrhunac tadašnjeg trenda snimanja skupih i raskošnih istorijskih i mitoloških priča. Izazvao je veće interesovanje u novom užičkom bioskopu. Sledeći filmovi su bili američki “Zabranjene strasti”, sovjetski “Ivanovo detinjstvo” italijanski “Sedam izazova”, “Između vremena i večnosti”, meksički “Ja pustolov”, japanski “Majko slušaj moju pesmu”.

Plakat za film Solomon i kraljica od Sabe
Plakat za film Solomon i kraljica od Sabe

U Domu JNA su igrali: sovjetski “Moj prijatelj”, “Dan prvi”, američki “Priča o kaluđerici”, “Tajni partner”, francuski “Vitez grbonja”, poljski “Noćas će umreti grad”, čekoslovački “Alibi nije dovoljan”, sovjetski “Operacija kobra”.

U Muzeju je bila izložba “Praistorija užičkog kraja”, a u Društvenom domu izložba grafike Mine Minić “Narodno oslobodilačka borba na Kosovu i Metohiji”.

Hiljade građana Užica posetilo je izložbu fotografije “Zaštitimo decu u saobraćaju”, u holu Hotela “Palas” „izloženo je desetine fotografija teških optužbi, za nevine život dece, za unakaženo i unesrećeno detinjstvo”.

Sa pijetetom su Užičani primili vest da je 9. oktobra više od 2000 ljudi poginulo u poplavama, kad je veliki odron izazvao veliki talas koji je nadvisio branu Vajont kod Longagaronea u severoistočnoj Italiji.

Zgrade muzeja i raskrsnica šezdesetih
Zgrade muzeja i raskrsnica šezdesetih

Trgovinsko preduzeće “Terazije” je proširilo posao i počelo da radi “na veliko”. Fabrika nameštaja “Treska” iz Skoplja je otvorila prodavnicu u ulici Vukole Dabića 11. Osnovana je direkcija za puteve i ulice, koja se bavila održavanjem trotoara, ulica, javnih puteva, eksplatacijom kamena, peska, šljunka i sličnih sirovina.

Profesor istorije Milisav Đenić je završio posao prikupljanja podataka iz prošlosti Zlatibora. 130 stranica popularno i stručno obrađenih podataka, sa velikim brojem do tada nepoznatih dokumenata, a ubrzo je izašla knjiga. Inače, Milisav je osnovnu školu završio je u Čajetini, a gimnaziju u Užicu 1954. godine. Diplomirao je istoriju na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1959. godine. Radio je kao profesor istorije u osnovnoj i srednjoj školi u Čajetini do 1988. godine. Bavi se proučavanjem zlatiborske istorije. Živi i radi u Čajetini i ove 2019. godine.

U Užice su počeli da stižu mlade visoko obrazovane generacije, a Užičani su to komentarisali na sebi svojstven način. U bašti “Palasa” sedeo je Ljubiša Antonijević Pujdo, poznati užički kovač, u društvu u kome je bila jedna mlada tek zaposlena službenica Valjaonice bakra.
– A šta ste vi završili? – radoznalo zapita Pujdo.
– Filološki fakultet.
Pujdo se obrati ostalima iz društva i šeretski dobaci: „Šta će sirota, makrar da nešto ima u rukama.“

Prva knjiga Milisava Đenića "Zlatibor"
Prva knjiga Milisava Đenića “Zlatibor”

A Zdravka Ognjenovića, građevinskog inžinjera, načelnika za komunalne poslove srela seljanka i upitala:
– Je li, gde radiš?
– U Opštini.
– Zar nikakve škole nisi uspeo da završiš?! upita ga u čudu seljanka.

Stanovnici dve zgrade u Krčagovu, koje su bile napravljena 1961. god, su se žalili što predviđene česme ispred nje, sa kojih su stanari trebali da koriste vodu i posle dve godine ne rade. Njih 50 koji su živeli u tim zgradama su se uzaludno žalili onima koji su problem trebali da reše, ali uzalud. Opet vode su imali, ali na pogrešnom mestu – zato što je jedna zgrada prokišnjavala, otpala je fasada.

Sa svih stana, sa okolnih brda slilo se i staro i mlado na petkovački vašar u T. Užice. Poznati užički zavodnik prišao prelepoj seljančici i posle upoznavanja je pita:
– Možemo li da pređemo na “pertu?
– Možemo ako nije daleko – odgovori stidljivo devojka.

I ove 1963. je bio problem parkiranja u gradu. Viđeni užički švaleri su se pravdali ženama da su zbog nemogućnosti da parkiraju morali da kola zbog “saobraćajne gužve” ostave u toku noći ispred motela “Zlatiborska noć”, na Beloj zemlji. Ulice su bile tesne za saobraćaj, ali za vačere nisu…

Prostitucije je bilo i u podrumima na Trgu
Prostitucije je bilo i u podrumima na Trgu

Digla se gužva oko prostitutki koje su se pojavile u gradu. Krajem aprila u Užice su stigle dve devojke. Skoro devojčice. Lepe, šarmantne, malo upadljivije obučene. Došle su iz Čačka u nekim luksuznim kolima strane registracije. Nekoliko dana su provele u gradu, stekle poznanstva, a onda su privedene u miliciju. Saznalo se da su iz Beograda – jedna je imala 19, a druga 17 godina. Na velikoj karti Jugoslavije obeležile su maršutu i krenule u avanturu. Umka, Stepojevac, Lajkovac, Ljig, Rudnik, Gornji Milanovac, Čačak, pa Užice na radost nekih Užičana. Posle ovoga događaja saznalo se štošta. O slučaju učenice srednje škole koja je pošto je napustila školu počela da se prostituiše. Mlada i veoma lepa. U početku je dobijala toliko da plati stan i hranu. Kasnije haljine, cipele. Rodila se tu blizu u jednom selu nedaleko od Užica, u njenom notesu je bilo zapisano 34 imena koji su koristili njene usluge. Tada u Užicu su se najviše prostituisale kućne pomoćnice kojih je tada u gradu bilo blizu 500. Jedne su bile u seksualnoj vezi sa poslodavcem, druge sa komšijama, treće sa uličnim besposličarima…

Pravile su tada u Užicu gužve u porodicama, scene na ulicama, nemoral po parkovima. Većina ih je došla iz okolnih sela. Po rečima jedne, kada je stigla Užice brzo je stekla “prijatelje”, i krenula da ide “iz ruke u ruku”. “Veče provodim sa 200, 300 pa i više dinara. Najčešće sa onima sa ulice i onima sa pijaca”. Bilo je i takvih kombinacija da su im bili podvodači gazde kod kojih su stanovale. “Nešto novaca ide onoj koja se prodaje, a najviše gazdi. Najčešće to radimo u stanu, a ređe u podrumu. Napolju ne smemo. Poučene smo primerom prijateljice Dace, kojoj je jedan dao pare, odveo je na Sarića Osoje i posle svega joj novac oteo”.

Pričalo se i o tome kako su ispred Hotela „Zatibor” zaškripale kočnice crnog mercedesa čačanske registracije. Iz njega je izašla graciozna plavuša, ušla u hotel i iznajmila sobu. Zatim je sišla u salu blještava od nakita na sebi. Osmesi sa svih strana u ovom užičkom okupljalištu bojemije i kafanskog sveta. Tri dana je “Merlinka” uveseljavala Užičane, a onda je došla milicija i uskratila joj gostoprinstvo zbog lažnog predstavljanja da je službenica Generalne direkcije pošta.

Šesnaestogodišnja učenica iz Kraljeva koja je provela nekoliko dana sa užičkim kelnerima je pisala svojoj vršnjakinji: “Htela bih da ti kažem, ako to nisi čula, ako želiš da saznaš šta je to pravi život, drži se onih prosedih, oko četrdeset godina. Da vidiš šta oni znaju, to je pravo zadovoljstvo”.

Užičani su je prozvali "Merlinka"
Užičani su je prozvali “Merlinka”

Jedna od tada poznatih užičkih “kurvi” je bila N.M. sa Zlatiborskog puta, rodila je treće dete kome se otac nije znao. Prošle zime ga je bacila u sneg u blizini kuće. Dete je pronašao milicioner, a uskoro su pronašli i majku. Tada ga je ona uzela i posle nekoliko dana zadavila i bacila na Belom groblju. Prostitucijom su se bavile i mlađe žene koje su se razvele. Jedna veoma lepa, crnka, je sedela satima u Gradskoj kafani, padalo je “nameštanje”, a sa njom je šesto bila i njena mlađa sestra. Često su priređivane orgije na kojima su njih dve bile “glavne”, za 2000, 3000 dinara. Na kraju je od jednoga trgovca ukrala pazar od 300.000 dinara i završila u zatvoru. Čak su neki užički direktori iz jačih preduzeća koristili njihove usluge da bi odobrovoljili poslovne partnere. U miliciji su tvrdili da su privatne zanatlije najčešći “abonenti” ovih žena, zbog svojih platežnih mogućnosti ali su tvrdili I to da su učenice bile njihove najčešće “žrtve”.

U tada najotmenom užičkom lokalu, Gradskoj kafani sastanci su najčešće ugovarani u wc-u. Onda je sledio odlazak na terasu ili u pravo u nekih obližnjih stanova na Trgu, u najgorem slučaju u Veliki park. Posle konobara užički šoferi su bili glavni podvodači. Negde usput pokupe neku pobeglu seljančicu, u kabini kamiona je dovedu u Užice. Nekoliko dana budu sa njom i iskorišćavaju je na sve moguće načine, a kada se zadovolje, a onda je za večeru prodaju drugom. Kod Železničke stanice (kafana „Ćira“ danas) se dogodio slučaj dvojica braće dovode ljubavnika svojoj sestri. Onda mu uzmu pare, a sestru ostave sa njim u sobi. U nekim užičkim periferiskim ćumezima, jazbinama koji su u isto vreme bili i burelji su organizovano napijane stanarke koje su dovođene na ove terevenke i i koje su iskorišćavali svi pred svima. U tim dalekim užičkim noćima ispod postavljenih neonskih cevi su se njene prijateljice nalazile sa izanđalim muškarcima ili razvratnim i seksulano poremećenim, kojih je bilo i među intelektualcima i radnicima. Kao i svaki drugi grad, ni Užice nije bilo pošteđeno prostitucije, iako su svi ujutru kada se razdani ćutali, tu i tamo u nekom separeu se pričalo…

Poznati zlatiborski kirijdžija Radovan, pošto je rasprodao sve što je doneo, bio je srećan i pohitao da završi još neke poslove. Primetio je da ga prate dvojica džeparoša. U jednom momentu jedan se izdvojio i stao ispred Radosava držeći u ruci petoiljadarku i molećivo zatraži da mu usitni. Osetivši podvalu, Radosav iz svog gunja izvadi jedan stari gotovo iscepani novčanik u kome se nalazila bezvredna hartija. Dok je vadio novčanik ovaj mu ga istrže iz ruke i poče bežati. Radosav držeći u ruci petohiljadarku poče se grohotom smejati, jedan koji je sve to posmatrao začuđeno ga upita:
– Pa pobogu čoveče, zašto se smeješ kad ti odneše novčanik i pare?
– Ama ćuti grdan, danas mi ide sve od ruke, vidiš prodadoh i stari novčanik za pet hiljada, a pare se nalaze ovde u nedrima – odgovori Radosav.