Oktobar 1965. godine

1186

U grad na Đetinji stigla je vest koju su Užičani odavno očekivali, najzad su dobili “nagradu”, “Sloboda” je ušla u drugu ligu. Tada su Jokanović, Đorić, R Jokić, Pavlović, Ivanović, Jovanović, Slović Đoković (Simović), Stanulac, Terzić i Gardić, i njihov trener Đorđe Kančuković, postigli najveći uspeh u dotadašnjoj istoriji kluba. Postali su članovi Istočne grupe Druge fudbalske lige, čime se ispunila davnašnja želja svih generacija „Slobode“.

Isečak iz novina koji obaveštava o ulasku užičke „Slobode“ u Drugu ligu
Isečak iz novina koji obaveštava o ulasku užičke „Slobode“ u Drugu ligu

Od početka takmičenja u jesenjem prvenstvu 1964/65 godine u Južnoj grupi Srpske fudbalske lige, videlo se da će glavni kandidati za prvo mesto biti „Sloboda“ i kraljevačka „Sloga“. Međutim, iako nije izgubila nijednu utakmicu ni na svom ternu niti u gostima, „Sloboda“ je osvojila drugo mesto sa 47 bodova, koliko je imala i prvoplasirana „Sloga“, ali nešto bolju gol razliku. Kao drugoplasirana ekipa, koja je iza sebe ostavila „Mačvu“, „Radnički“, „Metalac“, „Napredak“, „Timok“ i druge veoma dobre klubove, „Sloboda“ je stekla pravo da učestvuje u kvalifikacijama za Drugu fudbalsku ligu.

U prvoj kvalifikacionoj utakmici sa „Železničarom“ u Železniku, koja je odigrana 4. jula, fudbaleri „Slobode“ su prikazali igru kakvu mnogi ljubiteli „Slobode“ nisu imali prilike da vide. Domaći tim je pobeđen sa 4:1, a glavni nosioci svih akcija u navali bili su Slović i Gardić, uz odličnu asinstenciju Stenulca i Terzića. Tada su im svi sporski novinari i stručnjaci davali najlaskavije epitete. U revanšu „Sloboda“ je igrala slabije, čuvajući snage za naredni susret, jer se računalo da je dovoljna rzlika od tri gola, pa je zato taj susret izgubila sa 2:1.

Sledeća glavna prepreka bio je „Teteks“ iz Tetova. i tada, kada se očekivao pun uspeh „Slobode“ u finišu pred samu utakmicu u T. Užicu, došlo je obaveštenje o odluci Fudbalskog saveza Srbije o poništenju takmičenja. Ova vest je, pogodila fudbalere i navijače „Slobode“. U takvoj psihozi oni su smogli snage i pobedili „Teteks“ sa 1:0, a u revanšu u Tetovu, zaigrali su punim srcem i odneli ubedljivu pobedu od 3:1, koja je još jednom potvrdila njihovu vrednost. Igrači „Teteksa“ prvi su od srca čestitali „Slobodi“ zasluženi uspeh ulaska u Drugu saveznu ligu.
Tako je T. Užice, posle četrdeset godina postojanja Fudbalskog kluba „Sloboda“, dobilo svog predstavnika u Drugoj fudbalskoj

Milutin Korać
Milutin Korać

ligi. Na stadionu je na iole značajnim utakmicama bilo po 5000 gledalaca. U dalje takmičenje “Soboda” je ušla sa 3 oduzeta boda.

Užice se počelo pojavljivati često na ekranu TV Beograd, jedine tadašnje televizijske stanici u Srbiji. U TV novostima, emisiji koja se prikazivala u 18,30 časova, prikazane su prilozi: “Poljoprivredna izložba u Adi”, “Izgradnja nove pošte na Trgu paartizana”, “Jubilej Narodnog pozorišta”, odnosno kadrove iz “Kir Janje”, “Akcije uređenja ulica Strahinjinjića Bana i Petra Ćelovića”, “Maraton Kadinjača” “Izgradnja solitera i višespratnica” “Izložba pronalazaštva”. Sve ove događaje je snimila redakcija “Vesti”, koja je nabavila filmsku kameru. Redakcija “Vesti” je obećala da će ubuduće češće snimati događaje iz Užica”. Posebno se u ovoj delatnosti može izdvojiti Dulanović – Dusa, sin poznatog užičkog fotografa Milana Dulanovića. Dusa, koji je, kada se zaposlio kao fotograf u „Vestima“, filmskom kamerom ovekovečio Užice sedamdesetih godina 20. veka.

Novinarka Milica Turudić o kolegi Dusi je rekla:
„Vrstan majstor svog posla, profesionalac koga su izuzetno cenili u TV Beograd. Dobar čovek i kolega sa kojim sam provela decenije na zajedničkim novinarskim zadacima. Pozdrav za kolegu i o njemu zaista sve najlepše. Hiljade fotografija smo napravili zajedno. Naravno bio je prvi oslonac u mojim novinarskim poslovima. Mnogo puta sam mu rekla hvala.”.

Užički majstori fotografije, otac i sin Dulanović
Užički majstori fotografije, otac i sin Dulanović

Mladi akademski slikar Milutin Korać priredio je u Užicu svoju prvu samostalnu izložbu u holu Drštvenog doma. Izloženo je bilo 30 njegovih radova u ulju, akvarelu, mozaiku. Preovlađivali su motivi iz užičkog kraja. Korać, koji je završio studije u klasi profesora Mila Milunovića, je na studentskim izložbama do tada osvojio nekoliko nagrada. Kada je dobio diplomu, odlučio je da prvu izložbu priredi u zavičajnom gradu.

“Njegova tehnika rada skoro svuda je ista. To su tanki nanosi boje, ali oni svojim načinom postavljanja ipak odaju jednu čvršću fakturu i snažniji potez. Određenost formi prestavlja posebnu vrednost Koraćevog slikarstva. Njegove forme su čvrste i kompaktne, ali nisu teške i nametljive. Gledano u celini, platna ovog mladog slikara dokazuju jedno pozitivno kretanje, jedno stvaralalčko traženje slikarske suštine”. Napisao je B. Šojić.

Milutin Korać je rođen u Požegi 1932. godine, Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu završio je 1964. godine, a magistrirao u Novom Sadu 2000. godine. Predavao je likovnu umetnost u Školi za kvalifikovane radnike, Pedagoškoj akademiji i Učiteljskom fakultetu u Užicu. Izlagao je samostalno u Užicu, Minhenu, Beogradu, Novom Sadu, Požegi, Bajinoj Bašti, Čačku, Višegradu, Montrealu i drugim mestima. Dobitnik je više nagrada. Bavio se muzikom i svitao gitaru u mnogim muzičkim užičkim grupama svoga vremena.

Dusa je filmskom kamerom ovekovečio Užice sedamdesetih godina 20. veka
Dusa je filmskom kamerom ovekovečio Užice sedamdesetih godina 20. veka

Već poznati slikar iz našega kraja, Božo Kovačević, pozvan je da izlaže u Americi u poznatoj Hamer – galeriji. 29. oktobra je na daleki put otputovao iz Rjeke brodom “Bačka”. Pre polaska je rekao : ”Prikazaću i popriličan broj novih slika. Najveći broj motiva imaće svetlosti Zlatibora. Tu sam rođen, odrastao i ma gde se nalazio ja svet gledam očima koje imaju prozračnost i vedrinu zavičajnih livada”.

Tada je kocka bila strogo zabranjena. Ipak, Tomislav Milivojević i Mladen Mutavdžić, radnici Valjaonice, su u Radničkom domu u Sevojnu igrali tablić u veće pare, za šta ih je sudija za prekršaje kaznio sa 3000 dinara. Kažnjavane su i tuče na javnim mestima. Milenija Starčević radnica “Cvete Dabić” napala je na sred glavne ulice Tomku Ilijić. Branko Stanojević i Đorđe Jokić su se pobili zbog devojke na lokalnoj stanici “Rakete”. Berberin Dragomir Zarić i Miljko Perišić, radnik Valjaonice, su prvo jedan drugog isprskali pićem u Hotelu “Zlatibor” a onda se pobili.

Dragan Končar, jedan od najboljih užičkih rukometaša na Vlajkovom igralištu
Dragan Končar, jedan od najboljih užičkih rukometaša na Vlajkovom igralištu

Bilo je zabranjeno držanje stoke u gradu, pa je sudija za prekršaje Branka Milovanovića iz ulice Ratarske kaznio sa 3000 dinara što drži kravu, a Miloja Marinkovića iz Majdanske što drži svinju. Jovan Zarić i Đorđe Milićević nisu vezivali, pse pa su kažnjeni takođe sa 3000 dinara. Obrad Šojić šofer je puštao svoje kokoške po groblju, za šta je morao da plati 1000 dinara, a Desimira Milovanovića iz Hercegovačke je sudija kaznio sa 4000 dinara što nije održavo klozet u dvorištu u čistom stanju.

Direktor Komunalne banke u Užicu tada je bio Dušan Javoršek. Trgovinsko preduzeće “Gradina” otvorilo je novu prodavnicu, baš pored novih solitera u Studeničkoj ulici. Otvaranjem ove radnje, naselja oko Kamenog korita i Donje Pore rešili su problem bržeg snadbevanja svakodnevnim potrebama.

Jedna od najuspešnijih sporski ekipa tada u Užicu su bili rukometaši Sevojna, a nastupali su u sastavu: Nikolić, Končar, Ljubojević, Tomić, Jovanović, Vuković, Mulina, Vulović, Antonijević i Jačić. Učitelj Dragan Končar je u to vreme važio za jednog od najboljih užičkih rukometaša.