Omiljeni užički prota „Mićo“

1457

“Bez osećaja svetosti
u životu nema ništa”
Miljko Starčević

Prota Miljko Starčević
Prota Miljko Starčević

Omiljeni užički prota u periodu osamdesetih i devedesetih godina dvadesetog veka, sve do smrti 15. aprila 2015. godine, bio je Miljko Starčević. Rodio se u Ravnima od oca Todora i majke Milojke kao peto najmlađe dete. U Ravnima je završio osnovnu školu, Industrisku školu i školu učenika u privredi u Užicu. Radio je u Prvom Partizanu… „Bog je hteo drugačije, otišao sam u manastir „Krku“ u Dalmaciji na bogosloviju, a zatim deo opštih studija na Teološkom fakultetu u Beogradu. To bi ukratko bila moja biografija.“ Rekao je prota Starčević u jednoj emisiji na TV5 Užice 1996. godine.

Tako je počelo novo školovanje i novi život Miljka Starčevića u Manastiru Krki u Dalmaciji, gde je, družeći se sa velikim duhovnicima i jerarsima pravoslavne crkve, stekao iskustvo koje će mu kasnije mnogo značiti u svešteničkoj službi. Oženio se Canom, koja ga je u svemu sledila i podržavala. Prve dane svešteničke službe je započeo u Beloj crkvi karanskoj i bio paroh u Karanu, Ribašavini, Gostinici. Radio je veliki posao u restauraciji Bele crkve, sa čim je bio ponosan.

Prota „Mićo“ je bio izuzetan govornik. Proveo je u Užicu 36 godina i ostavio izuzetan trag u životu crkve, gde je u dva navrata, kao starešina, u parohiji bio veoma poznat i veoma uvažavan. Voleo sam sa njim da diskutujem o raznim temama. On je bio paroh u parohiji u kojoj je bila i tada moja Televizija Pet Užice. On je osveštao i odredio joj slavu.

Prota Mićo je bio veseo i druželjubiv čovek
Prota Mićo je bio veseo i druželjubiv čovek

Krasilo ga je veliko strpljenje, imao je lepu, blagu reč za svakoga. Bio je veoma tolerantan i širokih shvatanja. Poznavao je istoriju, filozofiju, psihologiju. Svakoga bi saslušao, razumeo, opravdao, podučio, utešio… Bio je zaista dobar sveštenik i dobar čovek koga će Užičani dugo pamtiti. Bio je poseban čovek, voleo je da čita knjige, da se usavršava, da napreduje u znanju.

Posle odlaska u penziju pomagao je crkvi kao bolnički sveštenik do poslednjeg dana života. Iza Miljka su ostali sinovi Nebojša i Nikola, brojni unuci. Sahranjen je u rodnim Ravnima pored svojih predaka.