Opančar Rade Subotić i njegova Ruža

1806

Radisav Subotić se doselio u Užice iz novovaroškog sela Rudonje 1878. godine. Njegov sin Milovan imao je tri sina: Rada opančara, Milenka i Petra, koji su izučili bravarski zanat u Vojnom zavodu u Kragujevcu. Milenko je radio u Tkačnici, dok nije otvorio svoju bravarsku radnju na „Lipi“ 1930. godine. Najmlađi sin Petar je otišao i radio u vojnoj alatnici u Goraždu. Milovan Subotić je poginuo u Kolubarskoj bitci u Prvom svetskom ratu. Sinovi nisu mogli da mu nađu grob, pa su mu na Pori podigli spomen česmu.

Opančar Rade Subotić
Opančar Rade Subotić

Sin Rade Subotić bio je poznati užički veseljak, boem. Bez njega u Užicu nije mogla proći zabava, veselje gde se pevalo, igralo. U društvu sa njim najčešće je bio kum David Novković i poznati Užičani toga vremena Ćizo, Ćaga, Jovo. Za njih je u opančarskoj radnji, koja se nalazila tu na Lipi, gde je danas zgrada „Beli dvor“, do same Glavne ulice, uvek u uglu stajao balon od dvanaest litara rakije. Na priloženoj fotografiji iz 1959. godine su Rade i Dragan Dimec, časovničar, koji se uselio u lokal gde je nekada bila poslastičarnica “Zdravljak” moga dede Vitomira, koja je priključena pekarskom preduzeću “Sreten Gidurić” u novosagrađenom Bloku “C”, gde se i danas nalazi. Na spratu je bio dvosoban stan, gde je stanovao Rade sa ženom Ružom.

Ruža je rođena u Ljubišu 1910. godine u svešteničkoj porodici Smiljanića, i majka joj je bila iz takođe poznate porodice Pećinara. Akademik Miladin Pećinar joj je bio ujak. Njen Rade je voleo da nosi šarene čarape i opanke, one narodne jahaće pantalone, belu košulju, šešir i sako. Tako su ga Užičani i zapamtili. Nikada se nikome nije zamerio, sa svima se lepo slagao. Kada je umro 1972. godine, ispratilo ga je celo Užice, među kojima i 8 sveštenika, iako je bio zvan samo parohijski. Bio je to veoma cenjen i poštovan Užičanin.

Ruža je u mladosti važila za najlepšu ljubišku devojku, visoka, vitka, lepoga tena, lepe kose i prelepih očiju. Jednom prilikom je sišla Užice u goste kod rođaka, poznatog užičkog popa Vidakovića. Uveče je izašla na korzo sa rođakom, koja je svratila u opančarsku radnju da naruči opančiće. Možda više zbog mladoga vlasnika, opančara, Ruža je ušla sa njom i zapazila u njegovom pogledu da mu se sviđa. Pozvao ih je u poslastičarnicu u kojoj je tada radila moja baba Mara, sećala se tetka Ruža Subotić. Rade se u poslastičarnici našalio i rekao joj: „Znaš đevojko, ja sam pod hitno rešio da se ženim i to sa onom koja mi se na prvi pogled svidi. Hoćeš li poći za me?“.

Rade ispred svoje opančarske radnje 1959, a do njega umesto "Zdravljaka" sajdžiska radnja Dragana Dimeca, koji je takođe na fotografiji
Rade ispred svoje opančarske radnje 1959, a do njega umesto “Zdravljaka” sajdžiska radnja Dragana Dimeca, koji je takođe na fotografiji

„Svadba je bila na Mitrovdan, svirali su cigani sa Carine.“ Nastavila je da se seća tetka Ruža: „Tada nije bilo trubača, violine, ćemane, tambure, doboši, veliki bubanj. Sve je ječalo. Pucalo su puške. Oko se nije moglo nagledati kićenih svatova, sito, jabuka. Svatovi su se veslili do kasno u noć. Povela sam kolo, Rade do mene, pa na kućnu verandu, gde smo nas dvoje ostali, a svatovi su se povukli i uskoro razišli. Svekrva mi je rekla: ’Evo ti kuhinja, šporet, sudovi, šest momaka, pa radi kako ti muž kaže’. Muž me je toliko zavoleo da bi mi kupio šta god zaželim. Bio je presrećan. A ja mu nikad nisam prigovarala, radio je šta je hteo. Kad dođe njegova družina, sve ostavlja i odlazi u provod. Šale se, piju, naručuju ćevapčiće, pečenje, ćulbastije, pevaju. Ako naiđe neko od muzikanata, odmah ga angažuju, pa to samo udara… Kad su došli Nemci, bili smo neko vreme kod kuma Ćosa na Gajevima, a kad smo se vratili kuća je bila prazna. Rade se nije zbog toga brinuo. Govorio je – najvažnije je da su nam deca živa i zdrava“. Kad je Ruža napunila 24 godine, već su imali četvoro dece. Rade je uvek je imao na umu devojčicu koju su izgubili u njenoj osmoj godini, kada je završila prvi razred.

Jedna od Radovih kuća u kojoj je bila biblioteka, kasnije autobuska stanica
Jedna od Radovih kuća u kojoj je bila biblioteka, kasnije autobuska stanica

Rade je dočekao penziju, bio je to snalažljiv čovek, nije zavisio samo od opanaka, trgovao je kožom, drvetom. Kupovao je stare kuće, koje je posle popravke prodavao. Tetka Ruža se sećala da je „njen Rade“ voleo život i provod. Ničega nije ostao željan, kada nije imao društva zvao je Ružu: „Hajde ženo da se provedemo!“
Rade Subotić počiva u porodičnoj grobnici na Dovarju i Ruža je sa njim. Oboje su se pridružili svojoj ćerkici, koju nikada nisu zaborevili. Bio je cenjen, poštovan, domaćin i gazda, jedan od velikih Užičana.

Miloš Poznanović: „Opančar Radomir Rade Subotić, kada sa suprugom Ružom krene u posetu njenim Smiljanićima i Pećinarima u Ljubiš, obavezno iznajmi konje od prijatelja Zrnja. Tako redom od Ade i Vrela, od Zbojštice i Rožanstva, preko Vladaje i Katušnice, svraća u svaku kafanu. Kako uđe u kafanu Majstori , majstori… pozove gazdu i naruči za sve goste po duplu turu pića. U početku se Ruža ljutila zbog troška, ali brzo je shvatila da oni svi rado svraćaju u njegovu radnju i prave promet. Jedna kuća opančara Rada Subotića nalazila se u Obilićevoj ulici. Pedesetih godina u ovoj kući bila je smeštena Narodna biblioteka. Posle toga “Raketina” autobuska stanica do izgradnje Beogradske robne kuće. Rade Subotić , opančar iz Užica ,po mnogo čemu bio je poseban Užičanin. Voleo je svoje Subotiće i ženine Pećinare, Kuburovinu, Džamiju iznad Kamenog Korita, i užičku Donju Poru, šegrte i konobare, carinske violin-cigane i lepu pesmu. Voleo je da drugom pomogne , u kafani ceh da plati. Dosta je stekao, trošio, a dosta i mlađima ostavio.“