Petar Tešić, užički novinar od koga se u druženju učilo

1555
Sa Petrom Tešićem 2013. godine
Sa Petrom Tešićem 2013. godine

„Bio je to čovek koji je sabirao iskustva i u zbornicima sećanja ovekovičeio likove, simbole Užica, a nije napisao svoju biografiju. Petar Tešić je bio prvenstveno Užičanin, prijatelj. Nazvao bih ga telefonom i rekao ’Pero prijatelju, gde si, nema te?` I on bi se ubrzo pojavio. Svaki razgovor sa njim je doživljaj kao najbolja knjiga, film.“ Pedrag Kovačević.

Čitavog života, blizu sedamdeset godina, Petar Tešić je pisao o drugim ljudima kojima se divio, bio im prijatelj i smatrao ih pored svoje porodice istinskim vrednostima svoga života. I sam sam bio jedan od njih i u druženju sa divnim Užičaninom Perom mnogo toga sam naučio o novinarstvu, Užicu i Užičanima.

Rođen je u Užicu 1936. godine, u učiteljskoj porodici. Osnovnu školu i Gimnaziju je završio u rodnom gradu. Na studije je otišao u Beograd. Govorio je:

„Studenjak je bio kulturno svetilište mladih ljudi koji su su, skupljeni sa svih strana tadašnje Jugoslavije, pisali, pevali, slikali. U moj život ušetali su najbolji novinari i ta strast za istraživačkim novinarstvom odužila je moje studije jugoslovenske i svetske književnosti. Na Filozofskom fakultetu, moj najstariji brat Vladeta, bio je jedan od najboljih studenata i na njemu je započeo i završio svoju uspešnu profesorsku karijeru. I brat Tomislav je doktor nauka. Stalno su me podsećali da se obećanje roditeljima mora ispuniti i da im dugujem bar čistu desetku za odbranu diplomskog rada, koji bi im bio značajniji od doktorata moje braće. Obavezu sam ispunio, ali sa zakašnjenjem.“

Mladi Petar Tešić na početku karijere TV Beograd
Mladi Petar Tešić na početku karijere TV Beograd

Godine 1954, kao gimnazijalac, napisao je knjigu poezije „Ispovesti“. Predgovor je napisao Ljuba Simović, u to vreme talentovani srednjoškolac, danas akademik. Petar je za svoj maturski rad odabrao temu iz delokruga Miloša N. Đurića. Sreo se sa njim u tadašnjoj „Drvenoj hacijendi“ na užičkoj staroj plaži. Taj susret sa profesorom kome su se divili svetski autori u oblasti helenske književnosti, osećaj strahopoštovanja i ponosa, nije ga napustio do samog kraja života… Ali Petar Tešić nije usavršio svoju poetiku, studije književnosti je iskoristio za široko obrazovanje, nije želeo da tome posveti svoj životni rad. Radio je kao novinar i do samog kraja života je pisao novinske tekstove svih vrsta, uvodnike, izveštaje, reportaže, recenzije, prikaze knjiga, eseje, pozorišne i filmske kritike…

Radio je na TV Beograd, iz vojske u Bileći došao je u užičke „Vesti“ da oduži stipendiju Srezskog odbora. U to vreme „Vesti“ su bila uspešna novinska i izdavačka kuća, poznata u kulturnim krugovima … Rekao mi je u jednom razgovoru o užičkom novinarstvu šezdesetih godina 20. veka :
„Uređujući novine, a kasnije i ostala izdanja, trudio sam se da na ime „Vesti“ ne padne mrlja. Sadržajne vrednosti i tehnički kvalitet svega oštampanog u „Vestima“ bile s

u“ čuvali kao rođenu kuću, postati kamen spoticanja za dugačije ambicije, onu koja gazi preko ideala. Otišao sam bez pozdrava. „

Petar sa prijateljima u Velikom parku, s leva: Grande, Mišo Vergović, Ljuba Jokanović, Nada Baruh, režiser Brane Ćelović, stoji Petar Tešić
Petar sa prijateljima u Velikom parku, s leva: Grande, Mišo Vergović, Ljuba Jokanović, Nada Baruh, režiser Brane Ćelović, stoji Petar Tešić

Družio sam se intezivno sa Petrom Tešićem od 2010 sve do njegove smrti. Pratio je moje pisanje u lokanim novinama, feljtone i članke o Užicu i Užičanima. Oduševio se idejom da se sve to u budućnosti sačuva u elektronskoj digitalnoj formi i da bude svima dostupno na Internetu.

On je pisao knjigu „Moji prijatelji, spomenici ljudi“, koju je objavio 2011. godine. Sve do iznenadne smrti radio je na njenom drugom delu, gde je trebala da bude i priča o druženju samnom. Nažalost to se nije dogodilo, ružna gospođa sa kosom u rukama bila je brža… Ipak ostale su njegove neiscrpne priče o Užičanima, kojih ima mnogo u mojim tekstovima. Petar je imao želju da se i priče iz njegove užičanstvene knjige nađu na jedinstvenom sajtu užičkog nezaborava i tu ću želju ispuniti. Međutim, prvo sam morao da napišem tekst o njemu, posebnom Užičaninu, Petru Tešiću. U uvodu za njegovu knjigu Moji prijatelji, spomenici ljudi, Petar je ispod naslova „Uvek zajedno“ napisao:

Kuća Tešića
Kuća Tešića

„Hodajući godinama po Metevištu, Međaju i Aleksića mostu kroz grad preko Krčagova, do Sevojna, bio sam strpljiv sagovornik i prijatelj onima od kojih je sazidana na oko gruba, a u suštini poetična duša užičke čaršije.
Naizgled obićni lekari, novinari, sportisti, radnici, pesnici, besposličari vešito zabavljeni nekim neodložnim poslom , autori gorkih šala i smehova, nisu kandidati za nove nazive ulica, ali jesu zauvek živi nemir ovoga grada.
Njihove avanture, patnje, bolesti, smešne ljubavi, boemija, rad i nerad, radost i bol i način na koji su padali i ustajali , određuju Užičane kao poseban srpski varijetet. Ono što je svima zajedničko je da ni po koju cenu nisu odustajali od iscrpne mape životnog puta, ma kako ishodi bili neizvesni, ponekad očigledno pogubne.
Moja početna zamisao je bila da ova knjiga bude zbirka književnih portreta, gde ću ja kao narator, iz senke sklapati mozaike njihovih života. To je bilo nemoguće.
Junaci moga grada su svojim postojanjem ispisali životopis Užica.
A ja sam deo tog životopicsa.
Literarnim uobličavanjem biografija svojih prijatelja, ispisao sam i onaj deo sopstvene autobiografije koji je nastao u našem suživotu.
U pričama o njima, dišem i ja. Slušam, borim se, pomažem i pomažu mi.
Putujemo. Pijemo. Pričamo i ćutumo. Vodnjiku pretvaramo u vino.
Materijalni svet je deljiv, na one koji nisu savladali životne enigme i počivaju na Dovarju, Sarića Osoju ili nekom dalekom groblju i na one sa kojima ću dopisivati ovu knjigu.
Duhovni svet je jedinstven i u njemu nema mrtvih. U ovom spomenaru žive oni koje volim, spomenici i ljudi , jedni uz druge.
Gde god da su, imena mojih prijatelja upisana su u našu aleju velikana…“